Vidović podsjeća kako su osobitosti toga pravopisa posebni znakovi za Dž (Ď), Lj (Ł) i Nj (Ń), zalaganje za preuzimanje zemljopisnih imena te osobnih imena i prezimena iz udaljenih krajeva preko jezika posrednika (npr. Bombay, Peking), a ne prema izvornom liku (npr. Mumbai, Beijing).
"Pravopis mu je, kao i većina djela, pisan novoštokavskom ikavicom, koju je smatrao izvornim hrvatskim jezikom te branom u Jugoslaviji stvorenomu srpsko-hrvatskom jeziku", piše Vidović i dodaje kako tim jezikom govore novoštokavci u Dalmatinskoj zagori, dalmatinskom priobalju od Zrmanje do Neretve (osim čakavskih enklava u okolici Zadra, Trogira, Kaštela, Splita, i Omiša), dijelovima Hrvatskog primorja, zapadnoj Lici, središnjoj, zapadnoj i sjeverozapadnoj Bosni, Rami, zapadnoj Hercegovini, istočnoj Slavoniji, Baranji i u Bačkoj dok staroštokavci ikavci nastanjuju bosansku i slavonsku Posavinu.
Napominje kako je upravo na temelju činjenice da je ikavski govor među Hrvatima najrasprostranjeniji i činjenice da su ikavskim ili barem ikavsko-ijekavskim izgovorom pisana književna djela u Slavoniji i Bosni zadarska filološka škola nastojala je uzdignuti ikavicu na standardnojezičnu razinu.
Podsjeća i kako su slični pokušaji zabilježeni u razdoblju između dvaju svjetskih ratova kad su se hrvatski i srpski jezik nastojali nasilno ujediniti.
Po Vidovićevim riječima Petar Tutavac Bilić jedini je hrvatski jezikoslovac koji je nakon Drugoga svjetskog rata ozbiljno zagovarao ikavicu te je autor jedinoga suvremenog hrvatskog pravopisa u čijem je temelju naveden izgovor.
Vidović ističe i kako je Tutavac Bilić na ikavicu i desetercem prepjevao argentinski spjev "El Gaucho Martin Fierro" Josea Hernandeza, za što je odlikovan visokim argentinskim državnim odličjem.
Tutavac je, kako navodi Vidović, bio utemeljitelj i urednik više hrvatskih časopisa u Argentini. Izdavao je časopis "Napridak" te "Svitlenik", a surađivao je i u ostalim hrvatskim iseljeničkim časopisima kao što su "Studia Croatica" i "Hrvatska revije".
Tutavac Bilić je, tvrdi Vidović, naglašavao i pravo Crnogoraca na vlastitu državu i samosvojan jezik u razdoblju kad se to nisu usuđivali tražiti ni crnogorski jezikoslovci.
Petar Tutavac Bilić rođen je u Dančanjama u Slivnu kod Opuzena 1913., a umro u Buenos Airesu 1985. Njegov život i djelo rasvjetljavat će se potkraj rujna ove godine na 9. neretvanskim književnim, znanstvenim i kulturnim susretima.