IZVJEŠĆE BOUTROSA GHALIJA (2)

ZAGREB, 7. prosinca (Hina - nastavak) II. OPERATIVNA PITANJA: HRVATSKA A. Kršenja prekida vatre 10. Kršenja prekida vatre korištenjem lakog oružja i teških strojnica nastavljaju se u svim sektorima, na granicama UNPA i u "ružičastim zonama". Povećava se učestalost tih kršenja, posebno u sektoru Istok i u "ružičastim zonama" koje se naslanjaju na sektor Jug. To je dovelo do povećanja napetosti u tim područjima. B. Demilitarizacija 11. Kao što sam već izvjestio 28. rujna (S/24600), prve faze demilitarizacije protekle su dobro, kada se JNA povukla iz UNPA, a Teritorijalna obrana (TO) je većinom bila demobilizirana. Međutim, tzv. "Vlada Republike Srpske Krajine" (u daljnjem tekstu: kninske vlasti) opstruira potpunu demilitarizaciju UNPA u skladu s prihvaćenim planom. Te vlasti su zamijenile JNA i TO srpskim milicijskim snagama, koje se pojavljuju u različitim uniformama, a sastavljene su od bivših vojnika JNA i TO, kao i pripadnika paravojnih jedinica. Te milicije broje 16.000 ili više ljudi, i opremljene su oklopnim vozilima, minobacačima, strojnicama i drugim oružjem koje je zabranjeno mirovnim planom. Kninske vlasti ponekad tvrde da je riječ o policiji, ali UNPROFOR to ne prihvaća: oni nisu stručno osposobljeni niti opremljeni kao policija i ne obavljaju policijske dužnosti. Naprotiv, vrlo su često raspoređeni duž granica UNPA i na rubu "ružičastih zona", gdje djeluju kao paravojne jedinice, otvoreno kršeći mirovni plan. Kninske vlasti neprekidno uvjeravaju da im te jedinice trebaju za obranu područja pod srpskom kontrolom od napada i ubacivanja Hrvatske vojske (HV). S druge strane, HV već nekoliko mjeseci drži ili čak ponovno dovodi neke svoje snage na liniju razgraničenja. Uslijed toga na cijeloj dužini te linije dolazi do sukoba, kršenja prekida vatre i oružanih provokacija, što povećava napetost i pobuđuje daljnju militantnost na obje strane. 12. Unatoč mnogim intervencijama supredsjedatelja Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji gospodina Vancea i lorda Owena, zamjenika glavnog tajnika Gouldinga, zapovjednika snaga i viših dužnosnika UNPROFOR-a, na najvišoj razini u Beogradu i s različitim lokalnim vlastima, nije postignut napredak k demobilizaciji tih jedinica. Predsjednici Ćosić i Milošević, te premijer Panić, obećavali su da će upotrijebiti sav svoj utjecaj i autoritet da osiguraju tu demobilizaciju. No, oni su istodobno govorili kako nemaju djelotvornu kontrolu nad srpskim lokalnim vlastima u UNPA. Moji su predstavnici, sa svoje strane, inzistirali da Vijeće sigurnosti nastavi beogradske vlasti držati odgovornima za primjenu mirovnog plana, s kojim su se ranije suglasile. Čini se očitim da bi beogradske vlasti mogle, ako tako odluče, poduzeti mjere kojima bi vrlo uvjerljivo utjecale na lokalne srpske vlasti, posebno s obzirom na znatnu ekonomsku ovisnost mnogih UNPA od SRJ. 13. Same su lokalne vlasti također dale obećanja, koja također nisu bila ispunjena. Štoviše, postoje neki dokazi da su, posljednjih tjedana, njihove "specijalne milicije", bile bitno pojačane. Npr. u sektoru Istok UNPROFOR procjenjuje da je pod oružjem najmanje 5.000 osoba. Nije u potpunosti jasno jesu li oni neposredno odgovorni vlastima u Vukovaru, Kninu ili Beogradu. U pismu koje je generalu Nambiaru i gospodinu Thornberryju 10. studenoga uputio Zdravko Zečević, tzv. "predsjednik Državne komisije za suradnju s UNPROFOR-om" kninskih vlasti, kaže se kako je uloga vojnog osoblja UNPROFOR-a da osigura da UNPA ostanu demilitarizirane te da svi stanovnici