Predstava je gostovala na pozornici Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM), čija je publika glumački ansambl ispratila velikim aplauzom.
Dramu naše najistaknutije suvremene dramatičarke struka je ocijenila vrhuncem suvremenog hrvatskog dramskog pisma, na tragu klasika Miroslava Krleže, Ive Vojnovića i Ranka Marinkovića. Praizvedena je 2014. u Londonu, a hrvatsku je praizvedbu imala koncem travnja 2016. u Hrvatskom narodnom kazalištu (HNK) Zagreb, gdje ju je postavio Ivica Buljan. Slovenska je praizvedba za desetak dana prethodila Buljanovoj.
Obiteljsku sagu u kojoj Štivičić kroz četiri naraštaja žena jedne zagrebačke obitelji plete povijest naših prostora u proteklih gotovo stotinu godina, Hieng Samobor je smjestila u interijer zapuštene bogataške vile s početka 20. stoljeća, ostajući vjerna izvornome tekstu u prenošenju atmosfere Štivičićkina izvanrednog dramskog portreta života u zemlji u neprekidnom stanju tranzicije.
Tri zime iz naslova odnose se na zime 1945., 1990. i 2011., zime važnih prijelomnih trenutaka u povijesti hrvatske države, neuralgičnih točaka koje su obilježile prostor u kojemu živimo: početaka nove socijalističke Jugoslavije, vremena uoči Domovinskog rata te novog doba moderne Hrvatske u osvit Europske unije.
Predstava počinje 1945., u vrijeme useljavanja zaslužnih partizanskih drugova u oduzete kuće narodnih neprijatelja, ustaških uznika i nekadašnje gospode. Taj se povijesni trenutak nekronološki opetovano isprepliće s godinom 2011., kada se Hrvatska nalazi na rubu priključenja prestižnom klubu kapitalističkih europskih zemalja a kao jedina vrijednost nameće opipljiva vrijednost novca; te s godinom 1990., kada se Hrvatska i Slovenija spremaju odcijepiti od Jugoslavije. Unutar tog vremenskog trokuta umetnute su epizode i reminiscencije na doba uoči Prvog svjetskog rata, kada je Zagreb još bio dio Austro-Ugarske.
Tri osnovne linije priče
U tekstu se isprepliću vremena radnje, protagonisti, povijesna razdoblja, politički ustroji i ideologije; bogata je referencama na stvarne povijesne osobe i događaje, s jednake distance spominje ustaše, partizane, komuniste i kapitaliste.
Tri su osnovne linije priče: prva linija razmatra ljudsko biće u kontekstu povijesti; druga prati ljudsko biće od rođenja do smrti, dok treća promišlja obiteljski život. Dodatni fokusi idu u smjeru različitih povijesnih, političkih, gospodarskih i ideoloških razdoblja, sve do novodobnih oblika neoliberalizma, s naglaskom na sveopću tajkunizaciju.
Vjerno slijedeći liniju izvornika, Hieng Samobor dramski tekst postavlja u središte svoje inscenacije, koja se čitava odvija unutar jedne građanske dnevne sobe, pri čemu se scene koje pripadaju različitim povijesnim razdobljima i njihovi protagonisti izmjenjuju iza spuštenog zastora, dok publici pozornost odvraća pažljivo odabrana zvučna kulisa.
Žene su središnji protagonisti te sentimentalne, iskrene, gotovo dokumentarne priče, kroz čije sudbine Štivičić vješto plete koloplet povijesti ženske emancipacije na našim prostorima, u bespoštednoj analizi društvenih mijena, moralnih kolebanja i psiholoških reperkusija pripadanja jednoj povijesti koja u sebi objedinjuje služinačko-gospodsku tradiciju iz doba monarhije, partizansku društvenu logiku nove Jugoslavije, i moderno poslijeratno kapitalističko ustrojstvo, usko povezano s ratnim i tranzicijskim profiterstvom.
U drami se sve temelji na razgovoru – sve se odvija unutar kuće, tekst obiluje prirodnim i živim dijalozima, vanjskih događaja praktički nema, sve je koncipirano kao interijer.
Žene iz priče u slovenskoj su produkciji te drame utjelovile glumice Jana Zupančić (Maša), Iva Krajnc (Dunja) Tjaša Železnik (Alisa), Tina Potočnik (Lucija), Eva Jesenovec (Ruža) i Mojca Funkl (Monika), te Jette Ostan Vejrup (Karolina).
Višeslojna povijesna, društvena i obiteljska drama
No, Štivičić podjednaku empatiju pokazuje i prema svojim muškim likovima, čija je psihologija također fino razrađena i slojevito artikulirana. Utjelovili su ih glumci MGL-a Sebastian Cavazza (Vlado), Uroš Smolej (Karlo), Gregor Gusen (Aleksandar), Jernej Gašperin (Marko) i Domen Valič (Igor).
Kako je to biti živ, biti čovjek – muškarac ili žena, državljanin neke države, pojedinac, dio povijesti, partner ili ljubavnik u društveno-političkim okolnostima hrvatskoga društva od početka 20. stoljeća do danas, na koji je način promjena položaja moći utjecala na intimni život, kako se mijenjao položaj žena i kako je na to utjecao socijalizam sa svojim novim ustrojem i obrazovanjem za sve – svi su ti motivi i teme čvrsto isprepleteni u gustome dramskome tkanju toga teksta koji se čitav odvija u jednoj kući tijekom sedam desetljeća.
Drama se na slovenskom igra u prijevodu Alenke Klabus Vesel. Autorski tim još čine dramaturginja Eva Mahkovic, scenograf Darjan Mihajlović Cerar, kostimograf Leo Kulaš i skladatelj Drago Ivanuša.
Drama "3 Zime" nije prvi tekst Tene Štivičić postavljen na slovenskim kazališnim pozornicama: dosad su tamo uprizorena još dva njezina djela: u sezoni 2002./2003. MGL-a "Nemreš pobjeć od nedjelje", te u Slovenskem mladinskem gledališču u sezoni 2005./2006. "Fragile!".
Gostovanje Drame Mestnog gledališča ljubljanskog (MGL) zaključio je u ponedjeljak nakon izvedbe razgovor s gostima iz Slovenije koji su moderirali dramaturginja i teatrologinja Mira Muhoberac i glumac Gavelle Ozren Grabarić.
Program 31. Gavellinih večeri uključivao je u ponedjeljak, izvan konkurencije, u GDK Gavelli, studentsku produkciju "Julije Cezar" Akademije dramske umjetnosti Zagreb, glumački ispit u klasi Krešimira Dolenčića a nastavlja se u utorak gostovanjem u Zagrebu HNK Ivana pl. Zajca Rijeka s predstavom "Nad grobom glupe Europe", redateljsko-dramaturškog dvojca Sebastijana Horvata i Milana Markovića Matthisa. U razgovoru s glumcima nakon izvedbe u GDK Gavelli sudjelovat će glumac Igor Kovač.