Autorica izložbe na kojoj je predstavljeno dvadesetak karikatura iz humorističko-satiričkog lista "Koprive" autora Marijana Trepšea, Vilka Gecana i Tomislava Kolombara Lovorka Magaš održala je predavanje o grafici koja, kako je rekla, zauzima važno mjesto u kompleksu ekspresionističkih strujanja koja su obilježila europsku i hrvatsku umjetnost u prvim desetljećima 20. stoljeća te dovela do afirmacije medija grafike u odnosu prema slikarstvu i kiparstvu.
"Hrvatska ekspresionistička grafika nije se formirala pod izravnim utjecajem njemačke umjetnosti i dresdenske grupe 'Die Brücke' (Most) već je do prihvaćanja novih vizualnih obrazaca došlo posrednim putem i iz sekundarnih izvora. Predstavnici tzv. praške grafičke škole Marijan Trepše, Vilko Gecan i Milivoj Uzelac nova su stremljenja upoznali tijekom školovanja u inozemstvu, preko strane literature i avangardnih časopisa (Waldenov 'Der Sturm')", istaknula je Magaš.
Zahvaljujući ostalim vizualnim medijima, poput njemačkoga ekspresionističkog filma i scenografije, ključnu ulogu u oblikovanju njihove inačice ekspresionizma imala je domaća likovna tradicija i djelo Miroslava Kraljevića.
Grafika puni uzlet doživljava između 1919. i 1921. s najmlađom generacijom umjetnika (Trepše, Gecan, Uzelac) i u sklopu Proljetnog salona iako se naznake novoga pojavljuju već u radovima Miroslava Kraljevića i Ljube Babića, rekla je Magaš.
Temeljne sižejne, morfološke i stilske odrednice hrvatske ekspresionističke grafike su narativnost i brojni motivi koji deriviraju iz književnosti ili prikazuju povišena emocionalna i psihička stanja (Trepše), konstruiranje prostora scene, dinamičnih svjetlosnih kontrasta i mračne atmosfere po uzoru na njemački ekspresionistički film (Gecan, Glumac), deformiranje anatomskih detalja i fizionomija radi ostvarivanja jače dramatičnosti prizora te često korištenje tehnika dubokoga i plošnog tiska. Sve to, istaknula je Magaš, vidljivo je i na karikaturama pojedinih umjetnika koji prikazuju likove književnika, zatim kavane, krčme, gradsku vrevu...
Posebno je važan opus Marijana Trepšea, koji je bio i školovani grafičar, a ostali umjetnici (Uzelac, Kolombar, Tartaglia itd.) povremeno su se koristili grafičkim tehnikama.
Magaš je istaknula da su kraj drugoga i početak trećega desetljeća prošlog stoljeća obilježeni i pojačanim interesom za grafiku, koji se manifestirao na mnogim razinama – organiziraju se izložbe domaćih i stranih grafičara, izdaju časopisi (Grafička umetnost, 1919.-1921.) te grafičke mape u kojima se promiče ekspresionistički oblikovni rječnik (Mapa Proljetnog salona, 1920.; Gecanovo Ropstvo u Siciliji, 1921.) i dr.