"Počeo sam pisati na vrhuncu Sjevernoirskog sukoba i tada se to činilo kao tema o kojoj jednostavno moram pisati, da mi je dužnost pokušati kroz svoja djela promicati humane vrijednosti, pa sam često pisao o žrtvama", kazao je Park u razgovoru za Hinu.
Prva su mu djela, stoga, bila obilježena ondašnjom političkom situacijom, koja mu je služila kao prizma za bavljenje obuhvatnijom problematikom političkog nasilja, da bi tek kasnije iskoračio iz takve tematske determiniranosti, pojasnio je pisac, rođen sredinom prošloga stoljeća u Belfastu u protestantskoj obitelji.
"No, poslije sam shvatio da više ne želim pisati o tome, da ne želim biti upamćen kao 'pisac Sjevernoirskog sukoba', već jednostavno samo kao 'pisac'. Nisam si želio ograničiti maštu zemljopisnim ili kontekstualnim zadanostima", dodao je.
Nagrađivani autor kojega kritičari stavljaju uz bok najvećim irskim piscima današnjice poput Johna Banvillea, Columa Canna i Roddyja Doylea, Park ističe kako ga u pisanju ipak najviše fascinira "moć narativa", jer "bez obzira na ubrzani tehnološki razvoj, ljudima u životu treba upravo to – potrebne su nam priče koliko i zrak koji dišemo i to se nikada neće promijeniti".
Ipak, nasljeđe njegova protestantskog odgoja očituje se u svim njegovim knjigama, u zapletima u kojima je fokus na pitanjima osobnog iskupljenja, preobraženja, prepunima moralnih dilema.
"Odgoj svakako jest utjecao na neke aspekte moga pisanja: volim jezik Biblije kao i biblijske priče, osobito one o čudima. Nije li to upravo ono što bi svaki pisac želio znati – pretvoriti vodu u vino, izliječiti bolesne, obuzdati oluju? I dalje sam pod utjecajem nekih od središnjih ideja i slika koje se povezuju s Biblijom, ideja kao što je mogućnost iskupljenja, a posebice slike preobraženja", priznaje.
U Sjevernoj Irskoj tradicionalne podjele temelje se na vjeri – protestantizmu i katolicizmu, iako se to postupno počinje mijenjati s jačanjem sekularnijeg i multikulturnoga društva, istaknuo je, no on sam više ne prakticira nikakav oblik organizirane religije niti zastupa ikakva vjerska stajališta, pa mu se biti opisan kao protestant čini "kao nešto što niti želim niti trebam, nešto što pripada prošlosti".
"Smatram da pisac u konačnici ima odgovornost samo prema vlastitoj mašti. Zato sam sada oslobođen nasljeđa, slobodan putovati kamo god me mašta odvede, a ono što me dodatno fascinira je to kako književno djelo može dobiti vlastiti život, nešto veće od nas, kako nešto izrečeno pravim riječima posredstvom mašte može oživjeti", kazao je.
Tisuću riječi za jedan sat
Rođen 1953. u Belfastu, Park je 34 godine radio kao srednjoškolski učitelj. Prvu knjigu, zbirku kratkih priča "Oranges from Spain", objavio je razmjerno kasno, 1990., kada je imao 37 godina. Napisao je još romane "The Healing" (1992.), "The Rye Man" (1994.), "Stone Kingdoms" (1996.), "The Big Snow" (2002.), "Swallowing Sun" (2004.), "The Truth Commissioner" (2008.), "The Light of Amsterdam" (2012.), te "Žene triju pjesnika" (2014.).
"Oduvijek volim knjige i uvijek sam mislio da bih mogao nešto i sam napisati, no morao sam i raditi kako bih mogao uzdržavati obitelj i to mi je nekako ipak bilo prvo i najvažnije. Međutim, čovjek dođe do neke točke u životu kad, bez obzira na svu ljubav prema obitelji, shvati da se naprosto mora kreativno izraziti", kazao je pisac.
Prvo je počeo s kratkim pričama koje je pisao za svoje učenike, no onda je počeo pisati i za sebe. Balansirati između nastavničke i spisateljske karijere nije uvijek bilo lako, "no kad ti je nešto doista važno, pronađeš način", ističe.
Njegov je posao nastavnika utjecao na karakterističnu formu i raspon njegovih književnih djela, često sastavljenih od diskretnih epizoda i scena ispričanih iz rakursa raznih likova: "Uvijek sam pisao u dijelovima – na praznicima, ili bih se uvečer povlačio u radnu sobu i pisao sat vremena. Biti nastavnik na puno radno vrijeme značilo je i da nisam nikada imao dovoljno vremena za istraživanje - morao sam već u prvom pisanju maksimalno pogoditi stvari", pojasnio je.
