DNEVNI PREGLED BR. 161 24. KOLOVOZA 2000.

BRITANSKI RADIO - BBC 23. VIII. 2000. Pregled tiska "Iz jutrošnjeg britanskog tiska izdvajamo izvješće na naslovnoj stranici 'The Financial Timesa' u kojem se na temelju kretanja indeksa njemačkog gospodarstva, kojeg je izradio muenchenski ekonomski institut, najavljuje daljnji pad vrijednosti zajedničke europske valute euro. List navodi ekonomske stručnjake po kojima je stopa rasta njemačkog gospodarstva prešla svoj ciklički vrhunac od 3 posto godišnje, te da je sada u fazi usporavanja, što po njima znači da rast u najsnažnijem europskom gospodarstvu neće biti dovoljno velik za izbjegavanje daljnjeg porasta kamatnih stopa u eurozoni. Gotovo svi listovi donose i opširne komentare tragedije ruske podmornice 'Kursk'. 'The Times' se priključuje kritikama načina na koji su ruske vlasti objavljivale polutočne i sasvim netočne informacije o tragediji i neuspješnoj operaciji spašavanja koja je uslijedila. No, tvrdi 'The Times', glavna lekcija za predsjednika Vladimira Putina je ta da suvremeni Rusi više nisu spremni bespogovorno primati službene laži, kao što su to činili u vrijeme sovjetskog režima te se, jednako tako, više ne boje javno ih prokazati. Žestoke kritike koje su ruski mediji uputili vlastima za trajanja ove krize pokazali da je 10 godina kakve takve demokracije ipak ostavilo traga u životu zemlje, a u ovoj tužnoj tragediji to je možda i jedino pozitivno saznanje, piše list. 'The Financial Times' u svojem komentaru poziva Rusiju da iskoristi tragediju Kurska kako bi još jednom preispitala svoju moć i ulogu u suvremenom svijetu. Ističući kako je očito nešto ozbiljno loše u državi koja održava flotu transoceanskih nuklearnih podmornica, a nema novaca za ekipu ronilaca koji bi mogli intervenirati kada se neka od tih podmornica nađe u poteškoćama". (BBC) NJEMAČKI RADIO - RDW 23. VIII. 2000. Politički slalom šefice njemačkih kršćanskih demokrata CDU Angele Merkel. Komentar Waltera V. Tiesenhausena. Šefica stranke njemačkih kršćanskih demokrata CDU Angela Merkel u nezavidnom je stanju. Stranci koja je u posljednje vrijeme doživjela teške kritike zbog Kohlove financijske afere, treba vratiti poljuljano samopouzdanje. Treba se distancirati od Kohla, ali se ipak nadovezati na prijašnje uspjehe stranke i ne dopustiti da se zaborave Kohlove zasluge za Njemačku i Europu. Ona treba programski obnoviti stranke unije, ali pri tome ne izgubiti potporu tradicionalista. Kada je ovog proljeća Angela Merkel bila izabrana za šeficu stranke, ona nije uživala samo u potpori svoje stranke, već i šire javnosti. Svi su bili oduševljeni time kako se ova bivša štićenica Helmuta Kohla oslobodila svog političkog poočima. Sve su naslovnice dnevnih novina isticale da je na sam vrh kršćanskih demokrata došla jedna žena i to još iz bivše istočne Njemačke, što je kod svih, pak čak i onih koji ne simpatiziraju kršćanske demokrate, izazvalo simpatije. No, stranačka slavlja i dobrohotni novinski komentari su jedna stvar, a politička svakodnevnica i njeni zahtjevi sasvim druga. To je, na primjer, mukotrpni pokušaj da se ponovno napune stranačke kase koje su zbog dubioznih financijskih manevara Helmuta Kohla i njegovih promatrača dospjele u vrlo kaotično stanje. Angela Merkel morala je od članova stanke moljakati za specijalne doplate, morala je uvesti poseban kurs štednje, premda je vodstvu stranke u to vrijeme bio potreban novi tim koji će dobro prionuti na posao. Nužno potrebna programska obnova teško se micala s mjesta. Svako uzmicanje