"Proglasiti legitimnu volju i pravo Hrvata (ili kojega drugoga naroda) da svoj jezik zovu pravim imenom, hrvatskim - idiotizmom; nazivati nacionalnu, državnu, kulturnu i jezičnu različitost balkanskim Slavenima ili Južnim Slavenima s kojima se teško može kratko i sažeto komunicirati - doista je razina na kojoj se ne može raspravljati", izjavila je Sanda Ham, profesorica osječkoga Filozofskog fakulteta i glavna urednica časopisa "Jezik".
Po njezinim riječima, nakon pročitanog teksta, koji je prenio i novi broj "Zareza", ostaje nevjerica. Ham stoga pita zar još netko doista danas tako piše i na taj način razmišlja?
Kako napominje umjesto argumenata, autor navodi ispraznosti o Bečkom dogovoru i sto godina mlađem mu bratu - Novosadskom. Ispraznosti jer o Bečkom dogovoru, pojašnjava Ham, ponavlja utopijsku romantičarsku i mladogramatičarsku misao o jednom jeziku jednoga naroda i jedne književnosti - misao koja je slijepa na činjenicu da je hrvatski književni jezik u doba Bečkoga dogovora (1850.) do te mjere izgrađen da Hrvati ne mogu prihvatiti ponuđeni im dogovor jer se tako vraćaju iza svojega književnoga jezika, na puki narodni govor koji tek treba izgraditi i uzdignuti na nadijalekatnu razinu.
"Ne treba boljih dokaza za to od činjenice da prije Bečkoga dogovora, a od 1604. do 1850., Hrvati imaju napisanih 17 gramatika hrvatskoga jezika (četrdesetak izdanja!) štokavske književnojezične stilizacije i devet kajkavskih - dakle, riječ je o 26 naslova i autora, a ni u jednom naslovu nema srpskoga", kaže Ham, jedna od autorica Hrvatskog školskog pravopisa i autorica nedavno objavljene Povijesti hrvatskih gramatika.
Bečki je dogovor, kako podsjeća Ham, politički dokument kojemu je jezično-pravopisna reforma samo isprika za političko (i tada neuspjelo) obvezivanje potpisanih strana. I tako ga treba shvatiti, kao i Novosadski, rekla je.
U tom kontekstu, napominje, treba promotriti i autorovo spominjanje austrijske politike u Bosni za Kallaya i njegove unitarističke koncepcije bosanskoga jezika, jer je čak i u Kallayevo doba ta koncepcija bila odbačena, a autor prve "bosanske" gramatike napisane po Kallayevu receptu, Hrvat Frane Vuletić, nije dopustio da mu se ime napiše na gramatiku kojoj je bio autorom jer nije mogao prihvatiti Kallayev jezični unitarizam. Toliko o uspješnosti austrijske jezične politike u Bosni!, upozorava.
"Točno je što autor kaže da se u međunarodnoj znanosti stotinu godina govorilo samo o 'srpskohrvatskom', ali to nije hrvatska pogrješka, nego međunarodna, a prednjačila je njemačka slavistika. Priznaju li sad (međunarodna znanost) postojanje hrvatskoga jezika, moraju priznati i to da su stotinu godina griješili", rekla je, dodavši kako se čini da je lakše nadriznanstvenjaštvom braniti svoje pogrješke, nego ih priznati. A ako treba, kao zanimljiva potankost, može se reći, kako primjećuje Ham, i pokoja neistina, primjerice, kako navodi Oschlies, da su u Hrvatskoj na snazi nadzorne i kaznene odredbe u pogledu "hrvatskog jezika". Medutim, mi nemamo ni zakon o jeziku, istaknula je Sanda Ham.