Sedamdesetpetominutno je to svjedočanstvo o partizanskim i komunističkim zločinima krajem Drugog svjetskog rata u đakovačkom kraju i okolici, koji počinju po ulasku partizana u Đakovo, 17. travnja 1945.
Ispričano je kroz prisjećanja i svjedočanstva petnaestero osoba, suvremenika tog vremena – najuže rodbine žrtava tog terora ili svjedoka masovnih odvođenja i pogubljenja nedužnih žrtava tih zločina. Dio žrtava, njih nekoliko stotina, pogubljeno je u Ruševu, selu na granici Osječko-baranjske i Požeško-slavonske županije, o čemu svjedoči masovna grobnica, te u samom centru Đakova o čemu, prema kazivanju svjedoka tih događaja, govori još uvijek neistražena no znana masovna grobnica Parokova livada na kojoj je bivši režim tijekom '80-ih godina 20. stoljeća izgradio zgradu tzv. Komiteta, rekao je na predstavljanju autor filma Mario Šulina.
U filmu, u čijem je naslovu slavonski tradicijski odjevni predmet u kakvom su mnoge žrtve odvedene na stratište, i svjedočenja su nekadašnjih logoraša iz logora oko Đakova poput logora Živčane u selu Paučje, a koji su po ulasku partizana u Đakovo podigle partizanske vlasti.
Film je utemeljen na živoj riječi ljudi koja je dokument jednog vremena i stradanja i zato ne trpi nikakav komentar. Tako koncipiran – film je komentar, dokument sam za sebe, rekao je Šulina s kojim su u realizaciji filma surađivali Đakovčani Silvio Brkić i Pero Šola.