Rođen 1936. u Milanu, poslovni uspon počeo je 60-ih godina u građevnoj djelatnosti i nekretninama prije nego je počeo ulagati u medije te izgradio najveće medijsko carstvo, uključivo najveću privatnu tv-mrežu.
U politiku je ušao 1994. svojom strankom Forza Italia (Naprijed, Italijo!) koja je zagovarala slobodno tržište nasuprot "komunističkoj prijetnji" kako je nazivao talijanske stranke ljevice, piše agencija dpa.
Izbore je dobio na čelu saveza s protuimigrantskom i proautonomaškom Sjevernom ligom te postfašističkim Nacionalnim savezom. Postao je prvi put premijer u svibnju 1994., no ostavku je morao podnijeti osam mjeseci poslije pošto ga je vođa Sjeverne lige Umberto Bossi optužio za kršenje izbornog sporazuma.
Tada se suočio i s prvim tužbama za mito i korupciju koje će pratiti cijelu njegovu karijeru.
Godine 1996. izgubio je na izborima koje je dobila koalicija lijevog centra s Romanom Prodijem na čelu. No Bersluconi se vratio na vlast nadmoćno pobijedivši 2001., tada na čelu koalicije koja je osim Sjeverne lige i Nacionalnog saveza uključila i nekoliko konzervativnih katoličkih stranaka.
Najavio je preobrazbu Italije obećavši prepoloviti nezaposlenost, ulaganja u velike javne radove, povećanje mirovine i borbu protiv kriminala. Tada je njegov premijerski mandat potrajao pet godina i postao najdulji u poratnoj Italiji, no zemlja je istodobno jedva ostvarila gospodarski rast.
U travnju 2006. opet ga je pobijedila koalicija lijevog centra predvođena Prodijem, no nakon samo dvije godine Prodijeva se vlada raspala. Berlusconi 2008. opet pobjeđuje na izborima kao čelnik stranke Narod sloboda, nastale spajanjem njegove Forza Italia i Nacionalnog saveza Gianfranca Finija.
Treći mandat počeo je naporima za spas nacionalnog avioprijevoznika Alitalije te "krizom smeća" u Napulju, a javnost se zabavljala Berlusconijevim seksualnim skandalima i njegovim razvodom.
Mandat mu je bio praćen prijeporima zbog niza zakona koji su, kako se čini, bili skrojeni kako bi mu osigurali imunitet od progona zbog optužaba za korupciju.
Kad je u srpnju 2010., iz stranke koju su zajedno osnovali isključio bivšeg saveznika, a danas oštrog kritičara Finija, Berlusconi je izazvao pobunu i desetci zastupnika prebjegli su k Finiju. Unatoč tomu, premijer je odbio podnijeti ostavku i obećao tražiti nove izbore ako mu vlada izgubi većinu.
U inozemstvu je premijer Berlusconi svojim nespretnostima i čudnim smislom za humor nerijetko izazivao neugodne situacije i prosvjede diplomata, podsjeća agencija Reuters uz izbor njegovih gafova.
"Bolje voljeti lijepe žene nego biti gej", komentirao je optužbe zbog svojih brojnih seksualnih afera dok je za prvog američkog crnačkog predsjednika Baracka Obamu rekao da je "lijepo preplanuo".
Na manjak osjećajnosti upućuje njegova poruka postradalima u katastrofalnom potresu u pokrajini Abruzzu 2009,. kojima je savjetovao "neka se osjećaju kao na kampiranju".
"Ja sam Isus Krist u politici", "žrtvujem se za svakoga" i "samo je Napoleon učinio više od mene", no ja sam "viši od njega", neke su od Berlusconijevih izjava o sebi.
Uvrijedio je židove, ali i muslimane kazavši da je Zapad nadmoćan islamskom svijetu, a za fašističkog diktatora Benita Mussolinija ustvrdio je da on "nikada nikoga nije ubio". "Mussolini je slao ljude na praznike u egzil", rekao je Berlusconi.
Na obiteljskoj fotografiji summita Europske unije u Španjolskoj s dva uzdignuta prsta stavio je "rogove" nad glavom španjolskog ministra vanjskih poslova Josepa Piquea.
Profesor filozofije na sveučilištu Rim III Giacomo Marramao ocjenjuje u intervjuu za francusku agenciju AFP da je simbolička snaga mita o Berlusconiju ostvarena putem televizije oslabila, ali nije završila.
"Od berlusconizma će ostati životni stil, ponašanje i stvaranje mitova, na temelju američkog sna", ali sa zastranjenjem na talijanski način, kaže Marramao i drži da su za to uvelike odgovorne i demokratske snage u Italiji te ljevica koje se tomu nisu znale suprotstaviti.