Osvrćući se na zbirku akademik Tonko Maroević podsjetio je kako od sredine šezdesetih godina prati Fiamengov poetski rad navodeći kako su more, zrak i mediteran opća mjesta na kojima se zasniva ova poezija.
Kroz Fiamengove stihove iščitava se njegov svjetonazor, njegov stih nastaje poput morskih valova, artikuliran je na pjesniku svojstven način, s blagim humorom, ironijom i sumnjom u jezik.
Fiamengo u poeziji nudi neposrednost svijeta oko sebe, navodi konkretne lokalitete, a osim rodne Komiže tu su i Brač, Hvar, Trogir i druga mjesta koja su spojena u obliku krune elemenata kojima se obraća svijetu. Fiamengo, navodi Maroević vjeruje u riječ, u ljepotu i dobrotu svijeta oko sebe. I ova zbirka potvrda je toga a među ostalim kroz nju se itekako nazire pjesnikov rodni otok, zaključio je Maroević.
Autorica pogovora u zbirci Lidija Dujić istaknula je da Fiamengo u njoj nudi svoj mediteranski pjesnički inventar, ispisan i još više ispjevan, ne iscrpljuje se dodatno recikliranjem viđenoga i doživljenoga, ali (p)ostaje mjerom, pjesničkom stopom konkretnoga otoka.
Prelako bi bilo zbrojiti dosadašnju Fiamengovu pjesničku praksu, mjerenje velikoga svijeta stihom, postavljanje vlastitog pjesničkog glasa, a još bi lakše bilo olako zaključiti kako je u pitanju rezignirano svođenje računa - života i poezije, života s poezijom ili poezije života istaknula u pogovoru Dujić.
Ona iz zbirke izdvaja pet ključnih pojmova: more, san, smrt, knjigu, sjenu - dovoljno da se ispiše osebujna čitanka cijeloga jednog pjesničkog svemira. Nadodaje kako je riječ o čvrstoj knjizi protočnih stihova, oslobođenih pjesničke poze i manire, stihova koji se prirodno naslaguju jedni na druge. Autentično ukorijenjena u mediteranski kontekst, markirana osobnim i osebujnim iskustvom otoka, ova se poezija oslobađa svakovrsnih višaka i okreće preimenovanju temeljnoga pjesničkoga materijala, istaknula je Dujić.
Treće zvono je ono što nas čeka na početku ili kraju, a svatko od nas ima svoj sud o poeziji, rekao je ovoj prigodi Fiamengo.