U sastavu današnjeg EPP-a je 68 stranaka iz 35 europskih zemalja, među kojima status redovne članice mogu imati samo stranke iz zemalja članica EU, dok ostale imaju status pridruženog člana ili promatrača. Od 15. kongresa stranke, održanog u listopadu 2002. u portugalskom Estorilu, u EPP-u su i tri hrvatske stranke - Hrvatska demokratska zajednica danas je pridružena članica, dok su Demokratski centar i Hrvatska seljačka stranka u statusu promatrača.
Budući da iz EPP-a dolazi 18 predsjednika država i vlada (11 u zemljama članicama Europske unije i sedam izvan EU), devet europskih povjerenika, među kojima je i predsjednik EK Jose Manuel Barroso, te da je EPP-ED i nakon posljednjih izbora 2004. najveća frakcija u Europskom parlamentu s 264 (od ukupno 732) eurozastupnika, Europska pučka stranka u ovom se trenutku može smatrati vodećom političkom snagom na kontinentu.
EPP je od samog nastanka veliki zagovornik projekta ujedinjene Europe, utemeljene na načelima federalizma i supsidijarnosti. Njegov politički program predviđa "Europu međusobnog poštovanja, u koju su uključeni svi slobodni građani i koja obuhvaća sve europske zemlje i regije, ma kako različite međusobno bile". EPP se snažno zalaže za Europski ustav i podržava sve "Da" kampanje diljem Europe.
Središnji demokratski forum EPP-a je kongres, koji svake tri godine održava statutarni sastanak na kojem se donose strateške smjernice djelovanja i bira se čelništvo stranke. Na 17. kongresu EPP-a u Rimu očekuje se više od 1000 delegata, a bit će izabran novi predsjednik stranke, deset potpredsjednika, glavni tajnik i ostali članovi najužeg stranačkog vodstva. Glavne odrednice provedbene politike EPP-a u datom trenutku utvrđuju se na statutornim summitima EPP-a u belgijskom Meiseu, na kojima sudjeluju premijeri, povjerenici EK i oporbeni čelnici iz redova EPP-a, koji se održavaju dan uoči svakog sastanka Europskog vijeća. Posljednji je održan u prošli četvrtak i na njega je, već uobičajeno, bio pozvan i hrvatski premijer Sanader.
Jedna od temeljnih odrednica politike Europske pučke stranke je i promicanje lokalne i regionalne samouprave u EU, osobito kroz djelovanje u Odboru regija. Skupina EPP-a u tom odboru podupire koncept snažne i učinkovite EU, Europe zasnovane na načelu federalizma koja će čuvati političke, kulturne i regionalne posebnosti svakog područja.
Predstojeći kongres u Rimu koincidira s obilježavanjem 30. obljetnice osnivanja EPP-a, no utemeljenje jedinstvene krovne stranke desnog centra na europskoj razini bio je tek završni čin procesa koji je počeo 50 godina prije toga.
Prvi Međunarodni kongres kršćanskih (katoličkih) narodnih stranaka održan je u prosincu 1925. u Parizu, a iz njega je proizašao "Međunarodni sekretarijat demokratskih stranaka kršćanske orijentacije" koji je djelovao do 1939. uz sudjelovanje stranaka iz Belgije, Njemačke, Italije, Francuske, Nizozemske, Luksemburga, Austrije, Švicarske, Čehoslovačke, Mađarske, Španjolske, Portugala i Litve.
Nakon 2. svjetskog rata, u belgijskom Chaudfontaineu 1947. obnovljeno je djelovanje demokršćanskih stranaka osnivačkim kongresom NEI-a (Nouvelles Equipes Internationales), koji samo godinu poslije sudjeluje u pripremama poznatog "Kongresa Europe" u Den Haagu.
Parlamentarni zastupnici iz redova demokršćana šest zemalja članica osnovali su 1953. prvu Europsku skupinu demokršćana u sklopu Parlamentarne skupštine Europske zajednice za ugljen i čelik, a 12 godina poslije toga NEI se pretvorio u Europsku uniju demokršćana (EUCD).
1970. je unutar EUCD-a utemeljena stalna konferencija predsjednika demokršćanskih stranaka zemalja članica EEZ, a 1972. je uspostavljen "Politički odbor" radi bolje koordinacije djelatnosti.
Taj je odbor 8. srpnja 1976. u Luxembourgu jednoglasno odobrio statut novog političkog bloka na europskoj razini koji je nazvan Europskom pučkom strankom. Stranke osnivačice EPP-a bile su CDU i CSU (Njemačka), PSC and CVP (Belgija), CDS (Francuska), Fine Gael (Irska), DC (Italija), CSV (Luksemburg), KPV, CHU i ARP (Nizozemska), a za prvog predsjednika izabran je Belgijac Leo Tindemans.