s utrtih staza prošlosti tradicionalisti su osuđivali kao kršenje svetinje. Oni nisu htjeli shvatiti kako birači više nisu htjeli stare, iskušane recepte. Bilo da je riječ o sustavima socijalnog osiguranja, porezne, gospodarske ili pak politike očuvanja okoliša - protivljenje iz redova sumnjivaca gušilo je svaki pokušaj obnove. Situaciju u kojoj se našlo novo stranačko vodstvo otezala je i činjenica da premijeri pojedinih saveznih zemalja zastupaju vrlo određene vlastite interese. Kod vlastitih birača vrlo dobro prolazi naime to kad se gunđa na račun stranačke linije. Savezni kancelar Gerhard Schroeder učvrstio se na poziciji političke sredine, koju je nekada stranka CDU tako uspješno zastupala. Njegovi prijedlozi o poreznoj i socijalnoj politici u suštini odgovaraju osnovnim postavkama stranaka unije. Stoga je najvećoj oporbenoj stanci teško pojasniti ljudima zbog čega ipak trebaju birati CDU, a ne kancelara, koji djeluje na sličnim pozicijama. I na kraju krajeva, tu je još uvijek težak odnos prema Helmutu Kohlu. Već su i pomalo smiješne razmirice oko Kohlovog sudjelovanja na službenim proslavama njemačkog ujedinjenja i primjerice - prkošenje bavarskih kršćanskih socijalista. Sve to ukazuje da unutar stranke još uvijek postoji niz neriješenih pitanja i velike napetosti. (RDW) GLAS AMERIKE - VOA 23. VIII. 2000. Kakve će biti političke posljedice havarije Kurska? Prilog Laurie Kassman. Ruski predsjednik Vladimir Putin proglasio je današnji dan danom žalosti za 118 članova posade nuklearne podmornice Kursk, koja je doživjela havariju prije deset dana na dnu Barentsova mora. Zapovjednik ruske sjeverne flote zatražio je od obitelji poginulih mornara oprost, a u ime Vlade obećao im je i kompenzaciju. No ovi potezi nisu zaustavili sve veći bijes javnosti zbog načina na koji je ruska Vlada postupala u ovoj krizi. Šezdesetogodišnjeg Borisa Orehova uznemiruje što je ruskoj Vladi trebalo čak četiri dana da prihvati stranu pomoć. Bio je također zgranut kad je saznao da ruska mornarica nema adekvatnu opremu za spašavanje. = Za mene je otkriće, kaže gospodin Orehov, da mi nemamo osposobljene ronioce za dubinsko ronjenje, ni opremu. Zašto, pita se on, Rusija može proizvoditi moćne brodove, a ne i opremu da ih spasi. Nisu svi Rusi mogli gledati strane televizijske programe o nastojanjima da se dođe do havarirane podmornice, ili pratiti sve kontradiktorne izjave koje su ruski dužnosnici davali. No ni dvadesettrogodišnji Anatolij Musatov, koji se u praćenju havarije oslanjao samo na državne medije, nije propustio diskrepancije u službenim izjavama. = Prvo su mornarički časnici dali izjave, a potom su ih drugi dan opovrgli, kaže Anatolij Musatov. Možda su se bojali reći istinu. Stručnjak za obrambena pitanja londonskog 'Jane?s Defense Weekly' Paul Beaver kaže da je rusko oslanjanje na tajnovitost sovjetskog tipa bilo dio nastojanja da se prikriju manjkavosti u oružanim snagama. = Nisu željeli da ruska javnost sazna kako nisu u stanju spasiti te ljude, da za to nemaju opremu. Nisu željeli da javnost zna koliko su ranjivi kada su u pitanju njihove nove vrste podmornica s dvostrukim trupom, kaže gospodin Beaver. Tek prije nekoliko tjedana predsjednik Putin je pohvalio rusku nuklearnu flotu kao simbol ruske moći. Mornarički dužnosnici pokušavali su tvrditi da je nesreću na Kursku izazvao sudar, no neovisni stručnjaci sumnjaju da je došlo do eksplozije u spremištu za torpeda. Gospodin Beaver kaže kako je ova nesreća jasno naglasila ozbiljno propadanje ruske vojne moći