Poznato je da hrvatskim jezikom zovemo sve idiome kojima govore Hrvati, bili ti idiomi dijalekatne pojave u brojnim selima i gradovima, bio to standardni jezik, bili to razni drugi idiomi tipa interdijalekata, razgovornih jezika i slično, napominje Lisac.
Svakako je među svim tim hrvatskim idiomima, kako dodaje, najvažniji standardni jezik, poseban slavenski jezik oblikovan tijekom stoljeća u posebnim uvjetima karakterističnim u kulturnom, književnom i dijalekatnom smislu. Naprotiv, hrvatski dijalekti, hrvatski organski idiomi, tako svojstveni upravo narodu kojem pripadaju, i to ne samo kajkavski i čakavski nego i mnogi štokavski, ne predstavljaju poseban slavenski jezik u genetskolingvističkom smislu riječi, dodaje.
Kako podsjeća, povijest je donijela upravo to da je hrvatski standardni jezik zaseban slavenski jezik, iako je vrlo blizak bošnjačkom, crnogorskom i srpskom standardnom jeziku, ali i to da hrvatski jezik nije izdvojena genetskolingvistička cjelina u slavenskom svijetu, već je dio srednjojužnoslavenskoga dijalekatnoga prostiranja.
"Samo se po sebi razumije da je standardni hrvatski jezik i oblikovan jer je bio hrvatskom narodu potreban, a upravo se prečesto vezivao s određenim štokavskim dijalekatnim pojavama. Izrastao je on iz tronarječne baštine, čakavske, kajkavske i štokavske, utemeljen u štokavskih pisaca kao što su bosanski franjevački autori, Andrija Kačić Miošić i Slavonac Matija Antun Reljković, no ne smije ostati zatvoren prema dijalektima, štokavskima i osobito neštokavskima", kaže Lisac.
Po njegovim riječima, hrvatski mjesni govori, za koje nesumnjivo postoji velik interes u našem društvu, što se npr. vidi iz golemih prinosa hrvatskoj dijalekatnoj leksikografiji (Petar Šimunović, Rječnik bračkih čakavskih govora; Tomislav Lipljin, Rječnik varaždinskoga kajkavskog govora; Ante Sekulić, Rječnik govora bačkih Hrvata) izrazita su vrijednost hrvatskoga jezika.
"Hrvatski standardni jezik, novoštokavski kakav se oblikovao od 18. stoljeća do danas, primio je u sebe izražajne vrijednosti svih triju naših narječja i vlastite jezične prošlosti", kaže Lisac, dodajući kako to u punoj mjeri treba biti i dalje, s osobitim naglaskom na jezičnu izobrazbu, bolju no što je danas.
Lisac kaže da je standardni jezik, naravno, po definiciji autonoman, neovisan i o dijalekatnom stanju, ali ga veza s dijalekatnim vrijednostima nikako ne osiromašuje, ona ga bogati.
"Riječi iz hrvatskih dijalekatnih rječnika sigurno bi mogle pridonijeti hrvatskom standardnom jeziku, one su mu potrebne, makar često ne bile neutralne, neobilježene. Pogledamo li npr. kako je kod gradišćanskih Hrvata, moći ćemo zaključiti da oni dobro čuvaju jezičnu autohtonost. Oni npr. ne kažu 'filter', oni kažu 'prečistač', ne kažu 'jastuk', kažu 'podglavača', ne kažu 'karanfil' nego 'klinčac', ne kažu 'škrt' i 'škrtac' već 'skup' i 'skupnjak', ne kažu 'dječji vrtić' nego 'kažu čuvarnica'", kaže Lisac kojemu je osnovni interes dijalektolgija i povijest hrvatskog jezika.
Dani hrvatskog jezika obilježavaju se od 11. do 17. ožujka. Ove godine navršava se 40. obljetnica Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika te 10. obljetnica odluke Hrvatskog sabora o proglašenju spomen-tjedna Dani hrvatskog jezika.