u tim područjima budu zaštićeni od prijetnji oružanim napadima, i da je to, s njihova stajališta, bit Vanceovog plana. Također, (po Zečeviću) razlozi za "sporiju provedbu demilitarizacije više su no očiti", ima li se na umu da Hrvati krše prekid vatre. Inzistirati na demilitarizaciji u takvim uvjetima, što je UNPROFOR činio, značilo bi (po Zečeviću) da se srpskom narodu u tom području oduzima njegovo temeljno pravo na samoobranu. Zečević dodaje da će biti izuzetno teško nastaviti proces demilitarizacije ako UNPROFOR ne poduzme sve potrebne mjere kojima bi jamčio zaštitu Srba i ne zauzme odlučnije stajalište glede kršenja prekida vatre s hrvatske strane. 14 . Hrvatska je Vlada, sa svoje strane, izrazila nezadvoljstvo i želju da se mandat UNPROFOR-a ponovno razmotri, primjećujući da UNPROFOR nema niti mandat niti sredstva da tu situaciju riješi s pomoću sile. Članovi hrvatske Vlade također su, s vremena na vrijeme, javno tvrdili da će ponovnu hrvatsku kontrolu nad tim područjima uspostaviti jednostrano. Takve su izjave uvijek imale vrlo destabilizarajući učinak u UNPA. Premijer i ministar obrane SRJ Milan Panić, u pismu od 11. studenoga 1992., kojim odgovara na pismeno traženje zapovjednika snaga UN-a da surađuje u sprečavanju kršenja plana, ukazao je na "česta kršenja sporazuma od strane snaga Republike Hrvatske, te posebno na njihove prijetnje da će nasilnim putem osigurati povratak izbjeglica hrvatske nacionalnosti u sektor Istok prije postizanja konačnoga političkog rješenja". On je od UNPROFOR-a zatražio da utječe na hrvatske vlasti "da poštuju postignute sporazume". UNPROFOR se dakle suočio s očitom nesposobnošću federalne vlade u Beogradu da pomogne, s opstrukcijom srpskih lokalnih vlasti u UNPA, s odlučnim izjavama i djelovanjem hrvatske strane te s pojačanim protumjerama lokalnih vlasti (uključujući mobilizaciju). UNPROFOR je, dakle, neprestano ometan u svojim naporima da ispuni plan, čija će održivost ostati neizvjesna, ako razne loklane vlasti ne pruže neophodnu suradnju UNPROFOR-u. C. Teroristička djela 15. Sektor Zapad, koji je djelomično pod hrvatskom, a djelomično pod srpkom kontrolom, jedini je sektor gdje je provedena potpuna demilitarizacija. On je i nadalje relativno miran, iako se tamo nastavljaju vršiti teroristička djela, motivirana etničkim razlozima. No, u ostala tri sektora u dnevnim se policijskim izvješćima opisuju ubojstva, spaljivanja i uništavanja kuća, razaranja crkava, ubijanje stoke i drugih domaćih životinja, oružane pljačke i napadi, a svi su ti zločini obično usmjereni protiv pripadnika nacionalnih manjina. U nekim je područjima, osim vrlo starih ljudi, ostalo samo nekoliko pripadnika manjine, a posebno žalosti broj oružanih napada na domove i imovinu vrlo starih žena. Čine ih često skupine uniformiranih osoba, ponekad maskiranih, koje nose automatsko oružje. U nekim dijelovima sektora Jug, Civilna policija UN-a (UNCIVPOL) izvještava da je teror postao toliko raširen da stanovnici spavaju u šumi ili pod stablima, daleko od domova. Možda je jedini pozitivan razvoj događaja u zadnjih nekoliko tjedana smanjenje broja ubojstava, a u sektoru Istok smanjenje drugih oblika izrazito nasilnog ponašanja, svrha kojega je "etničko čišćenje". Većinu područja na kojima su razmješteni pripadnici UNPROFOR-a, kontroliraju Srbi, a velika većina zločina čini se protiv Hrvata. Ali, nastavlja se i zastrašivanje Srba, iako nešto manje učestalo, u dijelovima sektora Zapad koje nadziru Hrvati. 