DNEVNI PREGLED BR.162. 25. KOLOVOZA 2000.

BRITANSKI RADIO - BBC 24. VIII. 2000. Pregled tiska "'The Financial Times' piše hrvatsku temu. Riječ je, dakako, o aferi Stipetić. Robert Wright u svom izvješću iz Zagreba tvrdi kako se Hrvatska vlada suočava s krizom u odnosima s Haaškim sudom nakon što je tjednik 'Globus' objavio da je general Petar Stipetić, zapovjednik Glavnog stožera HV-a, pod istragom Haaškog suda zbog operacije 'Oluja'. Naime, opozicija je iskoristila aferu kako bi napala suradnju s Haaškim sudom, piše novinar lista, a neki sumnjaju kako je slučaj Stipetić napuhan kako bi se stvorila klima protiv izručenja drugih generala, od kojih se za neke drži da su daleko odgovorniji za zločine počinjene u vrijeme ratnih operacija. Jedan neimenovani zapadni diplomat, kojeg navodi novinar Wright, tvrdi da će neke optužnice bez sumnje biti podignute, te optužio hrvatsku vladu da ne čini dovoljno kako bi objasnila javnosti zašto je važno suditi onima koji su počinili zločine. Iako je havarija ruske atomske podmornice 'Kursk' i smrt njezine posade na dnu Barentsovog mora uglavnom nestala s naslovnica britanskih novina, one se tom temom još uvelike bave na unutrašnjim stranicama. Sve su novine prenijele izjavu predsjednika Putina kako se osjeća krivim za smrt mornara, ali i to da je odbio prihvatiti ostavku dvojice vrhunskih mornaričkih zapovjednika. No,'The Times' je nešto više od drugih analizirao ponašanje predsjednika Putina u kriznom stanju, te ustvrdio kako je učinio niz pogrešnih poteza. Do prije 12 dana činilo se da Putin ne može pogriješiti, sada mu je popularnost pala za 10 posto. Obitelji poginulih ga optužuju zbog toga što nije prihvatio pomoć zapadnih stručnjaka pri spašavanju, a mediji da je pokušao zataškati propuste neuvjerljivom pričom o sudaru ruske podmornice s neidentificiranom podmornicom na dnu mora. Pobjegao je, piše list, iz Murmanska nakon susreta s obiteljima poginulih, a u njegovu obraćanju nedostajalo je topline i razumijevanja. Na vanjskopolitičkim stranicama jutrošnjih listova, inače, vlada šarolikost tema. 'The Guardian' tako tvrdi kako se za sastanak MMF- a i Svjetske banke potkraj rujna u Pragu pripremaju velike demonstracije protiv kapitalizma na kojima bi moglo sudjelovati 50000 ljudi. Češka je policija zatražila pomoć svojih zapadnih kolega, a većina je vlada sugerirala svojim građanima da izbjegavaju turistička putovanja u Prag potkraj rujna, piše list." (BBC) GLAS AMERIKE - VOA 23. VIII. 2000. Mesić: Tresla se brda, rodio se miš! Javlja Željko Matić "Tresla se brda, rodio se miš", rekao je hrvatski predsjednik Stipe Mesić nakon jučerašnjeg sastanka vladajuće koalicije, sazvanog zbog slučaja načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske, generala Petra Stipetića, za kojeg je, kako kažu neki sudionici ove afere, zainteresiran Haaški sud. "Trebamo se baviti proizvodnjom, a ne ovakvim aferama" - naglasio je Mesić, dodavši da iz Hrvatske vojske nitko nije optužen, "niti imamo ikakvih saznanja da se protiv bilo koga podiže optužnica". Sada tvrditi kako je već dosta optužnica jednostavno je maloumno, jer nema nijedne optužnice protiv nikoga iz Hrvatske vojske, poentirao je gospodin Mesić. A prof. dr. Slaven Letica predsjednikovo držanje u ovoj aferi ocjenjuje "komfornim, ali i razumnim". Slaven Letica: Predsjednik Mesić je u jednoj komfornoj poziciji. Ona se mogla naslutiti već prije nekoliko mjeseci, ali sada je ona sasvim evidentna. Naime, nakana šestorke, pogotovo dvojke SDP-a i HSLS-a, da mu bitno reducira ovlasti, dovode njega u poziciju da se može ograditi od bilo kakvog tipa odgovornosti i naprosto kazati 'ja sam predsjednik republike, ja nemam ovlasti, moja je moć simbolična, ja sam narodski predsjednik, prema tome, vi se bavite problemima požara, nezaposlenosti, kraha gospodarstva, a ja sam tu da reprezentiram državu u vanjskoj politici i da interveniram u vašim eventualnim prizemnim igrama.' Mislim da je to, sa stajališta njegove političke popularnosti, jedna razumna politika. Jedan od glavnih sudionika ove afere, predsjednik HSLS-a Dražen Budiša, koji je i okrivio predsjednika i premijera da znaju za istragu protiv Stipetića, ali o njoj nisu informirali javnost, primirio se i najavio odlazak na odmor. (...) Međutim, u najjačoj oporbenoj stranci, Hrvatskoj demokratskoj zajednici, nisu zadovoljni ovakvim ishodom. U izjavi za Radio 101, predsjednik stranke Ivo Sanader smatra da treba utvrditi političku odgovornost za ovu aferu. "Apsolutno bi trebali odgovarati oni ljudi koji su hrvatsku javnost upozorili na to da se vodi istraga protiv generala Stipetića, a da bi, na kraju, te izjave bile povučene, da bi jedan od koalicijskih partnera rekao da je 'ono što je rekao Budiši istina, ali i ono što mu nije rekao, isto tako istina", da bi Budiša na kraju zadovoljno izjavio kako je sve u redu i da ta tri tjedna, u kojima je apsolutno hrvatsku javnost zanimalo što je po srijedi, što