Govor je, uz dozvolu pape Franje, otkrio kardinal Jaime Ortega, havanski nadbiskup, i objavio ga internetskoj stranici kubanske Katoličke crkve igesiacubana.org.
1. Širenje evanđelja pretpostavlja apostolski žar. Širenje evanđelja od Crkve traži smjelost da izađe iz same sebe. Crkva je pozvana da izađe iz sebe same kako bi se uputila na periferiju, ne samo zemljopisno, nego i na egistencijalističku periferiju, onu koja se odnosi na misterij grijeha, na patnju, na nepravdu, na nemar i nedostatak vjere, na misao i na svaku bijedu.
2. Kad Crkva ne izađe iz sebe same kako bi širila evanđelje, ona postaje "samodostatna" i razbolijeva se. Bolovi koji su, u konačnici, stigli vjerske institucije imaju korijene u samodostatnosti, vrsti teološke narcisoidnosti.
U Otkrivenju Isus kaže da je pred vratima i poziva. Tekst ukazuje na to da on zove izvana kako bi ušao... Ali mislim na sve one prilike u kojima Isus kuca iznutra kako bismo ga pustili van. Samodostatna Crkva dovodi Isusa Krista unutra i ne da mu izaći.
3. Kad je Crkva samodostatna, a nije toga svjesna, misli da je sama svoj lučonoša. Prestaje biti "mysterium lunae" i stvara teško zlo duhovne mondenosti (prema francuskom isusovačkom kardinalu Henriju de Lubacu (1896-1991) to je najveće zlo koje se može dogoditi Crkvi). To znači živjeti kako bi se slavilo jedan drugoga.
Da pojednostavim, postoje dva dojma o Crkvi - Crkva koja širi evanđelje tako što izlazi iz sebe same - "Dei verbum religiose audiens et fidenter proclamans" (Božju riječ pobožno slušajući i vjerno je navješćujući) - i mondena Crkva koja živi unutar sebe, od sebe i za sebe.
To treba donijeti svjetlo za moguće promjene i reforme koje treba provesti za ozdravljenje duša.
4. (Glede sljedećeg pape) Čovjek koji, nakon kontemplacije i obožavanja Isusa Krista pomaže Crkvi da izađe iz sebe same prema egzistencijalnoj periferiji, koji joj pomaže da bude plodna majka koja živi od "slatke i pune utjehe radosti širenja evanđelja".