''Martić je rekao da treba tući Zagreb 'Orkanima' jer su samo oni i raketni sistem Luna imali taj domet. Rekao je da treba ciljati Ilicu i Jelačićev trg, jer Hrvati ne biraju ciljeve i imamo puno gubitaka'', kazao je zaštićeni svjedok optužbe MM-003, koji je tijekom rata često bio uz Martića kao radio-vezist u stožeru njegove ''milicije''.
Martić je tražio da se gađa baš spomenik Banu Josipu Jelačiću, rekao je svjedok, objasnivši na traženje sudaca kako je to ''simbol hrvatskog naroda, povijesna ličnost, vojskovođa i vladar''.
Na dan 2. i 3. svibnja 1995. rakete iz VBR-a Orkan pogodile su Zagreb i u Draškovićevoj i Klaićevoj ulici, te na Marulićevu trgu, ubile sedam građana a više od stotinu ranile.
Osim za taj ratni zločin protiv civilnog stanovništva, Martića je Haški sud (ICTY) optužio za progon, ubojstva i deportacije hrvatskih civila na okupiranim teritorijima 1991.-95. i za ratne zločine protiv nesrba u zapadnoj Bosni 1994.
Martićevi tužitelji izgubili su 5. ožujka svog ''krunskog svjedoka'' samoubojstvom Milana Babića u pritvoru, no već idući svjedok MM-003 u svom je iskazu kao tzv. ''insider'', pružio niz izravnih dokaza Martićeve odgovornosti za kaznena djela iz optužnice.
Tako je, primjerice, MM-003 potvrdio kako je 18. kolovoza 1990., kada je u Kninu proglašeno ratno stanje, u obližnjem Golubiću ''vidio Martića kako dijeli oružje pripadnicima rezervne policije, koji su po rasporedu pokrivali širu općinu Knin''.
Opisao je i izbijanje tzv. ''balvan revolucije'' 17. kolovoza 1990. kada su podizane barikade u selima na prilazima Kninu, navodeći da je ''Martić organizirao i vodio barikade''.
Na pitanje tužitelja tko je naoružavao i finacirao Martićeve snage, svjedok je rekao da su oružje i novac stizali iz Beograda, preko Službe državne sigurnosti (SDB) MUP-a Srbije i njezinih čelnika Jovice Stanišića i Franka Simatovića, također haških optuženika.
''Frenki Simatović često je dolazio u Knin, od studenoga 1990. donoseći novac i ostale stvari. Prethodno bi oružje, dopremljeno kamionima, ostavljao kod svog čovjeka u Bosanskom Grahovu'', rekao je MM-003. Kasnije bi Dušan Orlović, čovjek SDB-a u Kninu, Ladom Nivom prebacivao to oružje iz Grahova.
Rekao je da se Simatović u Kninu sastajao s Martićem u njegovom uredu, nakon čege je Martić bio zadovoljan i govorio kako ''dobija sve što zatraži''. Opisao je i kako su početkom 1991. u Knin stigli stručnjaci za telefoniju iz Beograda i ''očistili'' općinu od prislušnih uređaja, te uspostavili sigurne telefonske linije.
Stanišić je, po riječima svjedoka, rijetko dolazio u Knin, ali bi zato Martić odlazio k njemu u Beograd, gdje se sastajao i s predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem.
''Martić je Miloševića nazivao 'Sloba' i 'Gazda', dok je za Stanišića govorio 'moj brat' ili bi koristio nadimak 'Ledeni''', svjedočio je MM-003.
Opisao je i obuku Martićeve specijalne policije u Golubiću, koje se odvijala pod paskom i uz logističku podršku Simatovića, te uz instruktažu ''kapetana Dragana'' Vasiljkovića i drugih iz SDB-a.
MM-003 svjedočio je i o pojedinačnim zločinima za koje se Martića tereti u optužnici, kao što su napad na Kijevo i pokolji u Saborskom i Škabrnji, počinjeni u drugoj polovici 1991. Objasnio je kako je Martić naređivao da se pojedina hrvatska sela ''očiste'' jer su ometala komunikaciju prema Srbiji ili je trebalo pomaknuti crtu bojišta ili iz drugih razloga.
Martić je često govorio o Saborskom, hrvatskom selu koje je smetalo Plaškom, rekao je svjedok i opisao reakciju optuženog nakon napada.
Martić je opsovao i rekao da je "sada ovo čista srpska zemlja'', rekao je svjedok.
Prema riječima MM-003 Martić je istovjetno reagirao i na vijest o pokolju u Škabrnji govreći da su ''braća Opačići iz Benkovca, odlično obavili posao i sve očistili''.
Svjedok je rekao i kako je ''Martić mrzio šahovnicu, a najviše hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, kojeg je često imitirao''.
Iskaz MM-003 nastavlja se u petak protuispitivanjem obrane.