se događa, ne samo zbog generala Stipetića, nego uopće u odnosu hrvatske vlade s Haaškim tribunalom, da bi Budiša sada izjavio kako je sve to u redu i kako on ide zadovoljan na godišnji odmor. Prema tome, odgovornost, a ponajprije vjerodostojnost ove vlade i ove koalicije pod velikim je upitnikom. Hrvatska javnost će svoj sud o tome reći, ja se nadam, i na slijedećim izborima, kada god oni bili, ali, isto tako, i u činjenici da se neće dati dalje zavaravati umjetnim aferama i raznim alibijima za vrlo lošu politiku i za nepostojanje gospodarske strategije, za nepostojanje socijalnih programa, itd. *** 24. VIII. 2000. Cijene sirove nafte naglo porasle zbog smanjenja američkih naftnih pričuva Cijene sirove nafte jučer su naglo skočile zbog zabrinutosti da bi iscrpljivanje zaliha ovog energenta u Sjedinjenim Državama mogla prouzrokovati njihov dodatni porast tijekom zimskih mjeseci. Cijena sirove nafte porasla je za dva dolara, tako da sada barel stoji 33 dolara - što je najviša cijena ove sirovine u proteklih nekoliko godina. Do povećanja je došlo nakon što je objavljeno da se zalihe sirove nafte u Americi nalaze na najnizoj razini u posljednje 24 godine. Predsjednik Clinton izjavio je da su sadašnje cijene nafte previsoke, te da trebaju pasti na oko 25-26 dolara po barelu kako bi se održao gospodarski rast. Gospodin Clinton ističe da će o razini proizvodnje nafte u zemljama clanicama OPEC-a razgovarati s nigerijskim predsjednikom Olusegunom Abasandzom tijekom svoga posjeta Africi sljedećega tjedna. Sjedinjene Države i druge zemlje pritišću na zemlje OPEC-a, odnosno zemlje izvoznice nafte, da povećaju proizvodnju i snize cijene. OPEC je, pak, ove godine već dva puta povećao proizvodnju, a njegove članice ističu da će to ponovno učiniti ukoliko cijena nafte ostane iznad 28 dolara po barelu u razdoblju od 20 uzastopnih dana. Ukoliko se cijena nafte ne promijeni, 20-ti uzastopni dan bit će 8. rujna, što je samo dva dana prije sljedećeg sastanka zemalja OPEC-a. (VOA) FRANCUSKI RADIO - RFI 24. VII. 2000. Izvješće Marinka Čulića iz Zagreba "Šarene vijesti obilježavaju ovo ljeto u Hrvatskoj. Dobra ili najbolja svakako je to što se poslije punog desetljeća najzad vratio turizam na jadransku obalu, uz odmah respektabilnih 3 do 3,5 milijardi dolara, kolika se zarada predviđa od njega. To je zapravo i prva opipljiva posljedica političkih promjena u zemlji koja je opet postala zanimljiva srednjoeuropskim i zapadnim turistima, valjda iz puke činjenice što joj na čelu nije više mrzovoljni i nikome zabavni Tuđman. Drugu stranu hrvatskog ljetnog raporta čine brojni požari koji također ruše sve rekorde, i to ne samo uz obalu gdje su tradicionalno ljetovali, nego sada i u dubokoj unutrašnjosti, ponekad i nadomak Zagreba. Dosadašnje analize policije pokazale su da požare u najvećem broju slučaja pali velika vrućina i nepažnja ljudi, a samo u vrlo malom broju namjerno su podmetnuti. S obzirom da se i dalje nađe dovoljno onih koji za to sumnjiče Srbe, već je rađena i nacionalna analiza počinitelja, koja je pokazala da ni jedan od njih nije bio srpske nego, naprotiv, baš hrvatske nacionalnosti. Danas je Vlada na prvoj sjednici poslije ljetne stanke ponovno uvrstila temu požara, a kako desni radikali opet podgrijavaju tvrdnju o njihovom podmetanju, nije isključeno da će se još jednom izaći s podacima o tome tko ovih dana potpaljuje roštilj pod Hrvatsku, bez obzira što su žrtveni jarci odavno oglodani do kosti. Jedan veliki požar ipak je, konačno, stavljen pod kontrolu, bez izgleda da se barem ovog ljeta obnovi. Riječ je o već otrcanom slučaju Stipetić, na koji je šest vladajućih stranaka poslije tjedana dangube prekjučer napokon stavilo točku, s već unaprijed predvidivim zaključkom da taj požar nije podmetnuo nitko od vodećih hrvatskih muževa, nego se, žali Bože, eto dogodio sam od sebe. Dražen Budiša tako je još jednom amnestiran od odgovornosti što iznutra destabilizira novu vlast i nije nikakvo čudo što je nakon toga izjavio da je zadovoljan takvim ishodom i da se sada ide dobro odmoriti. Čak je sebi dozvolio cinizam da baš on proglasi aferu Stipetić gotovom, što sugerira da je dobro upućen kada je i zbog čega počela. Tako neće biti čudo ako predstojeći godišnji odmor iskoristi radno u smišljanju novog, nazovi, slučaja, kojim će ucjenjivati svoje partnere u vlasti, a nažalost sasvim uspješno i izmaltretirati i cijelu zemlju." (RFI) NJEMAČKI RADIO - RDW 24. VIII. 2000. Pregled tiska Njemački tisak i danas komentira moguće političke posljedice nesreće ruske atomske podmornice Kursk. 'Sueddeutsche Zeitung' iz Muenchena komentira da je zbog nedorađenog menadžmenta u slučaju krize i nedostatka iskrenosti u najvećoj nevolji već jedan veliki moskovski reformator gotovo izletio iz zavoja već na početku svoje političke herkulovske zadaće. Sovjetski reformator Mihail Gorbačov već je na početku prokockao važan kredit kad se prilikom nesreće u Černobilu nije pokazao kao čovjek koji smjesta donosi odluke i jer je predugo šutio o svemu što je znao o katastrofi. Reformator na taj način gubi svoj profil, a stanovnici gube polet za reformama. Kako je završilo Gorbačovo doba, to se zna, podsjeća ovaj list. 