"Dojam religijskog prostora - uostalom, svakog prostora koji može duboko dirnuti naše osjećaje - rađa se iz jezika same arhitekture", tvrdi Palasmaa. Njemu se najdirljiviji susret s dimenzijom svetosti dogodio prije dvadeset i pet godina, kad je otišao u kanjon Bandiagara u Maliju, kako bi proučavao graditeljstvo i kulturu Dogona.
"Osjećao sam da svaki kamen, drvo, predmet i ljudski čin imaju božansku svrhu i podrijetlo", zapisao je.
Finski arhitekti JKMM, projektirajući crkvu Viikki u Helsinkiju, upravo su se vodili Pallasmainim mislima. Uz pomoć svjetlosti, konstrukcijske mreže i uporabom drva uspjeli su ostvariti prostor "u kojem je moguće usporiti vrijeme i iskusiti tišinu". Po riječima slovenske arhitektice Petre Čeferin crkve u Finskoj imaju općenito dvojaku funkciju: nisu samo sastajališta vjernika prigodom religioznih obreda nego i mjesta predviđena za susrete lokalnih zajednica.
Nikola Bašić, koji je projektirao Crkvu hrvatskih mučenika na Udbini, izjavio je u razgovoru za "Oris" kako bi volio napraviti jednu potpuno apstraktnu crkvu, crkvu bez priče, bez prepoznatljivosti oblika i bez ikakve asocijacije. Crkva u kojoj će vjernici moći graditi vlastite predodžbe i izravan razgovor s Bogom, koji ne će biti arhitektonski opterećen nikakvim porukama ni na razini asocijativnog.
Bašić smatra kako je za hrvatsko graditeljstvo presudno stvaranje njezina - južnog pola, osnivanje arhitektonske škole u Splitu.
"Moj je dojam da je zagrebačka arhitektonska škola izgubila istinske protagoniste mediteranske kulture", izjavio je, objasnivši kako će dvije škole činiti osi dvaju kulturnih krugova, jedan će poput zupčanika zadirati u drugi i uzajamno će se okretati.
U sklopu teme Aleš Vodopivec piše o spomen kapelici u Kočevskom Rogu, skupine slovenskih arhitekata, Joško Belamarić o obnovi pjevališta crkve sv. Marije u Zadru 1980., posljednjem djelu velikog hrvatskog arhitekta Stjepana Planića te austrijska publicistkinja Gabriele Kaiser o zidu kao lajtmotivu projekta požeškoga groblja "Krista Kralja".