nakon godina smanjivanja proračuna za obranu. No nije samo vojni prestiž okrnjen. Ruski politički analitičar Viktor Kriminiuk kaže da je nagrizen i ugled predsjednika Putina. = Dakle, njegov je problem da podijeli odgovornost. A podijeliti odgovornost znači da mora pronaći četiri, možda desetak, visokih časnika koje treba otpustiti. A to će, naravno, promijeniti njegov odnos s vojskom, jer se to njima neće svidjeti, ističe gospodin Kriminiuk. Ipak, gospodin Kriminiuk vidi pozitivne posljedice ove krize. Po njegovim riječima, moglo bi pomoći pri konsolidiranju raskida s prošlošću sovjetske apsolutne kontrole i cenzure...Neovisna ruska televizija nije se ustručavala pokazati rođake posade Kurska kako se ljute na vladine dužnosnike. Novine su pobrojale i kritizirale sve kontradiktorne izjave o ovoj nesreći - od toga gdje i kada se dogodila, pa do toga što je mornarica poduzela. = činjenica je da je jedan od vrlo važnih aspekata ove krize kontrast, uočljiva razlika između vlasti koja se ponašala kao da još uvijek imamo sovjetski režim i istovremeno običnih ljudi i tiska koji nisu htjeli u tome sudjelovati, kaže gospodin Kriminiuk. Analitičari poput gospodina Kriminiuka kažu da bi havarija Kurska mogla poslužiti kao prekretnica u ruskim nastojanjima da se stvori otvorenije društvo, no ne očekuju bitne političke preokrete. U Rusiji - naglašava gospodin Kriminiuk - promjene stižu sporo. (VOA) NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 23. VIII. 2000. Magični broj "Poljskom stručnjaku za EU Jaceku Saryuszu-Wolskom mala računica već neko vrijeme zadaje velike brige. Tajnik poljskog odbora za europske integracije izračunao je dosadašnji tijek procesa širenja i došao do, s poljskog stajališta, deprimirajućeg rezultata: 'Ako ostane pri sadašnjem tempu, pregovori o pristupu trajat će ukupno pet godina'. Posljedica bi bila da bi pregovori bili dovršeni tek za nešto više od dvije i pol godine - čime put Europske unije u proširenje na Istok još ne bi bio slobodan. Sporazum najprije treba proći turneju kroz europske parlamente, jer oni ga moraju odobriti. S takvim brojevima poljski političari radije ne žele računati. Na posljetku se vlada u Varšavi još prije dugo vremena vezala na rok pristupa 1. siječnja 2003. Taj je datum praktički u rangu svetog broja. U njega se stalno iznova zaklinju predsjednik, premijer, ministar vanjskih poslova, konzervativna vlada i bivša komunistička oporba. U pogledu roka pristupa ujedinjenoj Europi, vlada jedinstveno mišljenje - ne samo u Poljskoj nego u cijeloj regiji. I druge zemlje koje su u ožujku 1998. počele pregovarati s EU-om - Češka, Estonija, Mađarska i Slovenija te Cipar - drže se magičnog broja 2003. Kandidati 'prvoga kruga' jedinstveni su i u svojem neraspoloženju. Sumnjaju da je EU hitnu stvar roka poslao na polagani službeni put. Poljski glavni pregovarač Jan Kulakowski primjerice drži da je EU u veljači proširio krug partnera u pregovorima za šest država i zato da bi usporio proces. 'EU stoji na kočnici', žali se. Sa sve većim nestrpljenjem kandidati iščekuju obećanje roka iz Bruxellesa ili glavnih gradova EU-a. Otamo se u prošlosti rijetko moglo čuti nešto više od one četiri riječi koje je i Joschka Fischer ponovio za posjeta Varšavi u srpnju: 'Što je brže moguće'. Od Varšave do Budimpešte u svakom slučaju pozorno se prati kako se, izgleda, fronta onih koji izbjegavaju rokove, počinje mrviti. Ciljni datum iz Bruxellesa mogao bi obim stranama dati novi poticaj, rekao je primjerice ministar vanjskih poslova