'Luebecker Nachrichten' piše da je Vladimir Putin u vrlo teškoj situaciji. Očito je da i on snosi dio krivice za propuste prilikom katastrofe podmornice. Sljedećih dana moraju se kotrljati glave. Naravno ne i njegova vlastita, njegov položaj ima prečvrsto uporište u ruskom ustavu. Ali umjesto toga pokušat će se riješiti i ostalih političkih protivnika. Bivši KGB-ovac dobro zna kako ga na duge staze raznoliki i kritički mediji mogu politički stajati glave. Dakle, ostat će napetost hoće li se Kremlj, po običaju još iz carskih vremena, sada obrušiti na njih, primjećuje 'Luebecker Nachrichten'. o prijedlogu reformi mirovnih snaga Ujedinjenih naroda na kojem je radila komisija ove međunarodne organizacije, piše njemačko izdanje 'The Financial Timesa'. Brza, robusnija i s više udarne snage - na ove atribute svodi se prijedlog međunarodne komisije za reformu mirovnih snaga UN-a. A reformisti imaju pravo. Misije plavih kaciga moraju biti postavljene na nove temelje. Inače prijeti jednom od najvažnijih i - unatoč svim neuspjesima - jednom od najuspješnijih instrumenata za rješavanje svjetskih kriza neminovna propast. Previše je misija poslalo Vijeće Sigurnosti u svijet, a da se nije brinulo mogu li te jedinice uopće mogu ispuniti svoju zadaću. Zapovjednicima na licu mjesta nedostajalo je vojnika, opreme, jasnih zapovjedi i prostora za donošenje samostalnih odluka. A jedno se više ne smije nikada ponoviti - alibi-misije kao što su bile one u Ruandi i Srebrenici, kada se pred očima bespomoćnih plavih kaciga može nesmetano ubijati, drži njemačko izdanje 'The Financial Timesa'. Hamburški 'Bild Zeitung' ističe da je njemački predsjednik dobio opomenu da mora nadoplatiti porez. 'Njemački savezni predsjednik - pa što onda? Mi smo prava moć u zemlji, kaže svemoćni porezni ured u Bonnu. Roman Herzog, na primjer, mora nadoplatiti porez jer kao njemački savezni predsjednik nije vodio evidenciju putnih naloga za svoje službeno vozilo. To je već doista tjeranje maka na konac. Savezni predsjednik je uvijek u službi. A poreznici iz Bonna su svoje ovlasti ne samo iskoristili nego i pretjerali u tome, smatra 'Bild Zeitung'. *** Reforma plavih kaciga UN-a, komentar Carsten Vick. Često je potrebno više mjeseci da se uopće organiziraju intervencije plavih kaciga. Vojnici nisu dobro uvježbani, nemaju adekvatnu opremu i dobivaju nejasan mandat. U izvještaju UN-ove komisije koji je iznesen u New Yorku, navodi se pod kakvim se lošim uvjetima provode intervencije vojnika UN-a. Glavni tajnik UN-a Kofi Annan stoga je uputio poziv svim zemljama članicama da podrže temeljitu reformu intervencija plavih kaciga. On je tom prilikom rekao: = Pokažimo da smo odlučni zajednički rješavati naše probleme i ostvariti zajednički cilj. Moramo u tome uspjeti zbog naših vojnika i zbog naroda kojima treba pomoć. Na primjer u Siera Leoneu i ostalim zemljama u kojima je potrebno da i ubuduće budu stacionirane mirovne postrojbe Ujedinjenih naroda. Više novaca, više postrojbi i bolje planiranje - to su glavni zahtjevi za reformom UN-ovih mirovnih postrojbi u 21. stoljeću. Do angažmana plavih kaciga trebalo bi doći brze i učinkovitije. Isto se tako treba jasnije razlikovati između žrtava i počinitelja nasilja, kako bi se spriječili zločini poput onih u Ruandi ili u Srebrenici. U izvještaju se iznose i sasvim konkretni prijedlozi za promjene, kako bi se u kriznim područjima bolje djelovalo. Voditelj komisije stručnjaka, bivši alžirski ministar vanjskih poslova Lakhadar Brahimi o tome kaže: = Zalažemo se da vrlo mali broj ljudi , možda stotinjak pripadnika policije i vojske planiraju i započnu jednu misiju. Riječ je o vrlo brzim jedinicama za napade. A onda tome treba pridružiti i jednu takozvanu stacionarnu postrojbu. Tu se nešto treba poboljšati. Postrojbe trebaju biti dobro uvježbane i opremljene. Treba poboljšati i suradnju među državama. Razmišljamo i o jednoj brigadi koja bi stalno stajala na raspolaganju Ujedinjenim narodima, rekao je Brahimi. Kao razloge za neuspjehe UN-ovih misija prošlih godina u izvještaju komisije, u kojoj je i bivši njemački general Klaus Naumann, navode se propusti Vijeća sigurnosti. Mandat, kao i zadaci postrojbi često se nejasno definiraju. Uz to ide i nedovoljna politička i financijska potpora zemalja članica. Kofi Annan ističe kako takve slabe postrojbe ne mogu nikoga zastrašiti i odvratiti od uporabe sile: = Ja sam često naglašavao kako Ujedinjeni narodi trebaju pokazati snagu, kako bi mogli spriječiti upotrebu nasilja. Kada mi nastupimo vjerodostojno, onda nas se neće niti izazivati. Kada se ne može drugačije postupati nego sa silom, onda i Ujedinjeni narodi tu silu trebaju primijeniti. Dakako da je