16. Lokalna civilna policija u dijelovima UNPA što ih kontroliraju Srbi čini se da je praktički bespomoćna, a sustav pravne zaštite u najvećem se dijelu raspao. UNCIVPOL, dakako, nema ovlasti za provedbu zakona, njegova je temeljna uloga ograničena na nadzor djelovanja lokalne policije. U nju se uključeni mnogi doista profesionalni i potpuno osposobljeni policajci koji su u više navrata govorili pripadnicima UNCIVPOL-a o svome nezadovoljstvu sadašnjom situacijom. Štoviše, neki su upozoravali da zastrašivanje "specijalne milicije" nije usmjereno samo prema preostalim Hrvatima nego i prema njima i "umjerenim" Srbima. Ni vojni sastav UNPROFOR-a niti UNCIVPOL, sa svojim skromnim sredstvima, nisu postavljeni da uspostavljaju red i zakonitost, niti im je bio povjeren takav mandat. Ali, među lokalnim stanovništvom raste sklonost da UNCIVPOL smatra legitimnim izvorom vlasti, a povjerenje u njega i dalje raste u svim dijelovima zajednice, unatoč tome što on nema izvršne ovlasti. D. Povratak izbjeglica i raseljenih osoba 17. U tri od četiri sektora nije počeo zamjetniji povratak, iako je dobrovoljni povratak izbjeglica i raseljenih osoba u mjesta podrijetla glavna zadaća mirotvornog plana. To izaziva veliku zabrinutost, ne samo onih kojih se to izravno tiče, već i zabrinutost UNPROFOR-a, koji je u mnogo navrata bio prisiljen ustvrditi da za takav povratak još nema odgovarajućih uvjeta. Vodeća uloga u tomm procesu povjerena je Visokom komesarijatu UN-a za izbjeglica (UNHCR), koji je surađivao s UNPROFOR-om, hrvatskom Vladom i lokalnim vlastima kako bi omogućio takav povratak. Međutim, kao što je već ranije napomenutoo, u sektorima Istok, Sjever i Jug, ne postoji sigurnost neophodna za povratak. Upostavljen je četverostrani mehanizam, pod okriljem Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, kako bi se omogućio proces povratka, ali, kao što sam već izvijestio 28. rujna (S/24600), prvi je bitni korak za opći povratak da se postigne napredak u razoružanju i demobilizaciji "specijalne milicije". 18. Tu tvrdnju potvrđuju rezultati UNPROFOR-a u sektoru Zapad, gdje se program posjeta raseljenih osoba njihovim selima i bivšim domovima ubrzao u suradnji s lokalnim vlastima obiju strana. Do danas se broju od gotovo 2.000 ljudi, pod zaštitom UNPROFOR-a, omogućilo da putuju do svojih bivših domova u više od 50 sela, a proces postupnog uspostavljanja povjerenja između sadašnjih i bivših stanovnika napreduje. Suradnja UNPROFOR-a s Centrom UN-a za socijalni razvoj i humanitarna pitanja u Beču, kada je u pitanju projekt lokalnog razvoja što ga financira Program UN-a za razvoj (UNDP), bila je korisna. U nekim područjima uskoro može početi obnova oštećenih domova, a s tim u vezi austrijska je vlada velikodušno ponudila 500 stambenih jedinica za privremeni smještaj osoba angažiranih u tom teškom i osjetljivom procesu. Da bi se nastavio proces povratka, u tim je područjima neophodno ponovno izgraditi infrastrukturu. Postrojenja za opskrbu vodom, strujom i ostalim, bila su u nedavnim sukobima znatno oštećena, pa će za njihov popravak biti neophodna međunarodna pomoć. 