Nice tim pismom reagira na članak objavljen u ponedjeljak u The New York Timesu u kojemu se ističe da je u postupku pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ) u Den Haagu Srbija zatajila neke od ključnih dokaza svoje uloge u ratu u BiH 1992.-95., učinivši tom najvišem sudu UN-a nedostupnim dio transkripata sa sjednica Vrhovnog vijeća obrane, uz odobrenje Tužiteljstva Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY).
"Nagodba Carle Del Ponte s Beogradom nije imala nikakvu pravnu osnovu. To je bio nepotreban 'deal' koji je Beogradu služio samo da prikrije dokaze o umiješanosti Jugoslavije u ratove u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini od ICJ-a, ali i od vlastite javnosti. S druge strane, nova vlast u Beogradu nije imala ništa protiv da se na zatvorenoj sjednici ti materijali upotrijebe kao dokazni materijal protiv Slobodana Miloševića", ističe Nice.
Tužiteljstvo, dodaje Nice, "ne samo da nije ništa dobilo od tog 'deala' nego je stvorilo nepoželjan presedan jer je poslije toga Beograd počeo primjenjivati iste uvjete za slične dokumente i to s uspjehom, jer je gospođa Del Ponte opet osobno odobravala takve inicijative Beograda".
"Odluka o odobrenju za zaštitne mjere", ističe Nice, "potječe osobno od gospođe Carle del Ponte. Ona je u pismu tadašnjem jugoslavenskom ministru vanjskih poslova Goranu Svilanoviću u svibnju 2003. dala suglasnost za zaštitne mjere 'razumnog' dijela iz kolekcije dokumenata VSO-a a da nitko iz Tužiteljstva prethodno nije pregledao te dokumente".
Dodajući da je upozorio Carlu del Ponte da ne radi ustupke Srbiji, Nice ističe kako je on htio "dokumente upotrijebiti na otvorenim sjednicama suđenja" te da "stoga nije slučajno da je upravo u to vrijeme Beograd preko gospođe Del Ponte pokušao postići 'deal' i time ojačati svoju poziciju u pravnoj proceduri koja je bila pred njima".
NYT je objavio da su "u proljeće 2003., za vrijeme suđenja Slobodanu Miloševiću, u ICTY stigle stotine dokumenata s oznakama 'Obrana. Državna tajna. Strogo povjerljivo'. Pošiljka je sadržavala transkripte ratnih sastanaka jugoslavenskih političkih i vojnih čelnika i obećavala je najbolji unutrašnji uvid u ulogu Srbije u ratu u BiH".
Srbija je, objavio je NYT, "pribavila odobrenje ICTY-a da dijelovi toga arhiva ostanu nedostupni javnosti. Pozivajući se na 'interes nacionalne sigurnosti', pravni zastupnici Srbije zacrnili su mnoge osjetljive - oni koji su ih vidjeli kažu inkriminirajuće - stranice. Suci i zastupnici optužbe i obrane pred ICTY-jem mogli su vidjeti taj cenzurirani materijal, no on nije bio dostupan među javnim dokumentima tribunala".
Poslije je ICJ u presudi utvrdio da su bosanski Srbi pokoljem 8.000 Bošnjaka iz Srebrenice počinili genocid, ali da manjka dokaza da su te snage djelovale po "uputama" ili pod "djelotvornim nadzorom" Srbije.
Presuda je izazvala prilično čuđenje, jer su detalji o podređenosti snaga bosanskih Srba Vojsci Jugoslavije utvrđeni u brojnim predmetima pred ICTY-jem, napisao je NYT.
Hrvatska je pred ICJ-om, šest godina nakon BiH, također tužila SRJ za povredu Konvencije o genocidu.