prioritet Ujedinjenih naroda u Siera Leoneu i drugdje izbjegavati primjenu sile i tražiti političko rješenje. O planovima reforme načina interveniranja plavih kaciga glavni tajnik Ujedinjenih naroda govorit će na milenijskom sastanku na vrhu od 6. do 8. rujna u New Yorku, gdje će se sastati šefovi država i vlada, među kojima će biti i njemački kancelar Gerhard Schroeder. (RDW) ŠPANJOLSKA EL MUNDO 24. VII. 2000. Olimpijske igre: druga vrsta diplomacije Hermenegildo Altozano, odvjetnik i stručnjak za međunarodno pravo, objašnjava tko je u pravu nakon spora izazvanog davanjem državljanstva kubanskim atletičarima neposredno prije početka Olimpijskih igara. U članku, između ostaloga, stoji: "Živimo u vremenima poliedrične diplomacije. Vanjska politika napušta uske okvire službene politike i prihvaća sve više novih elemenata. Može se pričati o postojanju diplomacije kompanija, osobito u slučaju kad Telefonica (španj. telekomunikacijska tvrtka, op. prev.) ulaže u Peruu, ili kad Barcelo vodi poslovanje hotela u Dominikanskoj republici. I o nevladinoj diplomaciji, i to svaki put kad španjolski liječnici sudjeluju u radu Liječnika bez granica, ili kad španjolske redovnice stavljaju život na kocku u srcu Afrike. Može se govoriti i o medijskoj diplomaciji, ako je riječ o prodoru na sve televizijske kanale, punjenju stranih knjižnica i sveučilišta ili dobivanju zlatnog Oskara za najbolji strani film. Kad se 15. rujna španjolska zastava pojavi ispred naših sportaša na svečanom otvaranju Olimpijskih igara u Sidneyu, Španjolska će se zapravo baviti vanjskom politikom. A i svaki put kad se neki španjolski sportaš popne na pobjedničko prijestolje, jednako kao i kad Real Madrid pobijedi u Kupu kupova ili kad Joane Somarriba pobijedi na Tour de Franceu. Zakonodavna je vlast do te mjere svjesna da je sport istodobno i vanjska politika da se u sadašnjem Zakonu o sportu i njegovim normativima često spominju i državni interesi u inozemstvu, povezani sa sportskim aktivnostima. Tako npr., s ciljem ispunjavanja ustavne odredbe prema kojoj vlada vodi vanjsku politiku, Visoko državno vijeće za sport tek nakon pristanka Ministarstva vanjskih poslova, odobrava ili zabranjuje sudjelovanje španjolske reprezentacije na međunarodnim natjecanjima. Jednako tako i sportske federacije mogu biti članovi međunarodnih federacija u nekom sportu samo ako to odobri Visoko državno vijeće za sport. Vrhunski sport smatra se bitnim za državne interese zbog reprezentativne uloge na službenim međunarodnim sportskim natjecanjima, pa jednako kao što je to u slučaju vojne službe ili plaćanja poreza, zakon nalaže sportašima da se odazovu na poziv sportskih saveza i reprezentacije, a jednako tako smatra se teškim prekršajem zakona neopravdani neodaziv španjolskoj reprezentaciji. Iste se obveze protežu i na sportske klubove, koji moraju španjolskoj federaciji u nekom sportu staviti na raspolaganje članove kluba kako bi sudjelovali u krilu reprezentacije. (...) Prema Olimpijskoj povelji, ni Niurka Montalvo ni Ivan Perez ne mogu sudjelovati na Olimpijskim igrama u Sidneyu, kao što ni bilo koji natjecatelj koji je predstavljao svoju državu na Olimpijskim igrama, kontinentalnim ili regionalnim natjecanjima ili na svjetskome prvenstvu koje priznaje Međunarodna sportska federacija, ako je promijenio nacionalnost ili dobio novo državljanstvo, ne može predstavljati svoju novu državu prije nego što prođe rok od tri godine od posljednje promjene. (...) Kubanski olimpijski odbor iskoristio je svoje pravo i pozvao se na opća pravila. A nitko ne nanosi štetu ako se poziva na svoje pravo (Qui suo iure utitur neminem laedere). Stoga je posve normalno da se Kubanski olimpijski odbor poziva na svoje pravo. Države, kao i tvrtke, paze na svoja ulaganja i na ljudski kapital na najbolji mogući način. Ne čudi nas stoga da španjolski vojni piloti moraju služiti u Španjolskoj određeni broj godina kako bi se izbjeglo da, nakon skupog školovanja, na kraju završe kao piloti British Airwaysa. A ne iznenađuje nas ni to da se u kategoriju vrhunskih sportaša, onih koji uživaju povlastice predviđene španjolskim zakonodavstvom, mogu uvrstiti samo oni sportaši koji španjolskoj pridonose vlastitim radom i koji jednako tako plaćaju porez na prihod fizičkih osoba. Kubanci su, ovoga puta, imali pravo. Prema tome, previše je bilo gluposti u posljednje vrijeme zbog kojih smo imali samo nepotrebno kompliciranje odnosa između Španjolske i Kube. (...)" SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 24. VIII. 2000. U potrazi za svrhom vanjske politike "Obraćajući se UN u rujnu 1990. prije Zaljevskoga rata, predsjednik George Bush je oduševio svijet frazom 'novi svjetski poredak'. Taj je cilj odavno zaboravljen, a zamijenila ga je nova fraza: agresivni multilateralizam. Ta se, kako se čini, nije ukorijenila. Dok se Amerikanci približavaju predsjedničkim izborima, vrijeme je za uskrsnuće Busheve vizije globalnoga