19. Ekstremni elementi s obje strane ipak su još uvijek prisutni u sektoru Zapad. Hrvatska je policija često imala zastrašivačku ulogu, protiv čega je UNPROFOR oštro prosvjedovao. Međutim, tamo gdje lokalne vlasti vide svoj interes u suradnji s UNPROFOR-om, pa i u tako složenim pitanjima kao što je povratak raseljenih osoba, i gdje imaju podršku središnje vlade, može se puno toga postići pa i izolirati ekstemne grupice i učiniti ih relativno nemoćnima. Treba, doduše, dodati da se samo mali broj ljudi uspio trajno vratiti, čak i u tako relativno povljnim uvjetima, a još je prerano autoritativno ustvrditi koliko će biti uspješan program povratka u sektor Zapad. U vezi s tim, nakon što su general Ratko Mladić, zapovjednik srpskih snaga u Bosni i Hercegovini, i Milan Martić, "ministar unutrašnjih poslova" kninskih vlasti posjetili taj sektor, predstavnici kninskih vlasti obavijestili su 14. studenoga zapovjednika UNPROFOR-a u sektoru o svojoj namjeri da stanje u sektoru Zapad vrate na uvjete slične onima u drugim UNPA. Odnedavno je program obilaska usporen zbog toga što su stanovnici izrazili strah da se njime doprinosi napetosti i nasilju. 20. Destruktivna uloga koju, u složenom procesu povratka ljudi u njihova sela i domove tako brzo nakon završetka tragičnog sukoba, mogu imati ekstremisti, već je spomenuta. UNPROFOR je u više navrata, nakon mog posljednjeg izvješća 28. rujna (S/24600), upozoravao da se ekstremisti s obje strane uzajamno potiču izgredima koje čine i jedni i drugi. Poticaj je dolazio od pojedinih hrvatskih političkih vođa. Hrvatska, koja trpi ozbiljne ekonomske teškoće, ipak je prihvatila više stotina tisuća izbjeglica i raseljenih osoba. Razumljivo, ti se ljudi žele vratiti svojim domovima i napustiti privremeni smještaj u kojem trenutačno žive. Neki su politički vođe pokušali stvoriti pokrete za povratak u UNPA, utvrđujući rokove, a potom i organizirati masovni povratak. UNPROFOR je na svim razinama naglašavao da ne postoje osnovni sigurnosni uvjeti za takav masovni povratak te da su dosadašnji, jako razvikani pokušaji, ne samo povećali napetosti nego da, budu li nastavljeni, mogu dovesti do ponovnih tragedija. U jednom slučaju, 30. rujna na području Osijeka, situaciju je još više pogoršala javna izjava višeg časnika da će Hrvatska vojska podržati takav povratak i krenuti iza ljudi koji krenu na marš. Ti su događaji izazvali veliku napetost u sektoru Istok, koji je bio odredištem raseljenih osoba, te zaista pobudili strah među srpskim stanovništvom u tom području (jer strah je, na obje strane, vrlo izražen u UNPA). To je, s druge strane, pružilo opravdanje i razloge za dodatnu mobilizaciju srpskih "specijalnih milicija" i obnovilo viktimizaciju nesrpskog stanovništva. Konačno, smirivanju situacije doprinijeli su UNPROFOR i hrvatska Vlada, ali je taj slučaj bio izrazito kontraproduktivan, jer je poništio mnogo strpljiva rada što ga je UNPROFOR poduzimao mjesecima. E. Kontrola granica 21. U mom izvješću od 27. srpnja 1992. (S/24353), opisao sam potrebu, koja se pojavila nakon što je Vijeće sigurnosti UN-a odobrilo plan za očuvanje mira, da UNPROFOR nadzire međunarodne prijelaze duž granica UNPA. Dana 7. kolovoza 1992. Vijeće je podržalo moj prijedlog i udovoljilo toj potrebi (rezolucija 769 (1992.)). Od tada sam pokrenuo izradu cjelovitoga profesionalnog plana načina i modaliteta potrebnih za ostvarenje tog složenog procesa, koji će biti bez presedana u okviru operacija UN, a primio sam o tome detaljno izvješće. Ono potvrđuje da je projekt tehnički prihvatljiv i da se uistinu može ostvariti s manjim brojem civilonoga osoblja nego što mi je ranije bilo rečeno da bi moglo biti potrebno. Unatoč tomu, to će se morati riješiti povećanim brojem od preko 350 vojnika. Ipak, primjena predloženog pristupa nije se dosad pokazala mogućom, budući da su kninske vlasti same postavile kontrolu i uspostavile kontrolne točke nad svim većim graničnim prijelazima uključujući i međunarodne. Za UNPROOFR neće biti moguće da ovakve funkcije obavlja na zadovoljavajuć, i vidljivo neovisan, način budu li njegovi položaji na istim mjestima kao i položaji kninskih vlasti. 