SI DELO 12.8. SL.POVIJESNE TRAUME

SLOVENIJA DELO 12. VIII. 2000. Trauma vlastite povijesti Grega Repovž razgovarao je s povjesničarom dr. Božom Repeom o odnosu Slovenaca prema vlastitoj povijesti. - Možemo li reći da je Slovenija sredila račune s prošlošću? = Ne, to ne možemo reći, u biti nijedno društvo nema sređene račune s prošlošću. Riječ je, naravno, o tome kako oblikuje odnos prema prošlosti. Ako ga traumatizira - a mi Slovenci ga traumatiziramo - onda to opterećuje cijelo društvo pa i normalan način života, svakodnevne procese u društvu, politici, kulturi itd. Inače, povijest je, naravno, sastavni dio društva i ne možeš je izbjeći. Ne može se urediti po ladicama i reći: sada smo sve unatrag zauvijek uredili. - Jesmo li mi Slovenci u svom odnosu prema povijesti drukčiji od drugih? = Mislim da jesmo. A možda je to dio slovenskoga karaktera da pokušavamo stvari raščistiti do kraja, katkad čak mazohistički. No to je subjektivno. Objektivna je činjenica da neke stvari Slovenci na državničkoj razini, razini pijeteta - posebno kad se tiče moderne povijesti, poslijeratnih ubojstva i slično - nismo napravili kako treba. To je zakašnjeli proces koji je počeo tek osamdesetih godina dok su ga neka društva, ne sva, obavila već u pedesetim godinama. Mislim da je to jedan od uzroka da se ta povijest uvijek iznova vraća. - Je li možda naša povijest tako dramatična, u usporedbi s poviješću drugih naroda? = Možda u pojedinim razdobljima. To je zato što smo malen narod i bili smo egzistencijalno snažno ugroženi. Osobito je Drugi svjetski rat ona kritična točka gdje je narodni opstanak postavljen na krajnju točku kad se radilo već o pitanju egzistencije naroda. To ima posljedice i danas. - Bi li se tu raspravu moglo minimalizirati? Odnosno je li bila napravljena kakva pogreška u toj raspri koja vodi stigmatiziranju naroda njegovom napola prošlom poviješću. = Treba voditi računa o objektivnim i subjektivnim razlozima takva odnosa prema povijesti. Objektivni razlog je pomanjkanje parlamentarne tradicije i s time također demokratskoga okvira u kojemu bi mogao teći takav dijalog. U javnosti je stvoreno uvjerenje da se čini samorazumljivim i mnogim intelektualcima kako smo prije Drugoga svjetskog rata živjeli u demokratskom parlamentarnom društvu, a onda je došao rat i s njime revolucija koja je tu demokraciju prekinula. Uistinu smo u proteklih 150 godina nešto parlamentarizma prvi put doživjeli na lokalnoj razini sa zemaljskim zborovima, nakon izbora u bečki i frankfurtski parlament nakon revolucionarne godine 1848., zatim iznova tek nakon godine 1861., no moglo je glasovati tek nekih 7 posto odraslog muškog stanovništva. Opće izborno pravo za muškarce u austrijskom dijelu monarhije uvedeno je godine 1907. Za Prvoga svjetskog rata parlament do g. 1917. nije zasjedao, politički život bio je onemogućen ili pod jakim pritiskom. U kraljevini SHS parlamentarizam je nakon burnog poratnog razdoblja djelovao od g. 1920. - do pucnjave u skupštini 1928., odnosno do uvođenja diktature 1929. Zadnji relativno slobodni izbori bili su već dvije godine prije, 1927. Nakon ukidanja diktature u tridesetim godinama izbori su bili s državnim listama javni i režirani. Prema koncu tridesetih jugoslavenski parlament uopće nije djelovao, država je sklizila u novu diktaturu - već prije rata osnovani su koncentracioni logori za političke protivnike, prihvaćeni protužidovski zakoni. - A kako je bilo u samoj Sloveniji? = U Sloveniji je još poseban problem bila ideološka polarizacija koja je tridesetih godina bila izrazita. U biti je Drugi svjetski rat za Slovence - da parafraziram Clausewitza - samo nastavak dotadašnje politike oružjem. Jer su se svi ideološki sukobi koji su se nakupili do kraja tridesetih godina zatim rješavali u ratu, oružjem. A nakon rata znamo da je nova vlast potpuno zamijenila sustav, zamijenila elite itd. Parlamentarizam sa slobodnim demokratskim višestranačkim