poretka, one koja bi se morala temeljiti na političkoj vrlini, ustavnoj vladi i pravnoj državi. Vrijeme je da obje političke stranke ponovno uvedu tradicionalne vrijednosti i načela kao raison d'etre Sjedinjenih Država u svijetu. Vanjska bi politika morala definirati naš cilj u svijetu, pokazati što smo. Cilj prethodi interesu, državnom interesu daje smjer i značenje. Cilj odražava i unutarnje vrijednosti, bit američke političke kulture. Sjedinjene Države su većinu proteklog desetljeća bile vrlo zaposlene u svijetu. Proširili smo NATO, obvezali Kinu, nametnuli embargo Kubi, okupirali Haiti, krenuli u invaziju na Somaliju, bombardirali Srbiju. Ipak, čini se da nema dosljednog cilja koji bi držao na okupu sve dijelove tih ekskurzija. Sjedinjene Države naslijedile su plašt jedine preostale velesile, ali su bez smjera, kompasa i vodstva dopustilo se da taj jedinstveni trenutak degenerira u zapletenu mrežu globalističkih konfuzija. Pitanja vanjske politike i državne sigurnosti s pravom su usredotočena na interese vlasti: tehnologiju, proračun, opremu, ravnotežu snaga, saveznike, prijetnje, geopolitiku i sl. To oruđe osigurava državnu sigurnost i štiti državne interese. Ali takvi konkretni elementi imaju malo vrijednosti i smisla, ako ostanu sterilni, kao da su u političkom vakuumu. Kako je rimski državnik i filozof Seneka govorio prije 2000 godina: 'Ako čovjek ne zna u koju luku plovi, nijedan mu vjetar nije dobar'. Američkoj je vanjskoj politici ponajprije i ponajviše potrebna svrha. Taj prioritet odražava neodvojivu stranu državne sigurnosti i vanjske politike; meke instrumente državne snage, vodstva, morala, vrijednosti, hrabrosti, mudrosti i sl. koji predstavljaju politički karakter i kulturu, a ne tehnologiju i novac. Tih elemenata dugo nije bilo u američkom diskursu, iako ih se lako može izraziti vještom političkom retorikom. Povijest američke vanjske politike kroz stoljeća odražava ponosnu - i dvostranačku - misiju kojom je politička i gospodarska sloboda pod ustavnom vladom obdarila američku vanjsku politiku. Neposredno prije nego što je otišao s dužnosti, predsjednik Thomas Jefferson izrekao je ovaj jedinstveni cilj: 'Mjesto koje smo zauzeli među narodima Zemlje je časno, ali strašno. Povjerena nam je sudbina jedine republike u svijetu, jedinoga pokreta za ljudska prava i jedinoga mjesta na kojem se čuva sveta vatra slobode i samouprave što će se odavde prenijeti širom svijeta, ako drugi dijelovi Zemlje ikad dopuste njezin dobronamjeran utjecaj. (...)' Stoljeće i pol poslije toga John F. Kennedy je postavio izazov 20. stoljeća retorikom nevjerojatno sličnom Jeffersonovoj. Kennedy je priznao da je svijet 1961. potpuno drukčiji, ali je priznao ista revolucionarna uvjerenja za koja su se borili naši preci i koja su još u pitanju širom svijeta. Podsjećajući Amerikance da budu ponosni na naše drevno nasljeđe, nije tražio novu ravnotežu sila nego novi svijet zakona u kojemu će njegov naraštaj rasvjetljavati put: 'Ne vjerujem da bi itko od nas zamijenio mjesto s bilo kojim drugim narodom ili naraštajem. Energija, vjera, predanost kojom se prihvaćamo ovog pothvata osvijetlit će našu zemlju i sve koji joj služe - a sjaj te vatre doista može rasvijetliti svijet.' Dvadeset jednu godinu poslije, Ronald Reagan, 'veliki govornik', napravio je sličnu usporedbu s naraštajem koji je već ušao u zadnji krug do pobjede u maratonu hladnoga rata: 'Zadnji odlučujući element u borbi koja sad traje u svijetu neće biti bombe ni rakete nego ispit volje i ideja, kušnja duhovne odlučnosti, vrijednosti koje imamo, uvjerenja koja njegujemo, ideali kojima smo se posvetili.' Dobiju li priliku, Amerikanci će odgovoriti na vanjsku politiku utemeljenu na generičkim vrijednostima i tradiciji više nego na univerzalne, elitističke pozive izvan naših interesa. Novo bi stoljeće moralo početi nepogrešivim, moćnim i pozitivnim pristupom misiji Sjedinjenih Država u vanjskoj politici. Onoj koja odbacuje sadašnju zbrku šaljući poruku da moramo biti ponosni na svoje drevno nasljeđe i odlučni da učvrstimo granice slobode tamo gdje postoje i proširimo ih, bude li prikladno", piše John Tierney, predsjednik fakulteta pri Institutu za svjetsku politiku. FRANCUSKA LE MONDE 24. VIII. 2000. 