22. Kako bi se nastavila primjenjivati rezolucije Vijeća sigurnosti 769 (1992.), zapovjednik snaga zatražio je od kninskih vlasti da razmontiraju svoje objekte i premjeste ih na oko 500 metara udaljenosti od UNPROFOR-ovih. Dne 2. studenoga 1992. na sastanku u Kninu takozvani "predsjednik" "Republike Srpska Krajina" Goran Hadžić rekao je UNPROFOR-u da, iako je za "95 posto" lokacija prijedlog prihvatljiv, kad je riječ o pet mostova, ne može ga prihvatiti. Dne 4. studenoga 1992. godine kninske su vlasti pisale generalu Nambiaru, povlačeći to svoje stajalište, izjavivši kako neće prihvatiti povlačenje ni sa jedne svoje kontrolne točke. Također, naveli su prava koja proizlaze iz njihove navodne "suverenosti". General Nambiar će, što je prije moguće, nastaviti raspravu o tom pitanju s pripadnicima kninskih vlasti, imajući u vidu odgovarajuću rezoluciju. Njihova suradnja, u skladu s točkom 3. Rezolucije 769 (1991.), presudna je kako bi UNPROFOR primijenio Rezoluciju Vijeća, budući da snage nemaju ni mandat ni vojnih sredstava da je nametnu. F. Brana Peruča 23. U svome sam izvješću od 28. rujna 1992. godine (S/24600) opisao uznemirujuću situaciju na brani Peruča, za koju se nedavno vjerovalo da je pripremljeno njezino rušenje. UNPROFOR je preuzeo kontrolu nad branom 14. rujna 1992. i svakodnevno nadgleda njezino stanje. Poduzete su još dvije inspekcije. Jednu su proveli građevinski inženjeri i vojni stručnjaci za eksplozive, koje je uputila jedna država članica i koji su ponešto smanjili stupanj uzmemirenosti. Unatoč tomu, kninske su vlasti rekle vojnim stručnjacima da znatne količine eksploziva još uvijek postoje; da oni imaju karte; te da su spremni ukloniti eksplozivna punjenja. Dana 7. studenoga 1992. godine UNPROFOR je službeno zatražio da se pod njegovim nadzorom to izvrši što je prije moguće. Međutim, kninske su vlasti propustile predati kopije karata s rasporedom eksplozivnih punjenja. Na temelju svih izvješća koja su mu na raspolaganju, UNPROFOR je i dalje zabrinut zbog situacije na brani. Jedinice "srpske milicije" i dalje se zadržavaju na određenoj udaljenosti, ali u blizini postrojenja koja i dalje čuvaju jedinice UNPROFOR-a. G. Zajednička komisija 24. U svom izvješću od 28. rujna 1992. godine, također sam opisao osnivanje i djelovanje Zajedničke komisije koju, u skladu s rezolucijom 762 (1992) Vijeća sigurnosti, sačinjavaju predstavnici hrvatske Vlade, kninskih vlasti, ECMM-a i UNPROFOR-a. Zamjenik šefa misije UNPROFOR-a predsjeda sastancima Komisije. Komisija je 9. studenoga održala svoj osmi sastanak. Iako su se u međuvremenu pojedinačno sastajale dvije potkomisije, ustanovljene da bi se bavile sigurnosnim i pitanjima prekida vatre te ekonomskim i humanitarnim pitanjima, i na tehiničkoj razini pripremile podlogu za daljnji napredak, rad Komisije je bio ustvari zaustavljen zbog nedostatka političke volje da se krene naprijed. Na završetku osmog sastanka odlučeno je da se stranama pruži određena stanka za razmišljanje prije sazivanja novoga sastanka. Stoga nije predviđen novi sastanak Zajedničke komisije, iako je postignuta suglasnost da potkomisije nastave raditi i o tome izvještavaju predsjedatelja Komisije. 