Marshallov govor na Harvardu postao je temeljem tzv. Marshallovog plana, četverogodišnjeg programa pomoći Europi u iznosu od 13 milijardi dolara, koji je britanski premijer Winston Churchill nazivao "najplemenitijim činom u povijesti", navodi u svom izvješću Glas Amerike (VOA).
Godine 1947. godine veliki europski gradovi ležali su u ruševinama. Vladala je glad, najhladnija zima do tada donijela je najsiromašniju žetvu stoljeća. Tek oslobođena od nacista, Zapadna Europa bila je u opasnosti da sklizne u kaos.
Povjesničar Dr. Larry Bland iz Zaklade George C. Marshall, opisuje tadašnju situaciju: "Osnovna motivacija za pokretanje Marshallovog plana bio je strah od kaosa u Zapadnoj Europi. Ljudi su to vidjeli kad bi vikendom odlazili u kino: prije emitiranja filma pokazali bi filmski žurnal o problemima u Europi. A prizor izgladnjelih žena i djece emocionalno djeluje na srca Amerikanaca. Nadalje, utjecaj komunističke partije u zemljama poput Francuske i Italije također ih je vrlo brinuo."
Komunistička partija bila je kasnih 40-ih vrlo utjecajna u Francuskoj i Italiji. Sovjetska vojska okupirala je istočnu Europu. Vladala je opća nezaposlenost. Europska industrija bila je blokirana. Odmah po slanju najhitnijih potrepština - hrane i odjeće, Marshallov plan se usredotočio na gospodarske probleme.
Rudnici ugljena bili su prvi koji su osjetili korist od američke pomoći. Bez ugljena koji se koristio za pogon tvornica i mlinova, europsko gospodarstvo nikada se ne bi oporavilo.
"Problem je u tome što su velike količine ugljena u zapadnoj Europi dolazile iz njemačkih rudnika koji su tada bili poplavljeni, a njihova površina praktički raznesena bombama. Nijemci nisu imali načina da otvore te rudnike pa su SAD odlučile poslati potrebnu opremu. Na Nijemcima je bilo da iskopavaju ugljen, a mi smo prvo iz njih iscrpili vodu, potom izgradili domove rudarima, cijepili ih protiv tuberkuloze i pobrinuli se za sve ostalo što im je omogućilo da što više rade", prisjeća se Larry Bland.
Osim toga, SAD su inzistirale da europske države surađuju na distribuciji njemačkog ugljena, kako bi grijao domove, a tvornice ponovno stavio u pogon. Iznos od 13 milijardi dolara što su ih SAD tada odobrile za pomoć u 16 zemalja, tijekom četiri godine, danas je jednako iznosu od 100 milijardi dolara.
No, najvažniji dio Marshallovog plana je vjerojatno njegov pozitivan utjecaj na moral stanovnika Zapadne Europe, čak i bivših neprijatelja - Talijana i Nijemaca. Njemački diplomat Karsten Voight bio je dječak za tog poratnog razdoblja. Kaže kako je američka velikodušnost dovela do ogromnog psihološkog elana: "Sam novac ne bi imao isti učinak. No, zajedno s Berlinskim zračnim mostom, mijenjao nam je stav prema svemu. Amerikance, koji su od samog početka bili bolje prihvaćeni od Rusa, čak su i prije samog kraja rata smatrani ne više okupatorima, već prijateljima."
Oporavak od najrazornijeg rata u povijesti bio je dramatičan. Bruto nacionalni proizvod u Zapadnoj Europi porastao je za 32 posto tijekom četiri godine Marshallovog plana, izazvao gospodarski procvat cijele jedne generacije te stvorio okvir za buduću Europsku uniju.