izborima imamo možda deset godina. Tako sada prvi put u modernoj slovenskoj povijesti - u modernom smislu - parlament neprekidno djeluje deset godina. Dakle, nekoga okvira - u kojemu bi se moglo voditi raspravu o svim traumatskim temama ne samo o ovoj koja nas sada najviše uzrujava - nema. - Dakle, potpuno pomanjkanje političke tradicije. = No to nije glavni problem. Glavni problem je način kako se oblikuje slovenska politička misao. A ona je u cijeloj novijoj povijesti isključujuća. Već u početku oblikovanja slovenskoga političkog prostora, dakle koncem prošloga stoljeća nekako počinje prevladavati, pogotovu u katoličkom taboru, filozofija da si treba na primjer liberale potpuno podrediti, što će reći da ih treba potpuno podrediti katolicizmu ili ih prisiliti da uđu u tabor narodnih neprijatelja, to znači Nijemaca i Židova, kako su onda to poimali. Ta filozofija se pokazuje zatim u razdoblju između dva rata kad su liberali - doduše po vlastitoj volji - unitaristički usmjereni. Ali Slovenska narodna stranka - koja je načelno autonomaška stranka, svako toliko djeluje u izrazito centralističkim vladama - čini sve da bi liberali tamo i ostali što će reći da bi kod pravih Slovenaca bili stigmatizirani kao anacionalni, protunacionalni. - Kakve su bile posljedice takvog postupka? Za građanske stranke, za Slovensku narodnu stranku? = Za Drugoga svjetskog rata taj se postupak u biti okrenuo kao bumerang protiv građanskih stranaka koje su se zaplele u kolaboraciju. A tada će Oslobodilačka fronta učiniti sve da bi građanske stranke zadržala ondje gdje jesu - naravno zato da bi bile izvan toga, recimo, normalnog dijaloga. (...) U nastavku razgovora dr. Božo Repe razlaže pojedinosti iz slovenske povijesti s naglaskom na uvjerenju da "nema normalnog okvira i da svako toliko neko burno zbivanje prekine normalan tijek, pa i kad taj postoji". Po njegovu mišljenju, konsenzus su znali tražiti samo pojedinci ili pojedine skupine koje su nažalost bile u manjini. U Slovenaca srednja opcija nikako da zaživi, a sve političke procese prati uvjerenje da slovenski narod treba preoblikovati, da ga treba nekako podrediti nekoj ideologiji. To se pokazali i nakon pobjede Demosa na izborima g. 1990. "Želja za čišćenjem, odnosno permanentnom revolucijom ostaje stalna u dijelu slovenskoga političkoga spektra." Na primjeru Poljske gdje se moraju od optužaba za kolaboraciju s komunističkim vlastima braniti Aleksander Kwašniewski i Lech Walesa dr. Repe pokazuje kamo bi to odvelo Slovence. "Danas se u nas više ili manje izravno nudi teza da je zamjena vlasti g. 1990. bila 'premekana' i nedosljedna..." - Ako bi uspoređivali, možemo li naći kakvu državu s takvim teškoćama? Je li to slovenska posebnost zbog pomanjkanja naviknutosti na politiku, pomanjkanja tradicije? = Nije posebnost. Mnogo je država koje imaju slične traume, možda čak i veće. Uglavnom je riječ o narodima koje je povijest slično bacala kao i Slovence - to su recimo baltički narodi, Slovaci, također Hrvati i slični. I tamo se pojavljuju slične traume i slični problemi. Katkad veći, katkad manji, katkad u nešto drukčijem kontekstu. I u Belgiji, na primjer, ti su odnosi strašno opterećeni, dodatno još međunacionalno, među Flamancima i Valoncima jer da su jedni više kolaborirali, a drugi malo manje. I nakon rata je i u Belgiji došlo do čišćenja, ubojstava i sličnih stvari. - Kako oni raščišćavaju problem kolaboracije? Čini se da je u većini europskih država na najvišoj razini raspra o mogućim dobrim namjerama suradnika okupatora deplasirana, tako reći nemoguća? = Treba uzeti u obzir dva razloga. Jedan je da je većina država - ako uzmemo kao primjer Francusku - te stvari na državnoj razini pokušala riješiti pedesetih godina, dakle brzo nakon rata. Naravno da pritom treba voditi računa o tome da su te države bile većinom i višestranačke, parlamentarne. Naglasiti treba da su njihovi sustavi bili jednako zasnovani na