Topnička priprava i kruženje zrakoplova srpske filologije počeli su opet, a baza im je u tezi Vuka Stefanovića Karadžića: "Srbi svi i svuda" (gdje se govori štokavski), samo što je njegov jezični pansrbizam progredirao u trajan nacionalni, da ne velim, imperijalni pansrbizam prema Hrvatima i njihovim zemljama, piše Tomasović u "Forumu".
Po njegovim riječima pisci sa zavičajem u Dubrovniku u svojim su tekstovima izričito iskazivali pripadništvo "hrvatskom rodu i jeziku", osjećali se dionicima tradicije pisanja na tom jeziku, takvim su ih osjećali i poimali naraštaji hrvatskih književnika u prošlosti i sadašnjosti, te, logično, ni na koji način ne mogu biti objavljeni kao srpski.
"Za dubrovačke se klasike u Srbiji nije uopće znalo do druge polovice XIX. stoljeća, pokoje im je djelo tiskano u Beogradu i Novom Sadu tek u prvoj polovici prošlog stoljeća", upozorava Tomasović.
Smatra kako je Garašaninovo "Načertanije" (1844.), program srpske državne osvajačke politike, kažiput za uključivanje klasika hrvatske književnosti iz Dubrovnika u "milenijsku" srpsku baštinu, a ono je punu zadovoljštinu dobilo u upravo zgotovljenu "Drugom Memorandumu" SANU.
Ministar u Garašaninovoj vladi Stojan Novaković napisao je "Istoriju srpske književnosti" (Beograd, 1886. i 1887.) i čini se da je od tada, kako primjećuje Tomasović, započelo uključivanje literature nastale na tlu Dubrovnika u srpske priručnike s eksplicitnim ili implicitnim znacima prisvajanja, što traje i danas.
Budući da su Srbe mimoišle tri književne epohe (humanizam, renesansa i barok), kao i ostale narode pod osmanskom vlašću i s pravoslavnim svjetonazorom, kako navodi, onda se ta praznina morala popuniti po strategijskom nacionalnom načelu otimanjem pisaca, kako to smatraju srpski stručnjaci, iz "srpskog Hongkonga", "srpske Atene".
Teza glavnog urednika edicije "Deset vekova srpske književnosti" akademika Mire Vuksanovića o dvojnoj pripadnosti klasika jedne nacionalne književnosti, Marina Držića i Ivana Gundulića, unikatna je i još nepoznata u svjetskoj književnoj historiografiji, tvrdi Tomasović i dodaje da je ta teza samo krinka za njihovo prisvajanje, krinka za grotesku.
Smatra kako je "fikcija iz jezične i političke ideologije" duboko usađena u srpsku nacionalnu svijest kao kolektivna opsesija koja, istina, ima i oponenata, ali su oni u dosta manjem broju, pa otrježnjenje od nje nije ni na vidiku.
Zaključno smatra kako je obveza stručna i etička hrvatskih znanstvenika kazati mjerodavnu riječ o gusarskom činu srpskih institucija, koje autorima objavljenim u Akademijinu nizu "Stari pisci hrvatski", mijenjaju naljepnicu u "srpski", pretiskavajući ih cjelovito iz toga niza, ne poštujući nikakve akademske norme ni nepovrjedivost autorstva teksta. Znanstvenicima bi se trebale pridružiti, pa makar i stišanim zvukom, kako dodaje, nacionalne institucije te svakako visokoškolske ustanove.
Ovih dana je u Srbiji počelo predstavljanje prvih dvaju kola edicije "Deset vekova srpske književnosti", koju je Matica srpska počela objavljivati prije dvije godine. U njoj će biti objavljeno 150 djela, nastalih od 12. stoljeća. U prvom kolu 2010. objavljena je knjiga "Poezija Dubrovnika i Boke Kotorske", a priredila ju je Zlata Bojović.