Velike Britanije Robin Cook u srpnju za posjeta Pragu. Bruxelleski 'European Voice' čak je izvijestio da su Njemačka i Francuska zbog svojeg krutog držanja po pitanju roka dospjele pod pritisak. Više država, primjerice Nizozemska, zalažu se da se što je moguće prije navede rok za svršetak pregovora o pristupu. Ipak se ne računa na to da bi se unija već na svojem vrhu u Nici u prosincu mogla očitovati. A još se manje drži mogućim da bi se EU mogao povećati prije 2005. Previše je zaposlen svojom reformom, previše skeptično prosuđuje napredak u većini zemalja kandidata. Kandidatima ne može promaći da se ipak radi o vjerojatno najlošije čuvanoj tajni unije. Ipak im je teško odvojiti se od magičnog broja 2003. To osobito vrijedi za Mađarsku. Budimpešta u pripremama za uniju napreduje bolje od drugih kandidata, no Mađari moraju potišteno zaključiti koliko malo im to koristi. Prvi krug širenja bez najvažnije države u regiji, Poljske, stručnjaci drže nevjerojatnim. Čekati na Varšavu, to vrijedi dakle i za Budimpeštu. To neće promijeniti ni tužbalice mađarskog ministra vanjskih poslova Janosa Martonyija da ni jedna zemlja kod pristupa u EU ne smije 'biti taocem' neke druge zemlje. Sumnjičenje da su kočničari, Poljaci odbacuju. Ipak su unatoč unutarnjepolitičkoj krizi i manjinskoj vladi stvorili neku vrstu brze napadačke postrojbe koja žurnim tempom provodi nužna pravna usuglašavanja. Pa ipak su i poljski političari svjesni da rok 2003. brzo gubi svoju magičnu moć. Zašto ga se ipak još tako čvrsto drže, pojašnjava Olaf Osica iz Centra za međunarodne studije u Varšavi: 'Datum ima ponajprije političko značenje. To je rok do kojega Poljska sama želi biti spremna. Bez njega bi bilo velikih problema s mobilizacijom'. Čvrsto držanje za rok 2003. krije dakako i opasnosti, na posljetku trenutak istine jednoga dana mora doći. Kako će stanovništvo tada reagirati, nipošto se ne može znati: 'Možda će ljudi reći da Europa opet nije održala riječ. No možda će se ljutiti i zbog nedostatka realizma u vlastitoj vladi'" - izvješćuje Daniel Broessler. ŠPANJOLSKA ABC 23. VIII. 2000. Porezi i gorivo "Cijene benzina spadaju u podatke na koje je javnost vrlo osjetljiva. Vrlo su uočljive i tiču se svih, pobuđuju kolektivnu svijest, a njihovo spominjanje podsjeća na krizu, povisuje sve ostale cijene, pa ljudi već predviđaju rast cijena koji nas u sjećanju vodi u krize iz 1973. i 1981.godine, a označile su dvije velike svjetske recesije. Cijena benzina čvrsto je povezana s cijenom nafte, s cijenom svemoćnog barela sirove nafte (koja je malo manje važna), i sa 'sedam sestara', velikih multinacionalnih naftnih kompanija, iako ni njih danas više nije sedam kao što je to bilo početkom stoljeća. Sve u svemu, gorivo i njegova cijena na kraju uvijek izazovu komešanje u javnosti i društvu. U posljednjih dvadeset godina cijena nafte jedva da je i bila neka vijest za potrošače, budući da se cijena barela sirove nafte kretala oko 20 dolara, s vrhuncem u 1996., (25 dolara, zbog oštre zime koja je uzrokovala porast potražnje) i najnižom cijenom od 10 dolara početkom 1999. godine. No, već godinu dana nafta je postala glavni protagonist, njezina je cijena skočila na više od 30 dolara po barelu, a neki smatraju da bi mogla doseći i 40 dolara. Zemlje OPEC-a obnovile su strategiju obrane visokih cijena. Stabilnost proizvodnje u tim državama izvoznicama i porast potrošnje u gospodarskoj konjunkturi s velikim gospodarskim rastom u cijelome svijetu potaknuli su i porast cijena sirove nafte. Hoće li države