Cilj mu je bio za jedan sat napisati tisuću riječi, a najveći problem to što nije uvijek bio raspoložen za pisanje. No, sve se to promijenilo odlaskom u mirovinu: "Za 'Žene triju pjesnika' trebalo mi je samo deset mjeseci, što je najbrže dotad – prije bi mi za taj roman vjerojatno trebale barem dvije godine. S druge sam strane izgubio onu raniju čeličnu disciplinu – kad vam se čini da imate puno vremena na raspolaganju, lako je opustiti se", kazao je.
Knjiga o proturječjima između umjetnosti i života
Pisac kojega kritika naziva majstorom stila, ističući njegovo umijeće stvaranja atmosfere i uvjerljivog portretiranja likova, Park će na ZBF-u predstaviti hrvatski prijevod svojeg posljednjeg romana, "Žene triju pjesnika" (2014.) napisanog u maniri žanra biografske fikcije kojoj su u fokusu životi supruga Williama Blakea, Osipa Mandeljštama i jednog izmišljenog irskog pjesnika s kraja 20. stoljeća.
Knjiga je proglašena najboljom knjigom po izboru Belfast's Choice for One City One Book 2014. U nas ju je objavio nakladnik Disput, a prijevod potpisuje Damjan Lalović.
"Ideju za pisanje takvog romana dobio sam čitajući biografiju Williama Blakea, čija se supruga u registar vjenčanih potpisala s 'X', pa možemo pretpostaviti da je bila nepismena. Taj oprečni spoj intimnosti braka i neke vrste međusobne udaljenosti dao mi je ideju za knjigu", otkrio je pisac.
Također ga je fascinirala autobiografija Nadežde Mandeljštam, čiji je suprug, pjesnik Osip umro u Staljinovim gulazima, napomenuo je Park, koji zaplete nikad ne smišlja unaprijed, "ali volim znati odakle počinjem i otprilike gdje mislim završiti, dok sve ostalo nastaje u procesu pisanja".
"Volim kad priča sama raste i razvija se, oživi, i uvijek nastojim pisati iz pozicije svojih likova, uvući se u njih i pokušati vidjeti svijet njihovim očima", pojasnio je.
Cilj je bio kroz tri odsječka romana smještena u različiti prostor, vrijeme i okolnosti iz raznih perspektiva opisati proturječja i napetosti između umjetnosti i života te emocionalne i fizičke žrtve što se prinose za dobrobit tuđe kreativnosti.
Prvo poglavlje triptiha govori o Catherine Blake, nepismenoj supruzi engleskog pjesnika i slikara koji stremi za priznanjem u društvu, koje ga pak odbacuje kao luđaka. Priča je to o ženi koja nije mogla čitati suprugovu poeziju niti ljubavna pisma, ali je potpuno vjerovala u autentičnost njegovih vizija božanske prisutnosti koju je samo on mogao vidjeti.
U središtu je druge cjeline Nadežda Mandeljštam, supruga ruskog pjesnika Osipa Mandeljštama, koji je zbog svoga pjesništva postao žrtva staljinističkog terora. Zajednički život Mandeljštamovih tijekom 1930-ih Park prikazuje polazeći od jedne jedine situacije: Nadežda s mnoštvom drugih žena tri sata čeka u redu kako bi poslala paket Osipu, ne znajući da je mrtav. Otada do kraja života Nadežda "daje pjesnikovu imenu svoj glas", tako da je njezina čuvena autobiografija zapravo biografija njezina supruga.
Treća je pak žena supruga fikcionalnog sjevernoirskog pjesnika; ona se poslije suprugove smrti prisjeća svoga bračnog života i zaokupljena je ispunjenjem njegove posljednje želje. Promišlja velik raskorak između osjećaja što ih je njezin suprug izražavao u svojim drugorazrednim pjesmama i njegove emocionalne distance u svakodnevnom životu s obitelji.
Park je dobitnik brojnih uglednih nagrada, te je triput nominiran za najbolji irski roman godine. Djela su mu prevedena na niz jezika.
Njegovo je najnovije djelo knjiga kratkih priča "Gods and Angels" (Bogovi i anđeli), objavljena početkom svibnja 2016., "u kojoj se sve priče bave ljudima, a o tome da li su oni bogovi ili anđeli odlučit će čitatelji". Trenutno radi na romanu čija radnja počinje u Vijetnamu 1975., "no, hoće li se iz toga išta izroditi, zasad je teško reći", kazao je.
Hrvatski će se čitatelji s Parkom moći družiti u petak 20. svibnja, kada će s piscem o njegovu književnu stvaralaštvu i najnovijoj knjizi na ljetnoj pozornici Muzeja za umjetnost i obrt (MUO) razgovarati Vlatka Kolarović, a dan kasnije, u subotu 21. svibnja, ugostit će ga u neformalnom razgovoru uz irsku kavu u bistrou Hrvatskog narodnog kazališta (HNK) Zagreb glumac i redatelj Miran Kurspahić.
Piše: Gea Vlahović