Tarczay je izjavila kako resorna ministarstva nisu učinila ništa da se gluhosljepoća prizna kao jedinstveno oštećenje iako je Hrvatska potpisnica Konvencije o pravima osoba s invaliditetom u kojoj to stoji, kao i da se osiguraju sredstava kako bi se gluhoslijepima osiguralo pravo na kretanje i komunikaciju u svakodnevnom životu.
Hrvatska, ističe Tarczay, jako zaostaje u ostvarivanju prava osoba s invaliditetom, posebno žena, dok gluhoslijepe osobe, ako ostvaruju neko prava onda to čine zahvaljujući udruzi Dodir koja im s ekipom volontera pokušava pomoći. "Minimum, koji bi trebala učiniti država, a ne udruga, jest osigurati gluhoslijepoj osobi prevoditelja na znakovni jezik kao što to imaju sve gluhoslijepe osobe u Europi. U Hrvatskoj žive 354 gluhoslijepe osobe, za koje po prevoditelju mjesečno treba 7.000 kuna, a to i nije puno s obzirom koliko novca odlazi na neke povlastice koj nemaju nikakva smisla", smatra Tarczay. Podsjeća pritom kako je Ministarstvo zdravstva ove godine udruzi ukinulo sredstava za prevoditelje.
Državni tajnik Stjepan Adanić rekao je da je Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti u ovoj godini financiralo osobne asistente za 554 korisnika te 148 projekata koji se odnose na tumače odnosno prevoditelje na znakovni jezika za 18 udruga. Među projektima koje to ministarstvo financira je i 13 projekata udruge Dodir, u iznosu od 1,2 milijuna kuna.
Na skupu, koji se bavi položajem gluhoslijepih žena u društvu i njihovim emocionalnim, kulturološkim i socijalnim osnaživanjem, bit će predstavljena dva istraživanja provedena tijekom ove godine uz potporu Europske unije koja govore o stavovima mladih osoba prema ženama s invaliditetom i iskustvima iz života djevojaka i žena s invaliditetom .
Istraživanje o stavovima mladih pokazuje, među ostalim, da oni imaju negativan stav prema radnim sposobnostima žena s invaliditetom, te da smatraju kako bi za njih bilo bolje da žive i rade u zajednici s drugim osobama s invaliditetom. Iz rezultata proizlazi i stav da se većina žena s invaliditetom samosažalijeva te da je pretjerano zabrinuta, kao i da se mladi uz te žene osjećaju neugodno i nesigurno, zbog neznanja kako se ponašati prema njima.
Istraživanje o iskustvima žena s invaliditetom pokazalo je da imaju površnu obiteljsku komunikaciju, veće favoriziranje braće i sestara koji nemaju invaliditet, dok su osjećaji šire obitelji, po njihovu mišljenju, prožeti osjećajem žaljenja i slabom uključenošću u obiteljska događanja. Česte su situacije u kojima invaliditet postaje njihov identitet.
Gluhoslijepe osobe govorile su o važnosti potpore, prije svega stručne potpore prevoditelja znakovnog jezika te o pomoći sugrađana u svakodnevom životu.