OPEC-a moći održati tu strategiju i cijenu nafte iznad 30 dolara po barelu? Kako bilo da bilo, moramo se pripremiti za tu mogućnost, pa čak i za još višu cijenu. Kad je riječ o benzinu, čija cijena pogađa mnoge privredne sektore, ono što se dogodilo prilično je očito. U prvih osam mjeseci ove godine cijena sirove nafte porasla je za 60 posto (s 20 na 32 dolara), a cijene benzina za oko 12,5 posto. (...) U današnjoj Europi benzin je više oporezivi proizvod nego gorivo. Sektor proizvodnje goriva (koji je malo veći od sektora za proizvodnju benzina) ostvarit će ove godine prihod od tri bilijuna peseta od kojih će dva otići izravno u državni proračun u vidu posebnog poreza ili PDV-a. Dvije trećine toga prihoda su oporezive, a porez se jednostavno i jeftino prikuplja, automatski, i tu je teško izvršiti utaju, dok samo jedna trećina toga prihoda predstavlja industrijsku i trgovinsku zaradu. Unatoč svemu tome, 20 do 30 posto troškova koje podrazumijeva rafiniranje i distribucija zahtijevaju temeljnu reviziju, jer su podvrgnuti velikoj konkurenciji. Niska cijena sirove nafte pogodovala je velikim porezima, za što ima argumenata, ali su sadašnje okolnosti drukčije. Benzin je osjetljiv, lako zapaljiv problem, izaziva društvene i političke sukobe. Zbog toga nam treba mnogo objašnjavanja te velika transparentnost i učinkovitost", piše u uvodniku lista. EL MUNDO 22. VIII. 2000. Određeni europesimizam "Euro se ne uspinje. Europska je valuta jučer opet zabilježila veliki pad, pa sada vrijedi 0,89 dolara, što je vrlo blizu najmanje vrijednosti otkad postoji. Od vremena njegova uvođenja, u siječnju 1999., euro je izgubio 25 posto vrijednosti u odnosu na dolar, a takav razvoj situacije nitko nije predvidio. Do pada je došlo nakon što su objavljeni pokazatelji povjerenja u njemačko gospodarstvo koje, poslije dovoljnog broja mjeseci u kojima je stalno raslo, sada pada na razinu studenoga prošle godine. Ti su pokazatelji uspostavljeni uz pomoć upitnika na koji odgovaraju voditelji njemačkih tvrtki, pa se to smatra vrlo uvjerljivim instrumentom za predviđanje gospodarske konjunkture. Njemački industrijalci su pesimisti, a boje se da će se najnoviji rast kamatnih stopa i rast cijena nafte negativno odraziti na gospodarstvo koje je u prvom tromjesečju poraslo za 1 posto u odnosu na isto razdoblje prošle godine. Stalni pad vrijednosti eura ne bi zabrinjavao kad se ne bi opet javljala i inflacija (2,4 posto u posljednjih dvanaest mjeseci, na području koje je uvelo euro), a tu je i promjena politike Europske središnje banke koja će u sljedećih nekoliko tjedana vjerojatno povisiti kamatne stope. Problem koji se sada postavlja pred voditelje gospodarske politike zemalja petnaesterice jest to da bi borba protiv inflacije i održavanje vrijednosti eura mogli na kraju ugušiti gospodarski rast. Euforiju od prije nekoliko mjeseci zamijenio je određeni europesimizam, a prije bi mogao biti opravdan prevelikim očekivanjima nego stvarnim stanjem u gospodarstvu država koje su uvele euro, jer u njima i dalje postoji dobar gospodarski rast, sanirane bilance i pozitivan izvoz", piše u uvodniku lista. SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 23. VIII. 2000. Putin - žrtva skandala "Ako pogledamo kako se Putin penjao na vlast u Rusiji, moramo primijetiti očitu lakoću kojom se ovaj dotad opskurni bivši KGB-ov časnik probio kroz zmijsko leglo postsovjetske politike. (...) Putin je napredovao zračeći ozbiljnošću i dinamikom. Podmazujući birokraciju u ime stranih ulagača, nemilosrdno