Predsjednik Vijeća akademik Radoslav Katičić uvodno je istaknuo da hrvatski književni jezik nije nastao izborom i ustoličenjem jednoga dijalekta, pa prema tome njegova "dijalekatska osnovica" nije, kako se "čita i čuje", istočnohercegovački dijalekt.
Smatra da je neprilično izjednačavati "jekavsku novoštokavštinu s istočnohercegovačkim dijalektom", posebno kada se govori o književnom jeziku Hrvata u njegovu standardnom liku.
Mišljenja kako je hrvatski standardni jezik "zasnovan na jednom srpskom dijalektu", kako je napomenuo, vrlo je živo u srpskoj jezikoslovnoj sredini, a dosta žilavo i u međunarodnoj slavistici.
Katičić odbacuje i mišljenja po kojima su dijalekatska obilježja hrvatskog standardnog jezika novoštokavska jekavska i ništa više.
Ako se bolje pogleda kako je doista nastao hrvatski književni jezik, napominje Katičić, temeljna je značajka hrvatske jezične situacije mnogodijalekatnost i tronarječnost.
"Kao hrvatsku cjelinu ne određuju je narječja i njihovi dijalekti kao zasebne danosti, nego komunikacijski suodnosi među njima. Ne određuju je, pojednostavnjeno rečeno, čakavci, kajkavci i štokavci svaki sami za se, nego tako što se sporazumijevaju jedni s drugima", rekao je.
Katičić ističe da su za hrvatski standardni jezik svojom izražajnosti relevantnije knjige biblijskih prijevoda i vjerske pouke s obilježjima svih triju narječja nego organski govori istočnih Hercegovaca, Srba, a uz njih nešto Hrvata i Bošnjaka muslimana. I književnost hrvatske renesanse i baroka za nj je, kako dodaje, dakako mnogo relevantnija od istočnohercegovačkog ijekavskog novoštokavskog folklora.
Katičić kaže da je povijesni razvoj tekao tako da je pod utjecajem dubrovačke pismenosti i književne djelatnosti prvotnoga područja franjevačke redodržave Bosne srebrene (od Zaostroga na Jadranu do Budima na Dunavu) u hrvatskom književnom jeziku sve više prevladavala novoštokavska dijalekatska stilizacija, pa onda, razmjerno kasno, baš jekavska, i tamo gdje mjesni govori to nisu bili. Do druge polovice 18. stoljeća novoštokavska je dijalekatska stilizacija književnoga jezika posve prevladala i na čakavskom govornom području, a do druge polovice 19. preporodni ju je pokret protegao i na kajkavsko, dodao je.
"Hrvatski standardni jezik i nije nego upravo taj jezik, sve tamo od Baščanske ploče, tek dosljedno stiliziran prema dijalekatskim obilježjima jekavske novoštokavštine. On nikako nije sama ta jekavska novoštokavština, još manje je istočnohercegovački dijalekt kao etnolingvistička danost", istaknuo je.
Tek kada se to zna, može se steći, kako navodi, primjeren odnos prema normi hrvatskoga standardnog jezika, mogu se rasplitati nesporazumi koji su se spleli oko njega i razgrađivati nezadovoljstva što su se oko njega nataložila.
"Treba shvatiti i mentalno doista usvojiti to da hrvatski književni, a po tome i standardni jezik naprosto nema 'dijalekatske osnovice'! On je samo dosljedno stiliziran prema dijalekatskim obilježjima jekavske novoštokavštine. To je, kako je iskustvo već nedvojbeno potvrdilo, vrlo povoljno za njegovu standardnost. Ali je ipak samo površan sloj. U dubljima on je tronarječan i bitno određen svom povijesti hrvatske kultivirane izražajnosti. Bez svijesti o tim dubljim slojevima nije moguće uravnotežiti odnos hrvatske jezične zajednice prema svojoj velikoj stečevini, standardnomu jeziku, niti valjano dograđivati njegovu normu", kazao je Katičić.