Knjigu su predstavili akademici Nenad Kambi i Tonko Maroević, a o njoj je govorio i sam autor.
Pozdravljajući okupljene ljubitelje pjesničke riječi, akademik Kambi je rekao da ta knjiga predstavlja "kovčeg pjesama koje su autora pratile tijekom lutanja po svijetu". "Riječ je o lijepom osjećajnom tekstu koji nas veže za vrijeme od prije pedeset, a i više godina", dodao je.
Akademik Maroević među ostalim je rekao kako knjiga Nikše Coste ima posebnu vrijednost na razini svjedočenja, osobito zato što je odbacivanjem ustaške strahovlade i odbijanjem partizanske ili boljševičke jednobojnosti iz Hrvatske otišao godine 1947. i u nju se nije vraćao dvadeset godina.
Antologijski izbor pjesama Nikše Coste popraćen je autorovim tekstovima iz života i kontekstom u kojem je određenu pjesmu upoznao te se družio s njihovim autorima. Neka prisjećanja zadiru i u najranije djetinjstvo, u početak tridesetih godina prošloga stoljeća, no pretežu uspomene od godine 1938. do 1947., kada je emigrirao iz Hrvatske. Dakle, dominiraju, rekao je Maroević, zapamćeni prizori iz tragične epohe Drugoga svjetskog rata, posebno progona židova, ali i vremena ideološke represije nakon njega.
Iz popratnih tekstova pjesama koje su mu obilježile život doznajemo kako je Ivan Goran Kovačić zidove svoje sobe, zbog učenja, tapecirao stranicama rječnika. O Cesariću doznajemo kako je zgrožen ratnim užasima jedanput u prolazu rekao: "Ja oko sebe vidim samo krv."
Posebno je važna epizoda o Tinu Ujeviću, pjesniku koji je nakon 1945. bio kažnjen zabranom objavljivanja. Nikša Costa evocira vlastiti angažman u organiziranju književne večeri u gimnaziji u Zagrebu, posvećene Ujevićevoj poeziji, rekao je među ostalim Maroević.
U knjizi su objavljene autoru najdraže pjesme Gustava Krkleca, Dobrice Cesarića, Ivana Gorana Kovačića, Dragutina Tadijanovića, Tina Ujevića, Slavka Benešića, Vladimira Nazora i drugih.
Autor knjige, poluslijepi Nikša Costa govorio je o svojem rođaku, Kruni Quienu, koji je na njega iznimno mnogo utjecao u dječaštvu i prvoj mladosti. Ustvrdio je da je Kruno Quien bio značajan hrvatski pjesnik, koji nije nikad dobio adekvatan tretman u hrvatskoj književnosti, a najveći dio svojih soneta napisao je u Trogiru, gdje je cijela obitelj ljetovala i gdje su mu živjeli i umrli djed i baka.
Nikša Costa rodio se u Splitu dvadesetih godina prošlog stoljeća. U dobi od tri godine seli se s roditeljima u Beč, u Hrvatsku se vraćaju uoči Drugoga svjetskog rata, a godine 1947. odlaze u Italiju i zatim u Argentinu.
"Pjesme koje su me pratile" je izdao splitski Književni krug.