drobeći 'terorizam' u Čečeniji i povećavajući međunarodni pritisak protiv američkih planova raketne obrane, mladoliki Putin možda se činio autoritarnim, ali nikad nesposobnim. Sve do danas. Potonuće nuklearne podmornice Kursk i smrt svih 118 mornara prisilili su Putina na suočavanje s prvim ozbiljnim udarcem spontanoga javnog prosvjeda, ne samo otkako je predsjednik nego i u cijeloj karijeri. Sve prijašnje događaje u njegovu političkom usponu donekle je isplanirao sam Putin, ili su to učinili drugi u njegovo ime. Ova tragedija nije bila njihov plan. I Putin se zasad ne snalazi dobro sa životnim iznenađenjima u demokratskom društvu - makar to bila tako narušena demokracija. Bešćutno je ostao na odmoru dok je Kursk tonuo. Nije pokazao da ima kontrolu nad slučajnim izjavama o krizi koje su davali njegovi zapovjednici i njegovi predstavnici. A poslovni nastup koji mu je u drugim prilikama donio povjerenje javnosti, nije mu išao u prilog u ovom emocijama nabijenom trenutku. Kao što je 1986. nesreća Challengera uznemirila Amerikance, tako je katastrofa Kurska potresla već demoraliziran ruski narod. Ipak, u Kremlju nema velikog govornika koji bi izrazio osjećaje naroda i tako ga umirio. Većina Rusa poduprla je Putinovu kandidaturu za predsjednika. Mnogi su, žudeći za oslobođenjem od kroničnoga siromaštva i bezakonja, to učinili jer im je nudio jasnu pogodbu: mi ćemo ponovno uspostaviti red, čak i po cijenu nekih sloboda u kojima ste nedavno uživali, ali moja će vlada biti uspješna i na prvo će mjesto staviti potrebe i strahove običnih ljudi. Milijuni Rusa danas misle da je u slučaju Kurska birokracija Putinove vlade prekršila tu očajničku pogodbu. Oni to, s pravom, doživljavaju kao skandal. Dobro je što Rusija više nije zemlja u kojoj kagebeovac može kontrolirati sve informacije i zanemarivati promjene mišljenja javnosti. Sad se nameće pitanje hoće li se Putin pokušati prilagoditi toj stvarnosti ili će pokušati promijeniti stvarnost i pretvoriti je u nešto što bi bilo više po njegovu ukusu", piše autor uvodnika. SRBIJA DANAS 23. VIII. 2000. Izborne po(r)uke iz Zagreba "Danas se navršava četvrta godine od potpisivanja sporazuma o normalizaciji odnosa SRJ i Hrvatske, čiji su potpisnici bili tadašnji šefovi diplomacija Milan Milutinović i Mate Granić. Od 13 članaka sporazuma , ispunjen je samo onaj o podizanju razine predstavništava država na rang veleposlanstva. Točku 1. sporazuma prema kojoj 'ugovorne strane poštuju jedna drugu kao nezavisne, suverene i ravnopravne države' s jugoslavenske strane krši Crna Gora, uvođenjem neviznog režima na južnoj granici Jugoslavije s Hrvatskom. Također, Crna Gora polako preuzima u svoje ruke pitanje Prevlake, oko koje pregovori Zagreb-Beograd nisu odmakli već četiri godine. Suprotno točki 6. Sporazuma, prema kojoj je to državna obaveza, za nestalim u ratu koji je na teritoriju Hrvatske vođen četiri godine, uglavnom tragaju njihove obitelji. Obećanog ugovora o socijalnom osiguranju građana dvije države još nema(..) Od početka ove godine broj srpskih izbjeglica koje su se vratile u Hrvatsku je veći od broja povratnika čitave 1999. godine (..) To koincidira sa smjenom režima u Zagrebu...." RUSIJA IZVESTIJA 23. VIII. 2000. Kriva stvar. Krivi način. Krivo vrijeme. "Na svijetu nema bespomoćnijih ljudi od političara. A najbespomoćniji među njima je predsjednik velike nuklearne sile. On jednim potezom ruke može započeti nuklearni rat, ali ne može odjednom svim dužnicima isplatiti mirovine, ne može pomoći državnoj reprezentaciji