DNEVNI PREGLED BR. 115 - 19. LIPNJA 2000.

BRITANSKI RADIO - BBC 18. VI. 2000. Pregled tiska 'The Sunday Telegraph' u tekstu pod naslovom 'Tuđmanove vrpce otkrivaju planove o podjeli Bosne i skrivanju ratnih zločinaca' piše kako je nova hrvatska Vlada u Tuđmanovoj luksuznoj vili otkrila dokumente i vrpce koji razotkrivaju tajne preminuloga čvrstorukaškoga hrvatskog Predsjednika i bivše vlasti. List piše kako je Tuđman, u maniri bivšeg američkoga predsjednika Richarda Nixona, čuvao zapise svih svojih razgovor tijekom godina svoje autokratske vladavine, vjerujući kako se svaka izgovorena riječ treba čuvati za hrvatsku povijest. Philip Sherwell i Alina Petrić u tekstu u 'The Sunday Telegraphu' ističu kako nove hrvatske vlasti trenutačno pregovaraju o predaji te dokumentacije međunarodnom sudu za ratne zločine u Haagu. Iako se Tuđman ne može posthumno optužiti za ratne zločine, kako tvrdi list, mnogi od njegovih najbližih suradnika mogli bi zbog ovih snimki završiti u zatvoru. U tekstu se dalje iznosi kako vrpce otkrivaju da je Tuđman tajno održavao prisne veze sa Slobodanom Miloševićem, dogovarajući podjelu Bosne, unatoč svom službenom podupiranju Daytonskoga mirovnog sporazuma. Snimke razotkrivaju i koordiniranje hrvatskih ekstremista u Bosni i samoga Zagreba, i Tuđmanovo osobno sudioništvo u ratnim zločinima, krađi i korupciji. To se uz ostalo odnosi na zločin u Ahmićima u travnju 1993. godine, gdje je sam Tuđman naredio svojoj tajnoj policiji da istraži i pronađe krivce za masakr, da bi njih petorica potom bili skriveni s novim identitetom u Hrvatskoj. 'The Sunday Telegraph' dalje prenosi kako je razotkriveno da je Tuđman pod okriljem privatizacije svojim stranačkim kolegama i suradnicima prebacio na desetke milijuna funta vrijedno državno bogatstvo. List dalje pojašnjava aktualnu situaciju u Hrvatskoj sa Stipom Mesićem kao novim predsjednikom, koji je i prije otkrića ovih snimki haaškom sudu predao 3.500 dokumenata koji se trenutačno obrađuju u Haagu. Tekst se zaključuje izjavom glasnogovornika međunarodnog suda za ratne zločine Paula Risleya koji ističe kako je Zagreb po završetku Tuđmanove ere u potpunosti promijenio odnos, piše ovotjedni 'The Sunday Telegraph'. 'The Sunday Times' piše kako je bivši hrvatski predsjednik Franjo Tuđman sa suradnicima koristio banke u Londonu i račune na britanskim otocima u Kanalu i na Karibima kako bi opljačkao na milijarde funta državnih sredstava. Tuđman je Britaniju posebice koristio za pranje novca u privatizaciji 'Večernjeg lista' 1997., tvrdi list. I ovaj se list poziva na prijepis snimka Tuđmanovih razgovora, ističući kako je u jednoj prostoriji u predsjedničkoj palači otkriveno 830 audio vrpci i više od 14 tisuća prijepisa razgovora. 'The Sunday Times' posebno izdvaja razgovore koje je Tuđman vodio sa svojim tadašnjim savjetnikom Ivićem Pašalićem oko prodaje 'Večernjeg lista' i nacionalne koncesije za mobilnu telefonsku mrežu. Zarađeni novac dodjeljivanjem koncesije Deutsche Telecomu pohranjen je na jednom irskom bankovnom računu, a spominju se i investicijski fondovi sa sjedištem na britanskim Djevičanskim otocima, piše 'The Sunday Times'. O Hrvatskoj danas piše 'The Independent', i to na stranicama posvećenim putovanjima. Odgovarajući na upit čitatelja o turističkom posjetu Dubrovniku, u svom odgovoru Phill Hainz, vlasnik agencije 'Live Limited', našao je zaista puno pohvalnih riječi o dubrovačkoj turističkoj ponudi. Od mora i sunca preko lokalnih kulinarskih specijaliteta i vina, pa do Dubrovačkog ljetnog festivala gdje kao posebnu zanimljivost spominje kako će i ovog ljeta Hamleta na dubrovačkom Lovrijencu glumiti Goran Višnjić, jedan od miljenika posebice ženskog dijela publike u iznimno popularnoj seriji 'Hitna služba'. Zanimljivo je da u današnjem broju 'The Independent' izdvaja i turističke pogodnosti Mostara kojega je posjetila novinarka Penny Young. Središnje mjesto u tekstu