"Prva je spoznaja uz objavu Bijele knjige je da je njome slovensko ministarstvo vanjskih poslova potaknulo jednu vrstu neslužbenog arbitražnog postupka", piše Kajzer, dodajući da je Bijela knjiga domaćoj i stranoj javnosti iznijela slovenske argumente o tome gdje je "na pravedan način potrebno unijeti granične linije".
"Središnje je pitanje međutim kakav je veliki plan koji Dimitrij Rupel s knjigom ima, no to će još neko vrijeme ostati nepoznanicom. On odgovara da je knjiga bila najavljivana i da je u prvom redu namijenjena homogenizaciji stajališta o granici u domaćoj javnosti, ali takav odgovor nije dovoljan. Ako je cilj nove akcije pomicanje s mrtve točke koja, uz povremene oscilacije, postoji još od osamostaljenja, onda će ministar vanjskih poslova biti razočaran", ocjenjuje u komentaru "Delov" dopisnik iz Zagreba.
U nekim bi drugim okolnostima, piše komentator, takva zbirka dokumenata donijela novi elan da se prevlada najveći problem koji postoji između dviju država, a to je definiranje granice, a posebno kad se radi o tome koliko Hrvatska poštuje ono što je bilo dogovoreno.
"No, slovenska je realnost sasvim drukčija od hrvatske, pa će zato Bijela knjiga sve do objave hrvatske plave knjige biti samo jedna epizoda u kronologiji međusobnih odnosa. Nema, naime, mogućnosti da se hrvatsko stajalište o graničnim izazovima pod težinom argumenata iz Bijele knjige promijeni. Odnosno, sasvim sigurno se neće promijeniti", dodaje Kajzer.
Kako se navodi u komentaru središnjeg slovenskog političkog dnevnika, u Hrvatskoj "već barem deset godina" ne postoji sluh za argumente slovenske strane, bilo da su oni javni ili skriveni "u rukavu".
"Hrvatska je politika, osobito nakon sporazuma Drnovšek-Račan, domaću javnost (radi njene mobilizacije u trenucima kad je vladama na planu unutarnje politike ili u ekonomskoj politici išlo slabo, te kada su se približavali izbori), tako jako zatrovala da je prosječni hrvatski državljanin potpuno uvjeren da je sporazum Drnovšek-Račan nacionalna izdaja, da je Piranski zaljev do polovice hrvatski i da su sva područja uz kopnenu granicu koja su još donedavno bila sporna zapravo dio hrvatskog državnog teritorija", navodi se u komentaru, te ocjenjuje: "Političara koji bi javnost pokušao upozoriti na opravdanest slovenskih argumenata čeka sigurna politička smrt".
Zato ni premijer Sanader, navodi se, nije mogao ništa drugo nego upotrijebiti recept "knjigom na knjigu", a to neće donijeti ništa drugo nego nastavak dosadašnje diplomatske prepiske, samo sada u uvezanoj formi, kaže Kajzer.
"Način kako će Zagreb reagirati na hrpu zemljovida i stajališta iz Bijele knjige bit će nesumnjivo i odličan test za slovensku diplomaciju. Zadaća koju je slovenska vlada zadala hrvatskoj vladi nije nimalo jednostavna, ali bit će urađena onako kako se moglo predvidjeti. Dobit ćemo dvije knjige sasvim suprotnih pozicija. Mnogo bolje bi bilo kad bi dvije pregovaračke grupe jedna drugoj takve dokumente prezentirale za zelenim stolom. A upravo to na kraju krajeva ponovo nudi hrvatski predsjednik. Bijela knjiga možda za javnost ne bi ni bila potrebna da prije dvije godine nije došlo do nesretne i nepotrebne intervencije tadašnjeg premijera Antona Ropa nakon Podobnikova naguravanja na granici. Tada se je Slovenija iz relativno suzdržane, smirene i dostojanstvene države (koja je znala da sa sporazumom Drnovšek-Račan u rukama ima najjači adut) preobrazila u državu-svađalicu, upravo onakvu kakva je Hrvatska. Zato je Bijela knjiga, unatoč argumentima koji govore u korist Slovenije, samo logični nastavak tog ne baš najboljeg procesa", zaključuje svoj komentar u "Delu" od srijede Rok Kajzer.