Vrhovni sud je presudu donio na sjednici 6. veljače, a objavio ju je danas na svojoj web stranici.
Sud je odbio žalbe optuženika Tomislava Duića, Tonča Vrkića, Miljenka Bajića, Josipa Bikića, Davora Banića, Emilia Bungura, Ante Gudića i Anđelka Botića te državnog odvjetnika kao neosnovane te je potvrdio presudu splitskog suda iz ožujka 2006.
Branitelji optuženih tražili su oslobađajuću presudu, blaže kazne ili ukidanje prvostupanjske presude i ponovno suđenje, dok je tužiteljstvo tražilo strožije kazne.
Žalba Anite Bikić, supruge optuženog Josipa Bikića, odbačena je kao nepravodobna.
Presudom Županijskog suda u Splitu optuženi su proglašeni krivima te su Duić i Vrkić osuđeni na po osam godina, Banić na sedam, a Bajić, Bikić, Bungur, Gudić i Botić na po šest godina zatvora.
U pritvoru su od početka suđenja u rujnu 2005. Vrkić, Gudić i Botić te Banić, koji se sam predao mjesec dana kasnije, dok su ostali u bijegu i za njima su raspisane tjeralice.
Presuda Vrhovnog suda je pravomoćna i na nju više nema pravo žalbe.
U obrazloženju presude peteročlanog vijeća pod predsjedanjem sutkinje Vesne Vrbetić navedeno je kako nije bilo bitnih povreda postupka i zakona, kao što su u žalbama tvrdili optuženici. Utvrđeno je i da splitski sud "nije počinio niti jednu postupovnu povredu" te da je "pravilno utvrdio sve relevantne činjenice".
Ta utvrđenja prvostupanjskog suda nisu posljedica ustupaka međunarodnoj zajednici i pokušaja izjednačavanja agresora i žrtve te pronalaženja u Lori pandana svim koncentracijskim logorima, kao što su Ovčara i Manjača, radi čega su se pomno birali svjedoci koji to mogu dokazati, kako se tvrdilo u žalbama Bikića i Bajića, navodi se u obrazloženju presude.
Odbačena je i tvrdnja da su se "iskazi svjedoka svjesno ocjenjivali na štetu optuženika". Sud smatra da je presuda rezultat temeljite, sveobuhvatne, ozbiljne i vrlo stručne analize svih, a ne samo verbalnih dokaza.
Po mišljenju vrhovnih sudaca, izrečene kazne pravilno su odmjerene i nisu prestroge, kao što tvrde optuženici, niti preblage, kako tvrdi tužiteljstvo.
Vrhovni sud smatra da su pravilno vrednovane i olakotne okolnosti, sudjelovanje u Domovinskom ratu i doprinos optuženika te njihovo nekažnjavanje, ali i otegotne okolnosti, primjerice "surovost i bezobzirnost koju su pokazali prema oštećeniku Gojku Buloviću".
"Iako je iz provedenih dokaza vidljivo da su brojni zatvorenici, uglavnom ratni zarobljenici, bili izvrgnuti zlostavljanju, patnjama, ponižavanju i tjelesnom ozljeđivanju, uz što se povezuju i imena pojedinih optuženika, pravilno je postupio sud kada se prilikom odlučivanja o visini kaznenih sankcija ograničio na konkretne radnje i posljedice koje su obuhvaćene ovim postupkom", navodi se u obrazloženju presude.
Vijeće Vrhovnog suda smatra da će se izrečenim kaznama u potpunosti postići opća svrha kažnjavanja jer su dovoljne da budu društvena opomena svim mogućim počiniteljima takvih kaznenih djela i utječu na sprječavanje počinjenja djela, ali i dovoljne da utječu na optuženike da shvate društvenu neprihvatljivost svog ponašanja.