U osvrtu se podsjeća da su u nedjelju Katalonci birali novi regionalni parlament i, zapravo, većinom svojih glasova pokazali da žele referendum o neovisnosti o Španjolskoj.
Hoće li, i kako, Katalonija doista izboriti neovisnost, pokazat će vrijeme, ali mogućnost da uskoro govorimo o "krnjoj Španjolskoj", "bivšoj Belgiji" ili "nekadašnjoj Velikoj Britaniji" više ne pripada sferi čiste fikcije.
A takav rasplet ne djeluje nepoznato ikome tko je pratio raspad nekadašnje Jugoslavije, jer su sličnosti s današnjom situacijom u Europi vidljive na dvije razine.
Jedna je podjela Europske unije na sjever i zapad, a druga je istovrsna podjela, ali unutar nekih zemalja članica, pri čemu "sjevernjaci" iz Katalonije u Španjolskoj, Valonije u Belgiji, Škotske u Velikoj Britaniji ili imaginarne Padanije u Italiji više ne žele, kako to oni vide, svojim novcem financirati lijene i rastrošne južnjake. Jednak je i status Grka u očima Nijemaca na razini EU.
Takva situacija bila je i u nekadašnjoj Jugoslaviji, nakon smrti Josipa Broza Tita, u kojoj su Slovenija i Hrvatska pristajale na financiranje manje razvijenih dijelova države dok je bilo novca, ali su se stvari dramatično promijenile kad je nastupila kriza, koju je slijedila nova, pa još jedna itd...
Paralele se mogu povući i na razini nacionalističkih i krajnje desnih političara koji su i početkom 90-ih u ondašnjoj Jugoslaviji, ali i danas širom Europe, dobili na značenju svojoj politikom protiv svih i svakoga tko ne pripada narodu tog političara.
Sadašnje teorije o "Europi više brzina" mogu se usporediti s ondašnjim konceptom "asimetrične federacije", a ni komunističko vodstvo, krajnje birokratizirano, tadašnje SFRJ nije bilo izabrano na izborima, kao ni današnje vodstvo EU. Bivša SFRJ imala je rotirajuće predsjedništvo koje je teško ne usporediti s današnjim rotirajućim predsjedništvom EU, s tim što je strah od preglasavanja i u ondašnjoj državi i u današnjoj Uniji temeljni razlog odbijanja načela - jedna osoba, jedan glas.
No, ako se stanje oko Jugoslavije prenese na današnji trenutak, onda se vidi da separatistički pokreti baš nisu rezultirali onim što je narod očekivao.
Svojedobno je, podsjeća autor, Jugoslavija bila važna europska zemlja, kao što su to danas Španjolska ili Ujedinjeno Kraljevstvo, a EU je priznata svjetska sila (neovisno o sadašnjem slabljenju utjecaja).
Istodobno, sedam malih država koje su proizašle iz Jugoslavije društveno i kulturno su u pozadini događanja, a broj stanovnika u stalnom je padu. Njihov utjecaj u svijetu je slab i zato moraju slušati pravila i odredbe drugih, osobito EU.
EU i zemlje u EU kojima prijeti secesija nekih dijelova teritorija moraju pronaći nove i djelotvorne načine komunikacije, a ako prevagnu mudre glave, to se može postići. U suprotnom se otvara mogućnost balkanizacije Europe, što bi, po ocjeni autora, bila tragedija.