Hrvatska je po izdvajanju za zdravstvo znatno ispod prosjeka EU sa 714 dolara po stanovniku, dok prosjek EU iznosi 1750 dolara
Hrvatska za ovakav zdravstveni sustav ima premali broj zaposlenih. U EU je udio zaposlenih u radno aktivnom stanovništvu 41 posto, a u Hrvatskoj oko 34 posto. Da bismo dostigli prosjek EU-a treba nam 300.000 radnih mjesta. Prosječno godišnje izdvajanje za zdravstveni doprinos od 15 posto po zaposleniku iznosi 12000 kuna. Kad bi Hrvatska dosegnula prosjek EU-a hrvatsko bi zdravstvo imalo na raspolaganju dodatne 3,5 milijarde kuna, pa bi prihod od doprinosa umjesto 18 milijardi, koliko je sada, iznosio 21,5 milijardu kuna. To bi, uz dodatna sredstava iz proračuna za zaštićene skupine, bilo sasvim dovoljno za funkcioniranje zdravstvenog sustava na sadašnjoj razini.
Ministar zdravlja Siniša Varga tvrdi da zdravstveni sustav više neće stvarati nove gubitke, s obzirom da je proračun za 2015. povećan za dvije milijarde, na 22 milijarde kuna, te zbog izlaska HZZO-a iz riznice. Je li to realno?
Smatram da je to moguće jer je upravo izlazak HZZO-a iz riznice ključan faktor za financijsku stabilnost u ovoj godini. Proračun od 22 milijarde kuna minimalna je razina na kojoj sustav može funkcionirati da ne stvara novi dug, ali ne vjerujem da će moći iz te mase sredstava vraćati stare dugove.
S obzirom na to, kakva je mogućnost da se rokovi plaćanja dobavljačima svedu 2017. godine na zakonski rok od 60 dana, što ministar također najavljuje?
Ne mogu predvidjeti što će se događati 2017., ali ove godine to neće biti moguće.
Predstoji provedba masterplana bolnica, za što su predviđene ova i iduća godina, no tu su i parlamentarni izbori. Često se u slučaju promjene vlasti prekidaju neki možda i dobri projekti one prethodne...
Našem zdravstvenom sustavu potrebni su stabilnost, kontinuitet i konsenzus ne samo političkih struktura, nego i svih onih koji sudjeluju u kreiranju sustava – sindikata, poslodavaca, komora, izvoznika. Da biste u zdravstvu pokrenuli neki projekt, samo su vam za pripremu potrebne 1-2 godine, a za implementaciju i daleko više. Prema tome, ne mogu se sa svakom novom garniturom na vlasti ili na pola mandata mijenjati zdravstveni projekti jer nemate vremena ni za kvalitetnu pripremu, a kamoli provedbu. Bilo je projekata koje je jedna vlast započela, a druga nastavila poput informatizacije, uvođenja e-recepta, e-uputnice i e-naručivanja ili uvođenja mješovitog modela plaćanja u primarnoj zaštiti koji se sad primjenjuje i u sekundarnoj zaštiti. Ti projekti funkcioniraju jer su pripremani i implementirani dugo vremena i kroz više administracija. Takav projekt je i masterplan – to je dugoročan projekt za koji je nužan konsenzus jer znači strukturnu i funkcionalnu reorganizaciju zdravstvenog sustava u cjelini.