Nakon što je Monti najavio svoju ostavku, Berlusconi se povukao kazavši da bi Monti mogao predvoditi vladu desnog centra, što se smatra gotovo nemogućim. No šteta je već bila učinjena.
To je zadnja epizoda u 40-godišnjoj melodrami koju Talijani prate od vrhunca partikularnih interesa 1970-ih.
Do ranih 1990-ih, Demokršćanska stranka vladala je Italijom gotovo pet desetljeća. Godinama je činila velike ustupke raznim partikularnim interesima, ponajprije sindikata i uslužnog sektora, kako bi sačuvala mir u parlamentu i spriječila jačanje Komunističke partije.
Situacija danas nije bitno drugačija. Tri velike zapreke blokiraju reforme, piše europski informativni portal EUobserver.
Prva je zakon o radu. Članak 18 zakona zabranjuje otpuštanje radnika u tvrtkama s više od 15 zaposlenih "bez opravdanih razloga", čak ekonomskih. Otpušteni radnik može tužiti poslodavca sudu kako bi se vratio na posao ili dobio otpremninu u visini 14 mjesečnih plaća te neisplaćene plaće tijekom sudskog procesa. To je velika zapreka zapošljavanju na neodređeno vrijeme. Te odredbe odnose se na 87 posto radnika u privatnom sektoru, po podacima talijanske statističke tvrtke Datagiovani.
Drugi problem su nacionalni kolektivni pregovori.
Unatoč velikim razlikama u životnim troškovima između sjevera i juga, radnici imaju iste osnovne plaće, što otežava rezanje troškova u vrijeme recesije bez otpuštanja. Nacionalni kolektivni ugovori obuhvaćaju 70 posto radne snage, po vladinim statistikama, a neizravno i više jer služe kao smjernice za "pravedne plaće" u sektorima koji njima nisu obuhvaćeni.
Treća zapreka je uslužni sektor koji od vlada traži barijere za zaštitu od konkurencije putem raznih licenci i industrijskih standarda, što ga čini najreguliranijim u razvijenim državama, po podacima OECD-a.
Velikih izgleda za promjene u tom pogledu nema. Lica na političkoj pozornici se mijenjaju, politike ne.
Kandidat lijevog centra za izbore koji bi se trebali održati 24. veljače, nema viziju za velike promjene. Prošlog se proljeća usprotivio reformi članka 18 i ovisi o potpori sindikata.
Berlusconi također ne podržava smislene reforme.
Populistički Pokret pet zvijezda komičara Beppea Grilla, koji uživa potporu 19 posto građana, simbol je pak ekonomske nepismenosti.
Jedini koji bi mogao provesti reforme i modernizirati talijansku politiku je Monti, koji se zauzima za liberalizaciju uslužnog sektora i reformu članka 18.
Njegovim najvećim postignućem analitičari smatraju to što je talijanskom političkom sustavu vratio vjerodostojnost i snizio troškove zaduživanja države, piše Reuters.
No, hoće li on ostati na talijanskoj političkoj sceni nije izvjesno. O svojim planovima trebao bi se izjasniti idućih dana.
Premda strani investitori, poslovni krugovi i europski partneri žele njegov povratak, Monti zbog svojih strogih mjera štednje nije popularan u javnosti. Njegovoj kandidaturi protivi se 61 posto Talijana, po zadnjoj anketi instituta SWG.
Sudjelovanje na izborima moglo bi mu osim toga umanjiti izglede da postane predsjednikom države ne uspije li ponovno osigurati poziciju premijera.
Centrističke stranke povećale bi svoju potporu s Montijem s ispod 10 na do 15 posto, no to ne bi bilo dovoljno za važniju postizbornu ulogu za bivšeg europskog povjerenika.
Demokratska stranka lijevog centra vjerojatno će dobiti do 35 posto glasova i smatra ju se najvjerojatnijim izbornim pobjednikom. No morat će sklopiti savez s centrom kako bi osigurala kontrolu u gornjem domu i smirila tržišta.
Lijevi centar podržava Montija u parlamentu, ali smatra da iduću vladu treba formirati demokratski izabrana koalicija i protivi se novom mandatu tehnokrata.