da pobijedi na svjetskom nogometnom prvenstvu i, na koncu, ne može spasiti potonule mornare. Veliki političar vrlo rijetko može biti čovjek od riječi, a još rjeđe čovjek od djela. On nije čovjek od riječi, on je čovjek od riječi i postupaka. U biti je sav smisao predsjedničke, pa i svake druge vrhovne vlasti, u pravim riječima i postupcima. Naša nova vlast izgovarala je zadnjih mjeseci krive riječi i krivo je postupala. Neprikladan je postupak priča s uhićenjem Gusinskog. Neprikladne su riječi da Predsjednik ne može stupiti u telefonsku vezu s državnim odvjetnikom. (...) Neprikladnost riječi i postupaka osobito je počela odskakati od stvarnosti kada je ta stvarnost bila tragična. Recite sami, bi li Josif Staljin nazivao 'dragi', 'braćo i sestre', milijune ljudi koje je slao na klanje, da nije bilo rata. Sjedio je gotovo dva tjedna, čekao i bojao se, i tek se onda obratio narodu. Ispravno je postupio i izgovorio prave riječi - no zar je zbog toga bio potreban rat? I nisu li te riječi i postupci bili dovoljni da se iskupi užas u koji je potonula zemlja u 'doba mira'? Sposobnost ili nesposobnost političara da postupa ispravno i da izgovara prave riječi, osobito se snažno očituje u velikim nesrećama. Da, ružno je što se birokrati - državni i vojni - još uvijek boje govoriti istinu. No mogli su barem da ne lažu. Poricati, pričinjati se tužnima, a ne širiti idiotski optimizam poput tajnika vrhovnog zapovjednika mornarice za odnose s javnosti. To nepodudaranje u vremenu i u načinu onoga što stanovnik očekuje od državnih čelnika i onoga što oni čine (čitaj: govore), puno je ozbiljniji problem nego što izgleda. Kao što za čovjeka nema ništa bolje od čestitosti i taktičnosti prema drugim ljudima, tako i za vlast nema ništa bolje od taktičnosti i čestitosti prema narodu. Ionako velik raskorak između 'nas' i 'njih', između stanovnika i vlasti, taj loše prikriven prijezir (uza sve naše uporno uzdanje u čarobne mogućnosti države), ne daju Rusiji šansu da bude mirna, jedinstvena i razumna zemlja. Pred našim su se očima u Barentsovu moru dogodile dvije tragedije. Pod morem - izvanjska i glavna tragedija pogibije ruskih mornara na podmornici. Na površini - unutarnja, ali nipošto ne manje važna tragedija jezivog moralnog nesklada između vlasti i naroda. Premda je narod gotovo apstraktan pojam i premda su se naši ljudi raslojili generacijski, financijski i prema gledanju na svijet, u trenucima tragedije, ljudi se uvijek osjećaju kao narod. Da je sreće, i vlast bi se morala osjećati organskim dijelom tog naroda. Nije ispalo tako. Zato što je vlast govorila krive stvari, na krivi način i u krivo vrijeme. Ne raspravljamo o učinku, jer je teško prepirati se s Predsjednikom - on doista ne bi pomogao da se spase mornari krateći vrijeme s posadom 'Petra Velikog'. Puškin je u dnevniku zapisao riječi jednog monaha: 'Bit će i to da nas neće biti'. Upravo bi taj osjećaj morao sjediniti 'njih' i 'nas'. Upravo je on poticaj da se - riječju i postupkom - izrazi suosjećanje vlasti s općenarodnom tragedijom. Već sada, kada je sve savršeno jasno što se tiče ishoda, kada znamo da se dogodilo najgore, opet se izgovaraju krive riječi. Da je tragedija 'organizirana'. Da su 'Kursk' potopili Amerikanci ili Britanci. Ako je i tako, ne treba sada govoriti o tome. Danas, na dan općenarodne žalosti, nema mjesta pravednoj srdžbi. Pravedna može biti samo tiha tuga, kada se nema što reći, kada ne treba ništa govoriti. Potapanje nuklearne podmornice nije povod za grubi napad na zemlju, kao ni za