Pojasnio je da od dvjestotinjak udomiteljskih obitelji gotovo 80 posto čini srodničko udomiteljstvo, a da se sporadično javljaju nove obitelji kojima žele izaći u susret tako što su im na raspolaganju dva tima za udomiteljstvo koje čine socijalni radnik i psiholog, po novom, i u popodnevnim satima.
"Nedostaju nam 'specijalizirane' udomiteljske obitelji za bebe, za djecu s poremećajem u ponašanju i za djecu sa specifičnim tjelesnim ili mentalnim poteškoćama", požalio se Kronstein, jer udomitelji ne mogu koristiti porodiljni žele li udomiti bebu, a rijetko se odlučuju i na djecu s posebnim potrebama, dok iznimno rijetko uspiju udomiti dijete s poremećajem u ponašanju.
Najavio je da je u Zagrebu u tijeku kampanja za pronalaženje novih udomiteljskih obitelji i da će, u suradnji s Gradom Zagrebom, postaviti informativne plakate u ZET-ova vozila, u dječje vrtiće i domove zdravlja. Kako bi dodatno senzibilizirali javnost za potrebe udomiteljstva održat će i četiri tribine.
Kronstein je naglasio da se u zadnjih 10-ak godina situacija drastično popravila i ne prođe dan da im se u zagrebački Centar za socijalnu skrb ne javi netko zainteresiran za informacije o udomiteljstvu.
Učiteljica Silvija Hećimović, koja je i sama udomiteljica, rekla je da u obitelji imaju jednog sina, a budući da su željeli više djece, odlučili su se za udomljavanje jer bi postupak posvojenja trajao predugo.
"Nakon edukacije o udomiteljstvu, suprug i ja odlučili smo se za djevojčicu koja je došla u obitelj 2010., a nismo puno dvojili ni kad nam je došla njezina sestra budući da majka, koja ima problema s alkoholom, niti njoj nije mogla pružiti odgovarajuću roditeljsku skrb", rekla je Hećimović priznajući kako isprva nije bilo lako s troje djece, ali da su uspjeli uz pomoć psihologa iz vrtića.
Psihološku pomoć smatra vrlo važnom jer djetetu omogućuje da se lakše prilagodi udomiteljskoj obitelji i napominje kako bi, uz to, bio potreban "pritisak" institucija na biološke roditelje da se promjene, zatim prednost udomiteljske djece pri upisu u vrtić i na školski dnevni boravak što bi trebalo biti besplatno jer, dodaje, djeci žele pružiti što više slobodnih aktivnosti.
Osim toga, tu je i problem nemogućnosti korištenja bolovanja kad se dijete razboli što bi se svakako trebalo zakonski bolje regulirati.
Olga Zechner, voditeljica projekta EU projekta "Unapređivanje udomiteljstva za djecu i mlade u Hrvatskoj" vrijednog 211 tisuća eura, koji se u Hrvatskoj provodi u suradnji Ministarstva socijalne politike i mladih i austrijskog Ministarstva za gospodarstvo, obitelj i mlade, ocijenila je da je udomiteljstvo najprimjereniji oblik skrbi izvan vlastite obitelji i da upravo zato žele podržati daljni razvoj udomiteljstva kroz jačanje kapaciteta centara za socijalnu skrb i nadležnog ministarstva.
U okviru projekta bit će tiskan priručnik za udomitelje, kao i brošura za udomljenu djecu, a uskoro će biti dostupna i Internetska stranica o udomiteljstvu.
Nada Plavšić Mijatović iz Službe za djecu i obitelj pri Ministarstvu socijalne politike i mladih kazala je da su socijalni radnici i drugi stručnjaci u okviru projekta prošli edukaciju vezanu uz udomiteljstvo, a da će uskoro dodatno educirati 12 stručnih radnika iz centara za socijalnu skrb za trenere onima koji rade na poslovima udomiteljstva.
Stručnjak na projektu Herbert Paulischin ja naglasio kako je povijest udomiteljstva u Hrvatskoj duga te pozdravio činjenicu što se i kroz novi Obiteljski zakon dodatno osuvremenio pristup rješavanju udomiteljskih teškoća.
Naglasio je kako pri udomljavanju i dijete i udomitelj trebaju imati pravo izbora. "Udomitelju treba pružiti sve informacije o djetetu, o njegovoj biološkoj obitelji, zdravstvenom stanju, navikama pa i o omiljenom ili omraženom jelu, a i djeca trebaju biti informirana o tome ima li udomiteljska obitelj svoje biološko dijete ili ne, hoće li živjeti u kući ili stanu, kakvo im je susjedstvo, ima li li obitelj kućnog ljubimca jer im sve te informacije daju osjećaj sigurnosti", kazao je Paulischin.
Rekao je kako u Austriji udomiteljske obitelji imaju mogućnost javiti se tijekom 24 sata na dežurni info-telefon i na krizni tim koji bi mogao odmah posjetiti obitelj.
U Hrvatskoj, baš kao i u Austriji, u praksi izostaje rad s biološkim roditeljima pa djeca nerijetko dolaze u udomiteljske obitelji kao mališani, a odlaze sa 18 godina. Dodatni problem u Hrvatskoj je i taj što na jednog socijalnog radnika dolazi 200 "slučajeva" pa je izuzetno teško svima posvetiti dostatnu pažnju pogotovo uzme li se u obzir činjenica da su opterećeni i administrativnim poslovima.