25. Premda je Zajednička komisija identificirala određeni broj važnih područja u kojima se normalizacija odnosa između dvije zajednice može i treba ostvariti, bilo je malo, ili nimalo, napretka k postizanju njezinoga temeljnog cilja, tojest, da nadgleda i nadzire, na različitim područjima, obnovu hrvatske vlasti u "ružičastim zonama". U međuvremenu je nazočnost UNPROFOR-a u "ružičastim zonama" pomogla stabiliziranju stanja do određenoga stupnja, iako se na jednoj strani nastavljaju teroristička djela, a na drugoj su učestala kršenja prekida vatre i provokacije. Rezolucija 762 (1992.) je kompromis između dviju strana i pomogla je otkloniti opasnost koja je svojedobno prijetila ozbiljnim ugrožavanjem prekida vatre. Njezina primjena svejedno ostaje nepotpuna, s rizikom da se uskoro može dogoditi nova kriza. H. Poluotok Prevlaka 26. Dana 23. i 24. rujna 1992. šef vojnih promatrača UNPROFOR-a održao je sastanak s lokalnim zpovjednicima Hrvatske i Jugoslavenske vojske o modalitetima povlačenja Jugoslavenske vojske iz općine Dubrovnik. Rasprava se temeljila na konceptu uspostave demilitarizirane zone na obje strane hrvatsko-crnogorske granice s predloženim rokom povlačenja od 12 dana. Sporazum je potpisao hrvatski zapovjednik, no jugoslavenski zapovjednik nije imao ovlasti da dade svoj potpis. Kopije predloženoga sporazuma upućene su hrvatskim i jugoslavenskim vlastima 26. rujna 1992. i UNPROFOR je od tada nastavio s pritiskom da strane daju pristanak na primjenu tog sporazuma. 27. Povlačenje Jugoslavenske vojske izgleda da je započelo oko 8. listopada 1992. bez ikakva formalnog sporazuma između strana. Strane nisu tražile da se formaliziraju sigurnosna rješenja za razdoblje nakon povlačenja sve do 20. listopada 1992., datuma koji su za dovršenje povlačenja dogovorili hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman i predsjednik Ćosić u Ženevi 30. listopada 1992. O granicama demilitariziranih zona UN po rezoluciji 779 (1992.) sporazumjeli su se u noći 20. listopada 1992. predsjednici Tuđman i Ćosić, na sastanku pod supredsjedanjem Cyrusa Vancea i lorda Owena. 28. Povlačenje jugoslavenske vojske izvedeno je uspješno i profesionalno. Nažalost, čini se da su jedinice srpskih snaga iz istočne Hercegovine okupirale hrvatski teritorij nakon povlačenja Jugoslavenske vojske. Neprijateljstva između tih srpskih snaga i Hrvatske vojske izbila su 21. listopada 1992. kada je Hrvatska vojska nakon jugoslavenskog povlačenja pokušala napredovati. Borbe su se nastavile do 24. listopada 1992. kad je lokalni hrvatski zapovjednik obavijestio predstavnike UNPROFOR-a da su srpske snage protjerane s hrvatskoga teritorija. Borbe su se tijekom toga razdoblja proširile u Bosnu i Hrecegovinu gdje su, po tvrdnjama srpskih vlasti, hrvatske snage okupirale nekih 39 srpskih sela. Hrvatske su vlasti priopćile da se u Hercegovini bore snage bosanskih Hrvata (HVO), a ne Hrvatska vojska (HV). Premijer SRJ Milan Panić obavijestio me je pismom od 13. studenoga 1992. o "opravdanu strahu i ogorčenju lokalnoga pučanstva, koje, u interesu svoje sigurnosti, zahtijeva od najviših vlasti SRJ da vrate postrojbe Jugoslavenske vojske na njihove stare položaje". 29. Ja sam obavijestio Vijeće u svom pismu od 21. listopada 1992. (S/24710) da je Jugoslavenska vojska sada završila povlačenje sa svih hrvatskih teritorija u skladu s planom koji je odobrilo Vijeće, a vojni promatrači UNPROFOR-a stacionirani su na poluotoku Prevlaka, gdje je postavljena zastava UN. Iako su ključni elementi plana time bili ispunjeni, događaji opisani u prethodnoj točci ostaju razlogom za zabrinutost. Još ostaje da se uklone kontrolne točke hrvatske policije na glavnoj prilaznoj cesti unutar zabranjenoga područja, kao i da se obustave motorizirane patrole hrvatske policije. (Hina - nastavlja se) fp 072318 MET dec 92