No dok je Gadafijeva smrt barem djelomično rezultat intervencije izvana, sve brži ritam opsežnih političkih reformi na Crnom kontinentu sve je češće posljedica pritiska gradskog stanovništva.
Nedavno održani izbori u nekoliko afričkih država, iako nerijetko s brojnim nedostacima ili naklonjeni aktualnom predsjedniku, pokazali su da mogu zamijeniti državni udar kao najčešći način zbacivanja s vlasti čelnika koji se nisu znali povući na vrijeme.
"Političke promjene u Africi sad određuje glasački listić, a ne metak", ocijenila je analitičarka Africa Risk Consultinga Tara O'Connor.
Ubijen nakon zračnog napada NATO-a nedaleko od svog rodnog grada Sirta u četvrtak, Gadafi je predvodio popis najdugovječnijih afričkih čelnika s 42 godine autokratske vladavine, obilježene krvavim i ekscentričnim potezima.
Točno deset godina manje od njega na vlasti su još uvijek predsjednik omalene Ekvatorijalne Gvineje Teodoro Obiang Nguema Mbasogo i njegov angolski kolega Jose Eduardo dos Santos, dok Robert Mugabe Zimbabveom upravlja 31 godinu.
Klub "20+ na vlasti" ove je godine već izgubio dva člana nakon što su u "Arapskom proljeću" zbačeni režimi Zinea al-Abidina Ben Alija u Tunisu i Hosnija Mubaraka u Egiptu.
Južno od Sahare zahtjevi za promjenama mnogo su manje spektakularni, ako ih uopće ima. Blaise Compaoru u Burkini Faso u travnju je produljio svoju 24-godišnju vladavinu uvjerljivom 80-postotnom izbornom pobjedom, a preliminarni rezultati izbora održanih u Kamerunu ovog mjeseca pokazuju da će, zahvaljujući 77-postotnoj podršci birača, Paul Biya biti na čelu zemlje i nakon 29 godina predsjedništva.
Aktivist za promicanje demokracije George Ayitteh iz Gane objasnio je kako se autoritarni vlastodršci održavaju nadzorom nad šest ključnih institucija - snagama sigurnosti, medijima, državnom upravom, parlamentom, pravosuđem i izbornim povjerenstvom.
No od tih šest poluga moći, iz ruku takvih vođa, smatra Ayitteh, sve češće izmiču mediji zbog razvoja privatnih radio postaja i širenja interneta, osobito u gradovima.
"Njima je gotovo nemoguće kontrolirati internet, a radio je u Africi vrlo moćan medij. Sve će im teže biti ostati na vlasti", rekao je Ayitteh koji radi za zakladu Free Africa Foundation.
No možda najjači čimbenik u izazivanju provedbe dubinskih reformi u afričkim društvima je konstantni demografski trend koji Afriku pretvara u kontinent kojim dominira mlađe gradsko stanovništvo.
Dok su mnogi od preostalih "moćnika" u 70-im godinama života, više od polovice stanovnika Afrike, kojih je više od milijarde, mlađe je od 25 godina, a mnogi se nikad nisu maknuli iz grada.
"Urbanizacija prekida tradicionalna plemenska savezništva. Danas su najvažniji zahtjevi za poslom, zdravstvenim osiguranjem i stambenim prostorom - a to političare izlaže velikom pritisku", tvrdi Ayitteh, a taj bi pritisak bio i mnogo veći kad bi se najčešće razjedinjena oporba okupila oko zajedničkog cilja i tako predstavljala jedinstvenu platformu.
I O'Connor i Attiyeh priznali su da bi do stvaranja ozbiljne oporbe u nekim zemljama moglo proći dosta vremena, ali su ustvrdili kako, za razliku od prije 20-ak godina, više gotovo i nema potpunih bojkota izbora zbog kojih su čelnici na vlasti ostajali bez borbe.
Razmjerno glatki prošlomjesečni izbori u Nigeriji i Zambiji, u kojoj je na vlast došao oporbeni kandidat Michael Sata, pokazali su Afrikancima da mogu maknuti političke čelnike koji ne ispunjavaju ono što narod od njih traži, iako stručnjaci napominju da mogućnost sukoba naroda i okorjelih političkih "moćnika" nije nestala Gadafijevim odlaskom.