Suđenje će voditi sutkinja Ika Šarić, prema optužnici sastavljenoj na osnovi gotovo 60.000 stranica spisa koje je prikupilo riječko Županijsko državno odvjetništvo.
Županijsko državno odvjetništvo podignulo je 3. ožujka 2003. optužnicu protiv šest osoba u "slučaju Riječke banke", ali ju je Županijski sud, nakon prigovora branitelja, vratio na doradu.
U dopuni istrage pribavljeni su iskazi još nekoliko svjedoka, pa je odvjetništvo 28. prosinca 2004. ponovno podignulo optužnicu, odnosno u cijelosti ostalo kod optužnice podignute protiv Eduarda Nodila, Snježane Podobnik, Mirte Vlah, Ivana Štokića, Borislava Perožića i Milojka Tankosića.
Bivši glavni diler banke Eduard Nodilo u optužnici se tereti za sklapanje štetnog ugovora i krivotvorenje službene isprave. Bivše voditeljice Odjela deviznih sredstava Snježana Podobnik i Mirta Vlah, bivši predsjednik i član Uprave Ivan Štokić i Borislav Perožić te bivši direktor Direkcije deviznih sredstava Milojko Tankosić terete se za pomaganje u sklapanju štetnog ugovora, a Ivan Štokić i Borislav Perožić još i za zloporabu položaja i ovlasti.
Prema optužnici, Nodilo je od 1997. do 2002. neovlašteno obavio oko 17.000 deviznih transakcija, odnosno diferencijalnih arbitraža te neovlašteno sklapao druge poslove.
Tijekom istrage utvrđeno je da je Nodilo nedopuštenim poslovanjem izgubio ukupno oko 97 milijuna dolara bančina novca.
Iako su većinom bile štetne, dijelom arbitraža nije stvoren gubitak, a najveći dio, 27 milijuna dolara, gubitka ostvaren je poslovanjem s dvjema londonskim novčarskim ustanovama Carr Futuresom i Swiss Financeom.
Nodilo i Tankosić su u veljači 2001., protivno svojim ovlastima, s Carr Futuresom sklopili dva dodatka ugovoru o trgovanju deviznim novcem, a u oba je navedeno da glavni diler na dan može trgovati sa 100 milijuna dolara.
U tom trenutku unutarnjim pravilnikom banke glavnom je dileru bilo omogućeno dnevno trgovanje s najviše 10 posto jamstvenog kapitala (oko 11 milijuna dolara).
Temeljni ugovor s Carr Futuresom i Swiss Financeom Štokić je potpisao 1997.
Štokić i Perožić optuženi su za zloporabu jer su, "znajući za gubitke, od prosinca 2000. do prosinca 2001. primali stimulativni dio plaće", odnosno Štokić je primio 2,1 milijuna kuna, a Perožić 1,4 milijuna kuna. Iako su kasnije doznali za zloporabe, primljeni novac nisu vratili, navedeno je u optužnici.
Tijekom istrage saslušano je više svjedoka, među njima i predstavnici Bayerische Landensbanka, bivšeg vlasnika Riječke banke.
Svi optuženici su nakon otkrića afere u ožujku 2002. bili neko vrijeme u pritvoru, ali su po sili zakona pušteni i branit će se sa slobode.
Zahtjev za naknadom prouzročene štete Županijskom je sudu podnijela Erste banka koja je nakon otkrića gubitaka kupila većinski udio u Riječkoj banci te, osim iznosa gubitka, traži i naknadu izmakle dobiti te povrat nagrada koje su primili Štokić i Perožić.