U knjizi (149. str.) objavljeno je osam tekstova Milana Vukovića, koji je bio voditelj tih skupova - "Zajednički zločinački pothvat" - što je to?, Političko nasilje nad Hrvatskom, Tragedija koja obeščašćuje sud, Europu i svijet, Obrana nije ratni zločin, Osveta za hrvatsku pobjedu i samostalnost, Thorvald Stoltenberg: "Žao mi je što nisam očuvao Jugoslaviju", Haaški sud: "zajednički zločinački pothvat" - što je to? i Začuđuje šutnja hrvatske pravne znanosti.
Vuković smatra kako je kvalifikacija o "zajedničkom zločinačkom pothvatu" u osnovi pravna konstrukcija Carle del Ponte, bivše haaške tužiteljice, za koji bi morao postojati zajednički plan, nacrt ili namjera te dokazi da su optuženici počinili neku radnju koja omogućuje izvršenje zajedničkog plana.
"Optuživanje cijeloga hrvatskog vojnog i političkog vrha za 'zajednički zločinački pothvat', dakle optuživanje Hrvatske koja se borila za obranu svoje samostalnosti i samo preživaljavanje svog naroda od okupatora i agresora koji je pred sobom sve uništavao, čin je krajnjeg nemoralnog ponašanja tužiteljtsva Tribunala", ističe Vuković i napominje kako u povijesti civilizacije nije poznato da se sudilo braniteljima koji su od okrutnog agresora i okupatora branili vlastit narod i državu.
U predgovoru knjizi autor navodi kako činjenica da je bivša tužiteljica Haaškog suda Carla del Ponte u svojoj knjizi "Gospođa Tužiteljica" iznijela stajalište da su "Hrvati podli kurvini sinovi", daje svim Hrvatima pravo da cijeli njezin rad kao haaške tužiteljice "smatraju promašajem i izrazitom mržnjom prema Hrvatima kao pobjednicima nad agresorom i uspješnim braniteljima svoje slobode i samostalne države Hrvatske".
Sličan diskurs rabio je, prema Alfonsu Orieu, vođa srpskih radikala Vojislav Šešelj, kojem se sudi pred Haaškim sudom za ratne zločine počinjene u Republici Hrvatskoj, BiH te protiv vojvođanskih Hrvata.
Predsjednica Kluba nezavisnih zastupnika Đurđa Adlešić poslala je nedavno pismo ministru pravosuđa Draženu Bošnjakoviću u kojem traži da se prije donošenja konačne presude Haaškog suda u slučaju šestorice političkih i vojnih čelnika bosanskih Hrvata ospori termin "zločinački pothvat", jer ga smatra opasnim i nadasve netočnim. Takva netočna kvalifikacija, po njezinim riječima, opasna je ne samo za haaške optuženike nego i za cijelu zemlju, budući da Hrvatska nije izrasla na zločinu i bitno je pomogla da se BiH održi kao cjelovita država.
Profesor Kaznenonog postupovnog prava na zagrebačkom Pravnom fakultetu Davor Krapac u radu "Zapovjedna odgovornost i zajednički zločinački pothvat kao institucije izvedene osobne kaznene odgovornosti za kolektivna međunarodna kaznena djela", objavljenu u časopisu "Rad" Razreda društvenih znanosti HAZU-a (2007.), napominje kako je sintagma zajednički zločinački pothvat "zapravo fikcija".
Na račun te sintagme u komentarima o praksi MKSJ-a izneseni su "brojni i ozbiljni prigovori", od toga da nije bio dijelom međunarodnog običajnog prava u vrijeme kad su počinjena kaznena djela te da je u suprotnosti s načelima krivnje. Zatim, da je izvođenje zaključaka o optuženikovoj namjeri iz objektivnih okolnosti u "proširenom" zajedničkom zločinačkom pothvatu suprotno pretpostavci okrivljenikove nedužnosti, da je ekstenzivna primjena teorije o zajedničkom zločinačkom pothvatu negativan primjer za nacionalna tijela kaznenog progona te da zbog svojih nedostataka s aspekta načela vladavine prava može u konačnici delegitimirati međunarodno kazneno pravo i međunarodni kazneni sud.