'Moja će pobjeda pokazati narodu da Milošević nije nepobjediv' Christophe Chatelot razgovarao je s Vojislavom Koštunicom, kandidatom Demokratske oporbe, koalicije osamnaesterih stranaka: " - Kakvi su vaši izgledi da na predsjedničkim izborima 24. IX. pobijedite predsjednika Slobodana Miloševića? = Miloševića treba spriječiti da pobijedi u prvom krugu, jer će to pokušati učiniti svim sredstvima. Zatim ćemo drugi krug prikazati kao referendum, reći ćemo biračima: možete birati između Miloševića i njegova protivnika. Dakako, bili bismo jači da imamo potporu čitave oporbe i koalicije koja je na vlasti u Crnoj Gori. Milošević je veliki manipulator koji nas je uspio podijeliti. No iznenađen sam motiviranošću puka, borit ćemo se da dobijemo većinu mjesta u Vijeću građana i savezno predsjedništvo. - Režim nadzire srbijansku skupštinu, a izborni je sustav takav da je sadašnja većina gotovo sigurna da će pobijediti na saveznim izborima za parlament u Vijeću građana i u Vijeću republika. Što će se dogoditi ako vas izaberu za predsjednika, a vi ne budete imali većinu u saveznom parlamentu? = To će biti teško. Ni u demokratskim zemljama kohabitacije nikada nisu jednostavne! Milošević će imati potrebnu većinu kako bi blokirao moje odluke, ali će moja pobjeda pokazati narodu da nije nepobjediv. - Ako pobijedite, koja će biti vaša prva odluka? = Ostati na vlasti što kraće! Žurno nam je potrebna temeljita ustavna reforma. To je jedino rješenje da bi se mogle obnoviti veze između Srbije i Crne Gore. Mogli bismo, primjerice, organizirati referendum u Srbiji i u Crnoj Gori kako bismo utvrdili žele li dva naroda živjeti zajedno. Rješenje neće biti lako pronaći, zbog demografske neravnoteže između dviju republika. (...) - Mislite li ozbiljno da će predsjednik Milošević u slučaju poraza prihvatiti rezultate izbora i mirno otići s vlasti? = Na prvi pogled, to ne izgleda moguće, ali će on to učiniti. Sjetimo se što se dogodilo 1996. Škada režim nije htio priznati pobjedu oporbe u većini velikih gradova u SrbijiĆ. Milošević je na koncu popustio i morao je priznati poraz. Pobijedimo na izborima, a onda ćemo vidjeti. - Prilike su sada drugačije nego 1996., napose zato što je ga je Međunarodni kazneni sud (ICTY) optužio za ratne zločine i za zločine protiv čovječnosti. = Točno je da se Milošević danas mora boriti za vlastiti život, što nije više samo političko pitanje. Donijevši tu odluku Špodizanje optužniceĆ, američka je uprava nanijela više štete nego koristi procesu demokratizacije Srbije. Gore nego Milošević! Sada su Amerikanci zbunjeni tom optužnicom. Nije li nezamislivo da Bijela kuća od jednog optuženika traži da organizira slobodne i pravedne izbore? No u odnosu na 1996., promijenile su se druge stvari. Oporba je jača, možemo računati na potporu generala, bivšeg šefa Miloševićeva stožera i gradonačelnika. - Kakvo će biti vaše stajalište prema ICTY-ju, ustanovi koju ste nedavno nazvali 'nakaznom'? = Imam podijeljeno mišljenje. Kao pravnik, vrlo sam kritičan prema suđenju i pravima optuženika. Mislim da je ICTY politička, a ne pravosudna ustanova i da je oruđe pritiska u rukama američkog predsjednika. Znam da američka uprava nije zadovoljna zbog takva mišljenja. ICTY postoji, moram ga prihvatiti kao činjenicu. - Kako gledate na budućnost veza s Kosovom? = Moramo se pomiriti s time da će Kosovo u sljedećim godinama biti pod međunarodnom zaštitom. Ako Kosovo bude neovisno, postavit će se pitanje teritorijalne cjelovitosti Bosne i Makedonije. Učinit ću sve da se izbjeglice vrate svojoj kući na Kosovu. Formalno, prema rezoluciji 1244 UN-a, Kosovo je još uvijek dio Srbije. Vidjet ćemo kakvo se rješenje može naći. Moramo također biti spremni na to da će Crna Gora sutra možda htjeti otići iz zajedničke države." RUSIJA OBŠČAJA GAZETA 24. VIII. 2000. Podmornicu ponovno žele potopiti "Bujica laži koja se sručila na naše glave tužnih dana u kojima se dogodila tragedija na višenamjenskoj podmornici 'Kursk', dosegnula je svoj vrhunac. U sramotnu kampanju skrivanja istine o katastrofi u Barentsovu moru, iz vlastite pobude ili po nalogu iz Kremlja, uključio se i ministar obrane maršal Igor Sergejev koji je do sada dugo šutio. Iz njegovih smo riječi doznali da je Predsjednik Putin bio obaviješten o potonuću podmornice 13. VIII. u sedam sati ujutro, premda su rusko ministarstvo vanjskih poslova i Norveška razmijenili takvu informaciju još u subotu. Dapače, dva podvodna udara-ekspolozije, seizmolozi naših skandinavskih susjeda zabilježili su još u 7.30 sati ujutro po srednjeeuropskom vremenu. Maršal tvrdi da se kucanje s podmornice čulo još 13. i 14. VIII. A vrhovni zapovjednik pomorske flote admiral Vladimir Kurojedov izjavio je u ponedjeljak da je posada podmornice najvjerojatnije mrtva. Takvih proturječnih primjera ima više. No nije stvar u tome. Očekivati istinu od čelnika naše vojske i flote naivno je kao i vjerovati da ima života na Mjesecu. No laž ipak mora imati granice. Tako i u rješavanju pitanja kakav se točno podvodni ili nadvodni objekt obrušio na podmornicu 'Kursk', ili s kim se sudarila raketna krstarica s oznakom 'K-141'. Izravno pozivanje ministra obrane maršala Sergejeva na stranu podmornicu jedne od zemalja NATO-a, kao i neke izjave u glavnim listovima, na žalost nas ne uvjeravaju u to. Premda smo u prošlom broju lista također iznijeli sličnu mogućnost. Te se pretpostavke ne mogu potvrditi kao istinite, jer su se uplele nove činjenice, osnovni zakoni fizike i zdrav smisao. Reći ćemo zašto. Istisnina potonulog 'Kurska' bila je osamnaest tisuća tona. Znači, objekt koji mu je nanio kobna oštećenja, ili u sudaru s kojim je podmornica