Štediše bivše Ljubljanske banke u Hrvatskoj potražuju oko 150 milijuna eura glavnice svoje štednje, a sa zateznim kamatama i parničnim troškovima ta svota doseže više od milijardu eura.
Nakon nebrojenih pokušaja da izravno od banke i slovenske države naplate svoja potraživanja, troje hrvatskih državljana - Ivo Kovačić, Marijan Mrkonjić i Dolores Golubović - preko odvjetnika Milivoja Žugića i Zvonka Nogolice 1997. je pokrenulo postupak pred Europskim sudom za ljudska prava, tvrdeći da im je povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva i da su žrtve diskriminacije jer im je onemogućen povrat štednje iz Ljubljanske banke.
Preko zastupnice Vlade pred strasburškim sudom Lidije Lukine Karajković, Republika Hrvatska je 2001. iskoristila svoje pravo i umiješala se u postupak na stranu štediša. Obje strane su sudu dostavile svoja očitovanja, a u listopadu 2003. održana je i usmena rasprava.
Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu tek se sedam godina poslije, 1. travnja 2004., proglasio nadležnim za rješavanje zahtjeva troje hrvatskih štediša, što je značilo da će ocjenjivati meritum njihovog prigovora te će, ukoliko utvrdi da im je povrijeđeno pravo, Slovenija morati poduzeti mjere kojima će tu potvrdu otkloniti, čime će se omogućiti naplata potraživanja štediša.
Odluka suda o vlastitoj nadležnosti nije i konačno rješenje predmeta, no bila je iznimno značajna jer je Slovenija pokušala svim pravnim sredstvima osporiti nadležnost suda u Strasbourgu, a njom je Europski sud za ljudska prava odbacio čak osam slovenskih preliminarnih prigovora.
Slovenija je tako, među ostalim, tvrdila da je pitanje stare devizne štednje prije svega sukcesijsko pitanje za koje taj sud nije nadležan, da je devizna štednja u bivšoj SFRJ bila iluzija, kao i da Ljubljanska banka nije imala kontrolu nad svojim podružnicama izvan Slovenije.
Troje hrvatskih štediša i Hrvatska osporili su argumentima te tvrdnje, ističući uz to da je Slovenija ustavnim zakonom 1994. banku podijelila na dva dijela tako da je nova banka preuzela svu aktivnu imovinu, a stara je zadržala samo dugove prema stranim vjerovnicima. Kako je to učinjeno na ustavnoj razini štediše nisu imale nikakvo pravno sredstvo kojim bi taj zakon mogli osporiti, što je Europski sud za ljudska prava i potvrdio u svojoj odluci.
Europski sud je zaključio da je taj zakon izravno utjecao na položaj štediša glede njihove štednje i utvrdio da su akti slovenskih vlasti proizveli te i dalje proizvode učinke izvan Slovenije, zbog čega se može razmotriti njezina odgovornost.
Sud je na kraju odbacio i slovenski prigovor da se o problemu Ljubljanske banke vode pregovori u sklopu Banke za međunarodno poravnanje te arbitraža pred Međunarodnim monetarnim fondom. Sud je utvrdio da troje hrvatskih štediša nisu stranke u tim pregovorima, pa se stoga ne radi o istovjetnim postupcima.
No činjenica da Ljubljanska banka o istom problemu pregovara s Bankom za međunarodna poravnanja u Baselu i vodi arbitražu pred MMF-om ima drugo značenje. To su postupci u koje se ni Hrvatska kao država ni njezini građani-štediše ne mogu miješati, a u kojima najavljena veličina odštete - 1,3 milijarde eura - ima presudnu ulogu za opstojnost Ljubljanske banke. Bude li presuda Europskog suda povoljna za hrvatske štediše, moguće je da se njezini navodi nađu na jednoj, a eventualni rezultat baselskih pregovora, odnosno MMF-ove arbitraže, na drugoj strani. Europski sud odlučuje o sukobu prava između građana i institucije, a Basel i MMF odlučuju o funkcionalnoj, gospodarskoj i financijskoj opstojnosti neke banke u odnosu na propise kojih se u poslovanju morala pridržavati.
Riječ je o golemom novcu koji može izazvati stečaj banke koji bi sve štediše svrstao u vjerovničke redove, a isplata bi se tad, unatoč sudskim odlukama, mogla odvijati "u skladu s mogućnostima". Put do ukupnog namirenja štete i povrata štednje, ako presuda iz Strasbourga i bude pozitivna za štediše, zato bi ipak mogao biti dug i mukotrpan.