"HAZU je izgubila svoga najstarijeg člana, jer je književnik Dragutin Tadijanović primljen u članstvo Akademije 1953., pa iz toga slijedi da je bio član naše Akademije 54 godine", podsjetio je Moguš, dodavši da je akademik Dragutin Tadijanović bio vrlo odan član HAZU-a, radeći kao pjesnik, ali i obavljajući dužnosti koje mu je Akademija povjerila.
Tako je u razdoblju punih dvadeset godina bio direktor Instituta za književnost HAZU, te je predanim radom, kako je rekao, uredio kritička izdanja Silvija Strahimira Kranjčevića i Vladimira Vidrića, a u zajedništvu sa svojim suradnicima kritička izdanja Tina Ujevića, A. G. Matoša i Ivana Gorana Kovačića.
Po Moguševim riječima već iz toga se vidi njegova silna radna energija, ali i ljubav prema književnosti uopće, a hrvatskoj posebice.
"Dragutin Tadijanović ne samo da je dobro poznavao hrvatsku literaturu, nego i nekoliko ostalih literatura, osobito europskih. Njegove pjesme ostavile su trag na mnoge pjesnike generacija koje su dolazile i bile često puta uzorom pjesničkoga izražaja", rekao je Moguš napomenuvši kako je popularnost njegovih zbirki pjesama golema.
"Mislim da se neću prevariti ako kažem da je najizdavaniji pjesnik prošloga stoljeća. Kad jedna sredina izgubi jednog takvoga velikana, ne ostaje praznina, jer punina njegova djela uzdiže ga još i više, postaje sve prisutniji, tako da će djelo i lik akademika Tadijanovića ostati u HAZU svijetao primjer člana čiji je doprinos velik i zbog toga doprinosa možemo reći da je i čast HAZU da je Dragutin Tadijanović bio njezin član", izjavio je Moguš.
Dragutin Tadijanović (1905.) jedan je od najznačajnijih pjesnika u povijesti hrvatske književnosti, u kojoj se javio 1922. napisavši do danas više od 500 pjesama sabranih u dvadesetak knjiga, od kojih su mnoge doživjele i po nekoliko izdanja.
Najpoznatije su mu zbirke "Sunce nad oranicama" (1933.), "Pepeo srca" (1936.), "Tuga zemlje" (1942.), "Blagdan žetve" (1956.), "Srebrne svirale" (1960.) objavljene u dvadeset izdanja, "Prsten" (1963.) te nekoliko izdanja sabranih djela u više svezaka.
Osim poezije Tadijanović je pisao i autobiografsku prozu te književnopovijesne studije i rasprave.
Afirmirao se i kao prevoditelj s njemačkoga, češkog i slovenskoga. Mnoge su mu zbirke prevedene na više stranih jezika. Dobitnik je najviših hrvatskih državnih i nagrada za književnost te visokih državnih odličja.
Tri ga je puta HAZU predlagala za Nobelovu nagradu.