zadobila takva oštećenja, nipošto nije mogao imati masu manju od naše podmornice, pače je morao biti i znatno veći. Zamislite na trenutak da se na cesti 'Žigulji' sudari s džipom. Koji će automobil biti više oštećen? Točno. Onaj koji ima manju masu. Pri tome neće toliko biti važno s koje je strane automobil udario, ni kakvom su se brzinom kretali jedan i drugi. Slično se događa na vodi i pod vodom. Ako znamo, a to tvrde svi stručnjaci, da je nakon sudara s 'podvodnim objektom' (nije važno je li sudar bio frontalni, poprečni, kosi ili ga je objekt bočno okrznuo), 'Kursk' je odjednom 'kljucnuo' nosom i naglo pošao prema dnu s dvama uništenim odjeljcima, s oštećenom kormilarskom kabinom i deformiranim čvrstim trupom, znači da je zadobio tako silan udarac kakav ne bi mogla zadati nijedna strana podmornica. S 'Kurskom' je 'usporediva' američka višenamjenska podmornica 'Los Angeles' duljine svega 110 metara i istisnine oko sedam tisuća tona. Sudar s njom mogao bi ozbiljno, ali ne i kobno oštetiti 'K- 141'. Moglo je biti upravo obratno. Isto se može reći i za engleske podmornice. Podmornica tipa 'Resolution' duga je 130 metara, a masa porinute podmornice je 8400 tona. Ni tu usporedba između 'Žiguljija' i džipa nije u korist 'Žiguljija'. Maršal Sergejev, a neko vrijeme i tiskana izdanja, tvrdili su da su naši brodovi ipak pronašli stranu podmornicu. Ona je ležala na tlu, 350 do 500 metara od 'Kurska', a onda je nekamo nestala. Prema nekim podacima, polako je otplovila prema norveškim fjordovima, prema drugima, još uvijek boravi negdje u blizini skandinavske obale. U tu ćemo mogućnost povjerovati samo ako se pronađu sigurni dokazi - komadi tuđe oplate izvučeni iz dubina Barentsova mora, nakon predočenja fotografija oštećenog trupa NATO-ove podmornice ili dokumentiranog svjedočenja ljudi koji su radili na njezinu popravku u nekom doku na zapadu... Postoji sumnja da naši generali i admirali neće moći predočiti takve dokaze. Ni sutra ni prekosutra. A neutemeljen 'napad' ministra obrane na 'stranu podmornicu' izveden je samo s jednim ciljem - zaštititi dragog Predsjednika koji je izložen sveopćoj paljbi zapadnog i domaćeg tiska i 'prebaciti skretnicu' na unaprijed krive 'neprijatelje'. U njihove je 'spletke' naš puk uvijek vjerovao bez osobitih dokaza. Pa ipak, ova razmišljanja ne skidaju s dnevnog reda pitanje s kim se točno sudario 'Kursk'. Točan odgovor, vjerujemo, znade čelništvo oružanih snaga. (...) Tko je na koga naletio i zašto, tema je posebnog razgovora. No u oči je upalo to što takvu mogućnost razvoja događaja iz nepoznata razloga nitko nije predvidio, premda je najočitija. Je li istinita ili nije, još treba utvrditi. No savršeno je jasno da ima puno pravo na život, kao i svaka druga. Počevši od mina iz Drugog svjetskog rata pa sve do tragičnog susreta s 'mogućim partnerom' iz NATO-a. Još uvijek postoji nada da će se rasvijetliti sve okolnosti u svezi s katastrofom 'Kurska', istina o 'K-141' neće se moći još jednom potopiti. Jedino čemu se ne možemo nadati jest da će svu istinu o kolovoškoj tragediji u Barentsovu moru ikada ispričati netko od sadašnjih čelnika naše vojske i flote ili od državnih čelnika. Nemaju takvo iskustvo ni takav odgoj", piše Viktor Litovkin. NJEMAČKA DIE TAGESZEITUNG 23. VIII. 2000. Sjene prošlosti "Iza velike zgrade 'Kliničke bolnice' tri mlada čovjeka, sredine tridesetih, kratke kose i trodnevne brade traže zaklon od podnevnog sunca. Psihijatrijski odjel stare mostarske bolnice u hrvatskom istočnom dijelu grada leži izravno uz sive zidove klinike iza kojih se može vidjeti kako prolaze zastavice na antenama SFOR-ovoh vozila - samo nekoliko koraka od hotela 'Ero', sjedišta međunarodne uprave grada. Mladi ljudi stoički gledaju u ništa, dok helikopter grmi na plavom nebu. Traumatizirani su ratom. Na ohrabrujuće kimanje Dunje Puvače odgovaraju kratkim pogledom. Žena u bijeloj kuti energično korača dalje. 'To je narodna bolest', kaže. 'Vrijeme je da se naša država napokon primjereno za to pobrine'. Dunja Puvača socijalna je radnica u građanskim ratom spaljenom glavnom gradu Hercegovine. U njezinom uredu uokvirene su diplome jedini ukras na zidu - osim jedne fotografije. 'Moja sestra', kaže ponosno, 'studira psihologiju. To prije rata nije baš bilo popularno, ali sada hitno trebamo dobre ljude.' Dunja Puvača već 27 godina radi s psihički poremećenim ljudima: 'Za ljude je uvijek bilo posramljujuće sloviti kao psihički bolesnik, skoro nitko nije dragovoljnom dolazio na terapiju.' Rat je to izmijenio: 'Danas su ljudi otvoreniji', kaže. Obrada psihičkih ratnih posljedica još uvijek je njezina glavna zadaća. No ratne se traume u međuvremenu superponiraju socijalnim teškoćama svakodnevice - i pojačavaju. 