"Dokazi jasno pokazuju da je Milan Martić aktivno radio zajedno s drugim sudionicima kako bi postigao cilj ujedinjene srpske države, što je i javno izrekao u nekoliko navrata. Taj je cilj postigao prisilnim uklanjanjem nesrpskog stanovništva. Dokazima je utvrđeno da je Milan Martić bio jedna od najvažnijih političkih figura", navodi se u obrazloženju presude kojom je raspravno vijeće Haškog suda nepravomoćno osudilo u utorak bivšeg predsjednika tzv. rsk na 35 godina zatvora zbog ratnih zločina počinjenih na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine, uključivši progon, ubojstva, razaranje, pljačku, zatočenje, mučenje i druga nečovječna djela.
"On je imao apsolutne ovlasti nad MUP-om, a kao predsjednik rsk obnašao je najvišu političku dužnost i kontrolirao je oružane snage rsk. Raspravno vijeće smatra da je, obzirom na svoje ovlasti, bio obavezan spriječiti počinjenje zločina i osigurati poštivanje ljudskih prava svih stanovnika na teritoriju pod njegovom vlašću. Međutim, van razumne sumnje dokazano je da je on zloupotrijebio svoj položaj i da je putem trajnih i sustavnih napora da stvori etnički srpski teritorij razvijao atmosferu nepovjerenja i straha među Srbima i nesrbima, a pogotovo Hrvatima".
Njegov utjecajni položaj te činjenica da su zločini bili rasprostranjeni i trajali više od četiri godine za Vijeće prestavljaju otegotne okolnosti. Suci su prihvatili ocjenu tužiteljstva da su njegova zlodjela bila posebno teška i počinjena tijekom dugog vremenskog razdoblja.
Martića, bivšeg ministra unutarnjih poslova i predsjednika tzv. republike srpske krajine tužiteljstvo je teretilo za zločine protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja počinjene od kolovoza 1991. do kolovoza 1995. progonom, istrebljenjem, ubojstvima, zatvaranjima, mučenjima, deportacijom, bezobzirnim razaranjem i pljačkom na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Martić je osuđen kao sudionik udruženog zločinačkog pothvata koji je vodio bivši jugoslavenski predsjednik Slobodan Milošević a čiji je cilj bio etničko čišćenje nesrpskog stanovništva s dijelova hrvatskog teritorija. Također, osuđen je za granatiranje Zagreba u svibnju 1995. godine, u kojem je poginulo sedam civila, a ranjeno je više od 200, te za niz drugih zločina počinjenih nad hrvatskim civilima u selima od Saborskog do Škabrnje u kojima su ubijene stotine ljudi, uglavnom staraca i žena.
Raspravno vijeće je odbacilo argument obrane da su napadi na Zagreb bili zakonita odmazda, kao i argument da je bilo vojnih ciljeva u Zagrebu. Vijeće je zaključilo da je prisutnost ili odsutnost vojnih ciljeva irelevantna obzirom na neselektivne karakteristike oružja Orkana s kojim su počinjeni napadi. Isto tako je zaključilo da nisu bili ispunjeni uvjeti za zakonitu odmazdu.
Usprkos ogromnoj količini dokaza o počinjenim zločinima i tome da je Martić znao za njih, Raspravnom vijeću predočeni su dokazi "o tek nekoliko primjera" kad je Martić intervenirao da kazni pripadnike MUP-a koji su počinili zločine. Raspravno vijeće je zaključilo da se Martić "namjerno suzdržao od toga da intervenira protiv počinitelja takvih zločina".
Raspravno vijeće proglasilo je Martića krivim po 16 od 19 točaka optužnice, s tim da je oslobođen točke optužnice koja ga je teretila za istrebljenje, a još dvije točke optužnice obuhvaćene su jednom od 16 za koje je proglašen krivim.
Mnogi zločini dokazani u ovom predmetu počinjeni su s diskriminatornom namjerom i Raspravno vijeće smatra da je to faktor koji se mora uzeti u obzir. Razmjeri i sustavna prirodna zločina su faktori koje je Raspravno vijeće ocijenilo naročito teškim.
Najveći broj zločina za koje je Martić proglašen krivim počinjen je nad starijim ljudima, osobama držanim u zatočeništvu i civilima, tako da posebna ranjivost žrtava povećava težinu zločina. Gotovo cjelokupno hrvatsko i drugo nesrpsko stanovništvo bilo je protjerano, a mnogim žrtvama je imovina opljačkana i spaljena.
Raspravno vijeće je ustanovilo nekoliko olakotnih okolnosti, ali im nije pridalo veliku težinu.
Prije Martića za sudjelovanje u istom zločinačkom pothvatu na 13 godina zatvora osuđen je i Milan Babić koji je za to i priznao krivnju.