"Danas objavljena presuda ne rješava osnovno pitanje radi kojeg je i vođen postupak , a to je da li mjere i postupci koje je Republika Slovenija poduzela radi zaštite imovine Ljubljanske banke predstavljaju povredu ljudskih prava štediša", stoji u priopćenju Uprave za zastupanje pred Europskim sudom za ljudska prava pri Ministarstvu pravosuđa.
Stažnik u priopćenju ističe da će Hrvatska razmotriti mogućnost podnošenja zahtjeva za preispitivanje predmeta pred Velikim vijećem Europskog suda, kao i sudjelovanja u postupku u predmetima drugih štediša koji se vode pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu.
U svojoj presudi od ponedjeljka Europski sud je utvrdio da su, nakon što se 2004. taj sud proglasio nadležnim za ispitivanje njihovog zahtjeva, dvoje od troje štediša uspjeli u postupku u Republici Hrvatskoj ostvariti svoja potraživanja. Uzevši u obzir tu činjenicu, Europski sud je odlučio da više nije opravdano nastaviti ispitivanje zahtjeva, objašnjava se u priopćenju.
Postupak u ovom predmetu započeo je još 1997. godine kada je troje hrvatskih štediša Ljubljanske banke (Ivo Kovačić, Marijan Mrkonjić i Dolores Golubović) podnijelo zahtjev Europskom sudu za ljudska prava protiv Republike Slovenije, smatrajući da im je, zbog nemogućnosti da povrate svoju štednju iz Ljubljanske banke, povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva (članak 1. Protokola br. 1 Konvencije) te da su žrtve diskriminacije (članak 14. Konvencije).
Godine 2001. Republika Hrvatska umiješala se u taj postupak a u listopadu 2003. održana je i usmena rasprava pred Europskim sudom. Dana 1. travnja 2004. Europski sud je donio odluku kojom se proglasio nadležnim za ispitivanje osnovanosti zahtjeva štediša.
Slovenija je smatrala da je pitanje stare devizne štednje u prvom redu sukcesijsko pitanje za koje taj Sud nije nadležan. Nadalje, Slovenija je također tvrdila da je devizna štednja u bivšoj Jugoslaviji bila iluzija kao i da Ljubljanska banka nije imala kontrolu nad svojim podružnicama izvan Slovenije.
Stavovi Republike Hrvatske, stoji u priopćenju, "temeljili su se na pravnoj argumentaciji da se u ovom predmetu radi o privatnopravnom odnosu između Ljubljanske banke i štediša".
"Potraživanja štediša nisu iluzorna već se temelje na konkretnim građanskopravnim ugovorima sklopljenim između banke i štediša, u koji pravni odnos se slovenska država umiješala kako bi onemogućila štediše da se naplate od banke. Podružnice Ljubljanske banke bile su njezin sastavni dio, te ih je banka samostalno integrirala u svoj sustav jer je imala interes prikupljati devize i izvan slovenskog teritorija", podsjeća se u priopćenju na stavove RH u tom predmetu.
Također se podsjeća kako je Hrvatska navela da je Slovenija svojim Ustavnim zakonom iz 1994. Ljubljansku banku podijelila na dva dijela. Nova banka preuzela je svu aktivnu imovinu, a stara je zadržala samo dugove prema stranim vjerovnicima, čime je neslovenskim štedišama onemogućeno da u Sloveniji naplate svoja potraživanja.
Budući je to učinjeno na ustavnoj razini štediše nisu imale nikakvo pravno sredstvo kojima bi taj zakon mogli osporavati u Republici Sloveniji, kaže priopćenje.