NJ 19.VII.-DIE WELT-EUROPSKI IDENTITET

NJEMAČKA DIE WELT 19. VII. 2000. Postoji li europski identitet? "Obilježavaju li se europski narodi uistinu kao 'Europljani' ili se tu radi o floskuli s kojom se zemljopisne činjenice pokušava pretvoriti u 'misaonu državu'? Kad se pitam do kojeg stupnja se osjećam Europljaninom, moram s laganim čuđenjem primiti na znanje da o tomu tek sada razmišljam. Zašto o tomu nisam razmišljao ranije, u doba kad sam počeo otkrivati svijet? Jer sam pripadnost Europi držao okolnošću manjeg značenja? Ili jer u nju nisam dvojio? Moja je sredina tako samorazumljivo bila europska, da vjeujem da bih izgledao smiješno da sam napisao ili izjavio da sam Europljanin. Takve izjave djelovale bi patetično i oholo, a ja bih ih držao drskom inačicom domoljublja koju osuđujem kod nacionalpatriota. To oklijevanje čini se, vrijedi za većinu Europljana: oni su doista toliko europski, da toga nisu ni svjesni. Deklarativni europeizam ima kratku tradiciju. Stoga pozdravljam okolnost da europska svijest izrasta iz samorazumljivosti koja se ne može pobliže definirati. Razmišljanje o tomu pridonosi jačanju naše samosvijesti. To je od golemog značenja - jer se ponovno nalazimo u multikulturalnom, multipolarnom svijetu u kojemu je razumijevanje vlastitog identiteta pretpostavka za suživot s drugima. To što je Europa svojem identitetu poklanjala tako malo pozornosti, bilo je zato što je samu sebe netočno držala svijetom. Ili se barem osjećala toliko nadmoćnom ostatku planeta, da nije uviđala potrebu definirati se u odnosu prema drugima. To je neizbježno imalo razorne posljedice na njezino stvarno ponašanje. Razmišljati o Europi znači također zapitati se o njezinim idealima i načelima. Posljedica toga je, razumljivo, kritička provjera i dovodi do spoznaje da mnoge europske tradicije, načela i vrijednosti mogu imati dvije oštrice. Kad je poslije Drugoga svjetskog rata započeo proces ujedinjavanja, demokratska se zapadna Europa nije osjetila potaknuom govoriti o vrijednostima koje je trebalo braniti - bile su očite. Ujedinjenje Zapada bilo je nužno da bi spriječilo širenje diktatura i opasnost od povratka u stare nacionalne sukobe. Europska je unija dakle u svojim mladim godinama zastupala isto mišljenje koje i ja imam o svojem europskom porijeklu: moralnu opravdanost Europe nije trebalo naglašavati. Tek kad je prije jednog desetljeća isparila fizička prijetnja Europe, potaknuto je dubokosežno promatranje moralnih i duhovnih temelja procesa njezina ujedinjenja i ciljeva ujedinjene Europe. Temelj europskih vrijednosti oblikovanih duhovnom i političkom poviješću kontinenta, jasno vidim pred sobom: poštivanje jedinstvenosti čovjeka, njegovih sloboda, prava i dostojanstva, načelo solidarnosti, državnopravnost i jednakost pred zakonom, zaštitu manjina, demokratske ustanove, odvajanje od nasilja, politički pluralizam, priznavanje privatne imovine, privatna poduzeća i tržišno gospodarstvo, kao i unaprjeđivanje građanskoga društva. Te vrijednosti odražavaju bezbrojna suvremena europska iskustva, među ostalima i činjenicu da Europa danas predstavlja multikulturalnu okretnu ploču. Definicija što znači biti 'Europljanin', mora sadržavati i razmišljanja o dvije oštrice onoga što smo donijeli svijetu - o tomu da Europa nije izumila samo ljudska prava nego i holokaust, da nismo suutemeljili samo industrijsku i informatičku revoluciju, nego i iskorištavanje i onečišćenje prirode. U zadnjem stoljeću Europa je doživjela i suoblikovala svršetak kolonijalizma, pad željeznog zastora kao i početak europske integracije. Predstoji nam još četvrta velika zadaća: Europa vrstom i načinom svojega bića mora dokazati da može pobijediti opasnosti koje joj donosi njezina proturječna civilizacija. Bio bih sretan kad bi stanovnici moje zemlje, koja je europska, mogli sudjelovati u tom procesu razmišljanja i stvaranja europskog identiteta - kao Europljani, u potpunosti prihvaćeni od Europe" - piše Vaclav Havel, predsjednik Češke Republike kao gost komentator.