Grimmovi, a posebno Jacob, bili su snažno prisutni i u stručnoj i općoj hrvatskoj javnosti još za života, a tako se nastavilo do danas.
Grimm je bajke držao "prežitkom davnih nacionalnih mitova, a time i osnovicom nacionalne kulture koja se smatrala ključnim zamašnjakom tadašnjih nacionalnih integracijskih i mobilizacijskih procesa", koji su se odvijali kroz narodni preporod, objašnjava dr. Marijana Hameršak s Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu.
Do kraja 19. stoljeća u Hrvatskoj je objavljena "prava bujica" od gotovo stotinu priča čiji su izvor braća Grimm, a da izdavači to nisu označili jer ih, između ostalog, na to nisu obavezivala autorska prava, ističe folkloristkinja Hameršak.
Kad je osnivač suvremene germanistike Jacob Grimm umro, jedan od najutjecajnjih hrvatskih intelektualaca Franjo Rački nazvao ga je velikim njemačkim učenjakom koji se radovao svakoj vijesti o slavenskim jezicima.
Hrvatske novine i časopisi češće su pratile Jacoba nego Wilhelma zbog njegova slavenofilstva i interesa prema kulturama i jezicima južnih Slavena, osobito nakon njegova predgovora njemačkom izdanju srpske gramatike Vuka Stefanovića Karadžića (1924).
U vrijeme Jugoslavije, na stotu obljetnicu Jacobove smrti, naglašavala se njegova suradnja s Vukom Stefanovićem Karadžićem i Jernejem Kopitarom, premda se Grimm za usmenu poeziju i jezike južnih Slavena, kako navodi akademkinja Maja Bošković – Stulli, značajnije zainteresirao još početkom 19. stoljeća, nakon što je pročitao recenziju o basnama Dubrovčanina Đure Ferića.
Braća Grimm su s hrvatskim znanstvenicima održavala izravne veze, te su obojica od samoga osnutka bili višegodišnji počasni članovi "Družtva za povestnicu jugoslovensku" (1850.-1878). Društvo je izdavalo časopis Arkiv za povjestnicu jugoslavensku (1851.-1875), koji je objavljivao radove o povijesti kulture u najširem smislu, kojima se danas bave povijest, arheologija, folkloristika, povijest književnosti, pravna povijest i slične grane, objašnjava Hameršak.
Pokrovitelj Društva bio je barun Josip Jelačić, načelnik Ivan Kukuljević Sakcinski, a počesni članovi niz učenjaka i akademika iz Njemačke, Rusije i drugih zemalja.
Tako, Arkiv i Društvo značajno su utjecali na institucionalizaciju i profesionalizaciju znanosti u Hrvatskoj te se smatraju prethodnicima ključnih hrvatskih znanstvenih, strukovnih i kulturnih institucija, poput Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te njezinih edicija, smatra Hameršak.
No, hrvatska javnost dobrim dijelom je braću Grim iz epohalnih znanstvenika prometnula u autore koji su "neke zimske večeri" napisali ili zapisali tu i tu bajku. Ta je proturječna percepcija nastala u 19. stoljeću i traje i danas, dodaje Hameršak.
Prošle godine obilježeno je dva stoljeća od objavljivanja prvog sveska njihove znamenite zbirke priča "Dječje i kućne bajke", koje su se od tada proširile svijetom u bezbroj izdanja verzija i oblika: od raskošno ilustriranih zbirki za djecu i odrasle do najjednostavnijih slikovnica s tvrdim listovima i minimumom teksta za najmlađe, piše voditeljica Hrvatskoga centra za dječju knjigu u Knjižnicama grada Zagreba Ranka Javor.
U svijetu kazališta, filma i multimedija Grimmove bajke i priče dobile su novo, zavodljivo ruho, pa je ta zbirka postala jedna od najvažnijih knjiga svjetske literature za mlade, dodaje Javor.
Najstariji hrvatski prijevod Grimmovih bajki je anonimna priča naslovljena "Frkljevački muzikaši", stilski slobodan prijevod priče "Bremenski gradski svirači", koja je objavljena u dječjem časopisu Smilje 1876.
Godinu kasnije pod naslovom "Priča o kozlićih" objavljena je, također kao anonimna priča, adaptacija njihove priče "Vuk i sedam kozlića" te prijevod "Bremenskih gradskih svirača", u drugom svesku "Djetinjega vrtića" Ljudevita Tomića.