Privatne i javne knjižnice u slavnome saharskome gradu u današnjoj državi Mali već su prikupile oko 150.000 rukopisa, a neki od njih potječu iz 13. stoljeća.
Lokalni povjesničari vjeruju, međutim, da je brojka tek deseti dio stvarnog knjižnog bogatstva zakopanog pod pijeskom gdje leži gotovo milijun zakopanih rukopisa.
Tekstove su ispod svojih kuća od blata i u pustinjskim pećinama generacijama čuvale ponosne obitelji iz Malija strahujući da bi mogli postati plijenom osvajača iz Maroka, europskih istraživača i francuskih kolonijalizatora. Vlastima su ih počele predavati tek nedavno nakon što su ih lokalni dužnosnici uvjerili da je riječ o zajedničkoj baštini.
Knjige su pisane ukrasnom kaligrafijom i pokrivaju tadašnja znanja iz matematike, astrologije, medicine, prava, povijesti a neke svjedoče o društvenom i poslovnom životu kakav je vladao u Timbuktu tijekom "Zlatnog doba" kada je to bilo središte učenja u 16. stoljeću i kad je na tamošnjim sveučilišima učilo 25.000 studenata.
Galla Dicko, direktorica Instituta Ahmed Baba, u kojem je smješteno 25.000 tekstova, čuva i traktat o politici s naputcima o dobrome vladanju koji upozoravaju intelektualce neka ne dopuste da ih korumpiraju moćni političari.
Akademici vjeruju da će tekstovi prisiliti Zapad da prihvati činjenicu kako Afrika ima intelektualnu povijest jednako staru kao što je europska, a drugi vrijednost otkrića uspoređuju s Kumranskim rukopisima (Svici iz Mrtvog mora).
Zasad su se Sjedinjene Države i Norveška uključile u projekt očuvanja rukopisa no istodobno se pojavio i opravdan strah da bi knjige koje su uspjele preživjeti termite i velike vrućine, mogle biti lako prodane turistima ili krijumčarene izvan zemlje.