Za razliku od država s diplomatskom tradicijom, navodi Mekina, u Sloveniji je sve "postavljeno naglavce", pa Drnovšek na svjetskoj sceni i u međunarodnoj politici "kao nekakav Don Kihot" daje nesustavne i neusklađene izjave, te "instant rješenja" za sve moguće probleme i to "u suprotnosti s glavnim diplomatskim pravilom kojim se od diplomata zahtijeva prvenstveno ustrajnost, promišljenost i strpljenje".
"U diplomatskim krugovima iznose da u Sloveniji trenutačno bez problema teče samo komunikacija između premijera Janeza Janše i ministra vanjskih poslova Dimitrija Rupela, dok se za predsjednika čini da vodi vlastitu vanjsku politiku o kojoj je ministarstvo vanjskih poslova obaviješteno naknadno, ponekad i iz medija.
Kamo to vodi, jasno pokazuje Drnovšekov zadnji odgovor na pitanje o granici s Hrvatskom. Predsjednik je na konferenciji za novinare 12. veljače doslovce rekao: ,,Teritorijalni pristup Slovenije otvorenom moru ne bi bilo potrebno do kraja definirati", navodi "Dnevnik".
Time je Drnovšek, piše "Dnevnik", "jednostrano i hladnokrvno odstupio od pregovaračkog stajališta koji zastupa država - da i s hrvatske strane mora biti priznat slovenski pristup međunarodnim vodama".
Drnovšek je zapravo prijedlogom privremenog graničnog sporazuma, navodi Mekina, tako dao ustupak Hrvatskoj jer u odnosu na tzv. sporazum Drnovšek-Račan "ne bi imala osiguran teritorijalni pristup do međunarodnih voda".
"U diplomaciji vrijedi pravilo da nije moguće na jednostavan način odstupiti od zadnje koncesije. Ono što je Drnovšek kazao možda je izrekao s najboljim namjerama. No, već sutra bi zbog toga Sloveniju, a ne Drnovšeka, mogli uloviti za riječ, a cijena za to bit će velika", ocjenjuje "Dnevnik" u analizi Drnovšekova prijedloga "privremenog graničnog sporazuma".
Kao primjer takve jednostrane i slabo promišljene izjave koja je državi nanijela štetu, Mekina iz povijesti diplomacije izvlači slučaj kad je Danska 1919. godine proglasila svoju suverenost nad Grenlandom čemu se kasnije suprotstavila Norveška, ali je međunarodni sud u sporu stao na stranu Danske.
Presudna je bila, navodi Mekina, jedna usmena izjava norveškog ministra vanjskih poslova koji je danskom veleposlaniku u službenom razgovoru "da Norveška zbog toga neće Danskoj raditi nikakve teškoće".
"Norveška je kasnije promijenila mišljenje, ali je bilo prekasno jer je međunarodni sud izjavu njenog ministra vanjskih poslova interpretirao kao pravni akt jedne strane", tumači Mekina koji tako ilustrira tezu da zbog "sudbonosnih posljedica" koje mogu izazvati jednostrane izjave visokih dužnosnika svi ovlašteni državni organi moraju djelovati usklađeno i strukovno korektno jer bi inače "posljedice mogle biti katastrofalne".