'Sekundarna' trauma nastaje jer se bolesnici - često nezaposleni - ne uspijevaju uklopiti u život. Traumatizirane koji nastoje naći posao, često odbijaju: 'To dvostruko opterećuje'. Puvača, jedan liječnik i jedan psihijatar brinu se sada za 150 pacijenata. Od rata se od nekadašnjih 270 kreveta na odjelu može koristiti tek 72 - državnog novca za obnovu nema. Ratne štete pogonu bolnice stvaraju probleme: tehnički kvarovi, loši sanitarni uređaji. Nedostaje medicinskog potrošnog materijala poput zavoja i jednokratnih šprica kao i raznih psihofarmaka. Dijagnoza liječnika 'Kliničke bolnice' je suhoparna: 'Svoj zadatak zbrinjavanja ne možemo dostatno ispunjavati.' Do sada nije postojala ni veća ambulantna skrb za traumatizirane - okolna sela bijele su mrlje na zemljovidu socijalnih radnika. To bi se trebalo promijeniti. Dunja Puvača ponosno stoji pred bijelim Fiatom Uno, darom Svjetske zdravstvene organizacije (WHO). Na vratima je crnim slovima ispisano 'Auto za kućnu njegu' preko naziva darovatelja. 'Bez kućne njege naš posao jednostavno nema smisla', kaže Puvača. Jer većina njezinih odraslih štićenika prekida terapiju prije svršetka liječenja, nitko ne ostaje dulje od mjesec dana. Daleki cilj: 'Jednog će se dana cjelokupno liječenje odvijati kod kuće'. Područje koje pokriva klinika obuhvaća skoro cijelu regiju Hercegovinu s 450 tisuća stanovnika. Svaki treći boluje od posttraumatskog stresnog sindroma (PTSS). Ratom je traumatizirano 70 posto djece. Puvača je pri jednoj švedskoj humanitarnoj organizaciji završila psihološki trening. Terapeuti u Bosni i Hercegovini stalno se dalje školuju i međusobno organiziraju. U svibnju se u Berlinu sastala s kolegama iz Bosne i Hercegovine i Republike srpske. Puvača je tada iznijela glavni problem traumatiziranih: 'Veliki dio njih više ne živi u svojim zavičajnim mjestima'. Ljudi su višestruko ostali bez korijena - bez domovine, bez osjećaja samouvjerenosti, bez posla. Napokon bi zarađivanje novca vlastitim radom 'kod mnogih bio prvi korak prema razbijanju tog vražjeg kruga'. kaže Puvača. Njezin odjel želi u tomu pomoći. Nabavila je nekoliko šivaćih strojeva. Tu bi pacijenti u buduće trebali za nekoliko maraka krpati rublje, ponajprije posteljinu za bolnicu. Za to su još potrebne subvencije, kaže, 'jer se to gospodarski neće isplatiti'. Još nedostaje novca da bi se električne igle uopće pokrenule. 'Kad ćemo početi s tim projektom, nitko još ne zna', kaže Puvača. 'Ali', kaže, 'strpljenje je na posljetku prvo što socijalni radnik nauči.' Louise Lang svakoga dana sjedi usred bubnjeva, gitara i ksilofona i ponekad se osjeća poput dirigenta. Prostorija u čijoj sredini 35- godišnjakinja sjedi bosa i sluša 'svoju' djecu, prije tri je godine još bila dio ruševine u bosanskom dijelu Mostara. U međuvremenu je žuto obojeni 'Pavarotti Music Center' u kulturnom životu grada na Neretvi postao čvrsta veličina. Kao i terapija koju pruža. Tri glavna terapeuta rade s oko 80 djece. Najmlađima je tek 18 mjeseci, najstarijima 25 godina. 'Warchild' zove se organizacija koja financira taj rad. Tamo stižu djeca iz oba dijela grada. Louise Lang u Mostaru je dvije godine. Engleskinja ne treba tumača. Nije samo naučila jezik, nego je i stekla povjerenje djece. Sa šestoro od njih sjedi na šarenoj prostirki u glazbenoj sobi, dopušta im slobodne improvizacije na instrumentima. Uzda se u djelovanje dječje skupne dinamike. Stariji koji su rat doživjeli u bunkerima i gledali kako umiru njihovi rođaci i prijatelji, 'jednostavno su propustili presudnu mentalnu fazu djetinjstva', kaže Lang. 'Želimo ih u nju vratiti.' Terapeutkinja ne daje nikakve naputke, jer djeca moraju 'voditi' sjednice. Umjesto toga odgovara na njihovu glazbu, pokretom, poticajom, pitanjem. 'Djevojka sokolu zulum učinila' - bosanska narodna pjesma prodire kroz prozor. Nekoliko djelatnika centra koji udomljuje i glazbenu školu i slobodne radionice, spontano muziciraju u atriju zgrade. Music Center otvoren je u prosincu 1997., sponzorirao ga je talijanski tenor Luciano Pavarotti. 'Maestro' je na otvorenju na zidu šarenim bojama ostavio otiske svojih ruku. Kad se prođe pored koncertnog glasovira i plakata s golubom mira, stigne se u 'mirnu zonu' kreativne terapije. I tu je šareno, na zidovima su dječji crteži koji govore o ratu. Djeca s kojom radi Louise Lang, ne smiju govoriti o svojim doživljajima. Glazba im treba pomoći u izražavanju njihovih traumatskih ratnih doživljaja. Za Londončanku to je pionirski posao. Jer glazbene terapije tu prije rata nije bilo. 'Stoga to ne držimo humanitarnim projektom', kaže, 'nego želimo urasti u društvo kao dugoročni projekt.' Čini se da to funkcionira. Na početku su roditelji malih pacijenata bili nepovjerljivi a dvojbe državnih mjesta velike. Sada postoje čak i liste čekanja. Centar nije dorastao potrebama - to je zajedničko većini bosanskih terapeutskih središta. Terapija je skupa, troši oko četvrtine sadašnjeg proračuna Pavarottijeva centra. Ambiciozni bi koncept jednoga dana treba prijeći u domaće ruke - proces koji su već prošli mnogi projekti. Ali do toga je prema Louisi Lang 'još jako dalek put'" - piše Christoph Rasch.