Istraživanjem Klinike za psihijatriju KBC-a Zagreb bilo je obuhvaćeno 68 žena hrvatske i bošnjačke nacionalnosti kojima je pružana pomoć u Medicinskom centru za ljudska prava u Zagrebu od 1992. do 1995. godine, u prosjeku godina dana nakon silovanja ili puštanja iz zarobljeništva.
Među njima, 44 su žene silovane više puta, 21 svakoga dana tijekom zarobljeništva, a 18 ih je prisiljavano da promatraju silovanje drugih žena. Većina silovanja bila je popraćena verbalnim prijetnjama i tjelesnim zlostavljanjem.
Na temelju prisjećanja žrtava, istraživači su utvrdili da je 58 žena neposredno nakon silovanja patilo od depresije, a njih 40 izbjegavalo je misli ili razgovore povezane s tom traumom. U 25 žena pojavljivale su se suicidalne ideje.
Iako ranije nisu imale psihičkih problema, godinu dana nakon silovanja 52 žene bolovale su od depresije, 51 od socijalne fobije, 21 od posttraumatskog stresnog poremećaja, a 17 od poremećaja spolne funkcije. Često su se ti poremećaji javljali zajedno.
Od 29 žena koje su zbog silovanja zatrudnjele, njih 17 se odlučilo za umjetni pobačaj.
Gotovo dvije trećine silovanih žena primijetilo je kod sebe promjene u odnosu na svojeg partnera, članove obitelji i prijatelje.
Većinu žana obuhvaćenih istraživanjem silovali su srpski vojnici ili civili, te bošnjački vojnici, a u trećini slučajeva žrtve su osobno poznavale svoje silovatelje, jer su to obično bili njihovi susjedi.
Gotovo polovica počinitelja u trenutku silovanja bila je pod utjecajem alkohola.
Žrtve su izjavile da su se silovanja neprekidno događala tijekom srpske okupacije Hrvatske i BiH od 1991. do 1994. godine. U 32 slučaja silovanje se dogodilo u prvih deset dana srpske okupacije.
Iako smatraju da je slabost istraživanja u tome što su podaci prikupljeni retrospektivno, po sjećanju žrtava, što umanjuje njihovu vjerodostojnost, autori smatraju da su rezultati istraživanja jasan pokazatelj težine psihičkih posljedica silovanja žena u ratu protiv Hrvatske i BiH.