njezinu pohvalu. Nastradati može svatko u bilo kojoj zemlji: čovjek je slab kako pred prirodnom nepogodom, tako i pred nepogodom koju uzrokuje stroj što ga je sam proizveo. Predsjednik će učiniti važnu i ispravnu stvar - skupa s rodbinom će pokopati mornare. Istraga o uzrocima nesreće i izvlačenje podmornice bit će dosadne sitnice koje će postupno zaboraviti svi osim rodbine stradalih mornara i stručnjaka. Ostat će gorka moralna bilanca tragedije: popularna vlast koja gotovo nije izgubila na popularnosti nakon pogibije 'Kurska', nije mogla dostojno izdržati provjeru na nesreću. 'Neobični smrtnici' nisu se udostojali da iskuse isto što i 'obični smrtnici'. Ostaje samo minutom šutnje odati počast mornarima. I nikada, više nikada, ne izgovarati krive riječi i ne činiti krive stvari", komentira Semjon Novoprudski. AUSTRIJA DIE PRESSE 23. VIII. 2000. Krivac za genocid? "Beogradsko pravosuđe priprema postupak protiv čovjeka koji se u pokrajini Kosovu pod upravom UN-a brine za mir i red - iako ne uvijek uspješno, što se mora priznati. Čini li ga ta neuspješnost krivcem za genocid? Točno je da Bernard Kouchner nije spriječio sve napade na Srbe. Točno je da je nesprječavanje kazneno djelo. Ali apsurdno je upravo (civilnog) šefa mirovne postrojbe optuživati da podnosi ili čak potpiruje zločine. Srbi su strahovitim zločinima na Kosovu stvorili ozračje stanja bez prava i zakona, koje danas predstavlja plodno tlo za nedjela protiv njihovih vlastitih sugrađana a i protiv mnogih kosovsko-albanskih civila. Za to nije kriv Kouchner, počelo je u samoj Srbiji" - zaključuje komentatorica lista Irene Miller. FRANCUSKA LIBERATION 23. VIII. 2000. Štit "Ostat će, neće ostati? Vječno pitanje, tipično za osobu Jeana- Pierrea Chevenementa, daleko je od šale. Ako i ostavi traga u povijesti, zastupnik iz Belforta mogao bi to dugovati samo toj značajki. Nakon dvije do tri godine provedene u vladi, on se na koncu uvijek, gotovo hotimično, zatvara u alternativu: zalupiti vratima ili ne, uvijek se pita. G. 1983. s Pierreom Mauroyjem, 1991. s Michelom Rocardom, 2000. s Lionelom Jospinom, sve se opetuje, mehanički, kao u kazalištu lutaka. Tragedija ministra unutarnjih poslova je u tome što se ni u jednom od dva prethodna puta nije promijenilo ni lice svijeta ni ljevice, pa ni vlade čiji je član bio. Chevenement je svaki put dobivao na anakronizmu i gubio utjecaj, bio je sve neobičniji i sve neugledniji. Što se dogodi dvaput, može se dogoditi i treći put? Danas bi to po logici trebao biti 'izazov' Lionela Jospina koji se sredinom srpnja osjećao dovoljno jak da zanemari kritike svog službenog gunđala i da Korzikancima ponudi plan koji više odgovara nacionalistima nego njegovu ministru unutarnjih poslova. Odatle i teškoće. No taj 'izazov' da do 2002. nastavi bez Chevenementa, bio bi pogibeljan. Kako će, pošto je od njega načinio jednog od 'stupova' svoje vlade, predstavnika 'republikanskog' tabora, Jospin ostati bez njega, a da ne prihvati bitnu promjenu pravca? Pogotovo što ovaj put, za razliku od prethodnih, njegov ministar predvodi borbu čiji sudionici dolaze izvan njegova uobičajenog područja utjecaja, pače vrbuje i neke moralne likove žirondinske rokardije. Zacijelo zato što se borba ne vodi u zalaznici, već u srcu identiteta ljevice: u pitanju je jednakost svih pred republičkim zakonom. Francuzi su to dobro shvatili, i za sada žele da Chevenement ostane u vladi. Kao štit koji će ih braniti od pogrješaka koje u sebi krije Jospinov plan", u uvodniku lista piše Jean-Michel Thenard.