pobjedi u Drugom svjetskom ratu, na antifašizmu, kao na primjer De Gaullov u Francuskoj. Ali nema revolucionarnoga dijela koji je važan za nas. Kod nas je poratna vlast zasnovana na obojem, to će reći i na narodnooslobodilačkoj borbi i na revoluciji. Zato je bilo nemoguće otvoriti to pitanje jer bi se s time odmah postavilo pitanje legitimnosti vlasti. Na načelnoj razini neke su države to pokušale urediti nacionalnom pomirbom. A inače - na razini osobnih odnosa, na razini polemika u javnosti, na razini različitih mišljenja, pa i rascijepljenosti - ta raspra ostaje. Nije, naravno, tako u prvom planu kao kod nas; nije to predmet predizbornih kampanja, nije stvar koja bi onemogućavala politička savezništva i slično, što se događa u nas. - Govori li u Francuskoj tko o tome da je vichyjevski režim bio nešto pozitivno? = Naravno, u Francuskoj postoje zagovornici vichyjevskog režima. No raspre o tome teku na stručnim, publicističkim i novinarskim razinama. Još nešto treba naglasiti. Sve te države koje su iz Drugoga svjetskog rata izišle kao pobjednice, dakle države koje su sudjelovale na antifašističkoj strani ili koje su imale antifašističke pokrete - otpor su idealizirale. To je činjenica. I postavljanje pitanja o odnosu između kolaboracije i otpora nikad nije bilo ugodno ni poželjno. Francuzima ga je prvi otvorio američki politolog dr. Stanley Hoffman. Tek zatim počeli su i sami o tome govoriti. Bio je stvoren mit, stereotip, da je cijelo vrijeme postojala akcija otpora, i toga su se mita onda držali i na načelnoj državnoj razini, premda činjenično nije bilo tako. Slično vrijedi za skandinavske države i još neke druge. - Ta pitanja, probleme, povezane s kolaboracijom i kolaborantima nisu otvarali? = Ta pitanja su se na mnogim mjestima počela otvarati, slično kao kod nas u osamdesetim godinama. Što ne znači da su igdje antifašizam stavili pod upitnik i da bi otpor kao takav bio stavljen pod upitnik. To ne. Ali otvaraju se teme koje su bile tabuizirane ili nisu bile istražene. Ponajprije zato što su traumatične. Riječ je o raznim oblicima represije koje su se u gotovo svim državama pojavile nakon rata." Novinar u nastavku postavlja pitanje je li među suradnicima okupatora i sudionicima pokreta otpora u Sloveniji bilo elemenata građanskog rata, na što dr. Repe odgovara s potankim zemljopisnim primjerima, pa zaključuje da je elementima građanskog rata bio obuhvaćen veoma malen dio slovenskoga teritorija. Zato se - nastavlja - čini to čudnijim što se povijest dva puta pojavila, a očito će se i treći put pojaviti kao važna tema. - Mijenja li se odnos Slovenaca prema suradnicima okupatora? Jesu li manje odbijajući? = To je teško definitivno reći. Sudjelovao sam u istraživanju koje je izveo Tošev institut, i to dvaput. Bila su namijenjena upravo tim pitanjima povezanim s poviješću. U anketama se čini da se taj odnos ne mijenja. To znači - Slovenci pretežno pozitivno vrednuju otpor, osuda kolaboracije ostaje približno na istoj razini, uočljivih razlika nema. Do minimalnog odstupanja dolazi na primjer pri ocjenjivanju povijesne uloge komunističke partije; tu se prosuđuje kritičnije. No radi se o minimalnim postotcima promjene. Mislim da u određenim krugovima postoji uvjerenje, koje je po mojem mišljenju pogrešno, da će se moći istinu s veće povijesne distance okrenuti. Što znači - recimo uvjetno da će partizansku istinu zamijeniti domobranska istina. Mislim da se to neće dogoditi i da se oni koji tako kalkuliraju varaju. Zato što su u povijesti te stvari jednostavne. Što više odmiče vrijeme, sudovi su pojednostavljeniji, više decidirani, više kategorični. I manje je mogućnosti, bar na općoj razini, za nijansiranje istine. Dakle, u općem vrednovanju, kategorije kakve su fašizam, antifašizam i kolaboracija neće se promijeniti. - Nitko neće nikad reći da je kolaboracija nešto dobro... = Ne, mislim, teško. U europskim i američkim razmjerima bit će to teško. (...)