zasluženo pripada Starom mostu čije je uništenje, kako ističe list, postalo jedan od simbola bosanskog rata. Novinarka 'The Independenta' piše kako se Mostar svakim danom sve više obnavlja, vraćajući polako svoj stari sjaj. Grad je, prema njezinim riječima, postao popularno odredište za jednodnevne izlete, za mnoge strane turiste koji posjećuju tri sata udaljeni Dubrovnik. Mostar s ulicama i zgradama oštećenim od bomba i metaka, porušenim crkvama i minaretima, mjesto je u kojemu se suočavaš s dubinama i mogućnostima čovjeka, ističe Penny Young. Većina posjetitelja dobit će besplatnog vodiča u jednom od uposlenika Instituta za očuvanje Mostara, na čijoj zgradi stoji natpis 'Mostar 2004.', kada je predviđeno da će biti završena obnova grada i Starog mosta sredstvima Europske unije. Posjet Mostaru predstavlja iskustvo za sebe jer tek tamo možeš vidjeti što je rat, o kojemu si redovito pratio vijesti u medijima, učinio gradu, zemlji i ljudima. Nadam se da će vas to iskustvo navesti da zagrlite svoju djecu i na život ubuduće gledate iz sasvim drugačije perspektive, zaključuje novinarka Penny Young u današnjem 'The Independentu'. 17. VI. 2000. 'The Guardian' prenosi kako je Vuk Drašković, nakon ovotjednoga napadaja na njega u Crnoj Gori, optužio Miloševićeve tajne službe da ga žele ubiti. Kako prenosi list, Drašković smatra kako je napad organizirala srpska služba Državne sigurnosti. On je optužio predsjednika Slobodana Miloševića jer je, kako je istaknuo, Jugoslaviju pretvorio u koncentracijski logor bezakonja, u kojemu su ubojstva u stilu kriminalističkih bandi, postala glavna sredstva vlasti. 'The Guardian' prenosi izjavu zamjenika srpskog ministra za informiranje Miodraga Popovića, koji poriče da iza napada na oporbenog čelnika Vuka Draškovića stoji Vlada. Istodobno šef crnogorske policije, Vukašin Maras, ističe kako se tamošnje policijske snage suočavaju s pokušajima Beograda da prenese državni terorizam u Crnu Goru, prenosi 'The Guardian'. 'The Independent' donosi još nekoliko reakcija na napad na čelnika SPO-a. Glasnogovornik stranke Ivan Kovačević, kako piše list, ističe kako nema sumnje da neke snage u Srbiji žele da Drašković nestane kao čelnik koji zemlji može donijeti promjene. Od međunarodnih reakcija 'The Independent' izdvaja onu ruskog ministra vanjskih poslova Igora Ivanova koji je osudio ovaj, kako je nazvao, pokušaj atentata i teroristički čin, koji je ugrozio proces demokratizacije u Srbiji. Osudu napadaja dao je i povjerenik Europske unije za vanjsku politiku i sigurnosno pitanje Javier Solana koji je, kako piše 'The Independent', istaknuo kako ova eskalacija nasilja u zemlji pokazuje u kakvom se ona lošem političkom stanju nalazi. (...) 16. VI. 2000. "Sva današnja izdanja britanskih novina najviše pozornosti posvećuju jučerašnjem govoru ministra financija Gordona Browna u londonskom Cityju, u kojemu je glavna tema bila kada će Velika Britanija pristupiti zajedničkoj europskoj valuti. 'The Independent' piše kako je u svom godišnjem govoru, u središtu Cityja, Mansion Houseu, gospodin Brown oštro ukorio svoje proeuropske kritičare kako u javnosti, tako i u vladi. Ministra vanjskih poslova Robina Cooka, ministra trgovine i industrije Stevena Baersa i ministra za Sjevernu Irsku Petera Mendelsona. Gospodin Brown ponovio je da će se, kao što je i obećano '97. godine, i dalje pridržavati načela pet ekonomskih testova koje Velika Britanija mora zadovoljiti prije nego što pristupi zajedničkoj europskoj valuti, a uvjeti za pristup još se nisu stekli. Tim bi se testovima jamčilo da će se ciklus rasta u Velikoj Britaniji podudariti s ciklusom rasta u euro-zoni što je, kako piše list, prema mišljenju europskog povjerenika za pitanje jedinstvene valute Pedra Soblesa, koji je također boravio u Londonu, gotovo nemoguće. Gospodin Sobles je rekao da je odluka o pristupu zajedničkoj valuti u suštini politička, a ne ekonomska kako to tvrdi Gordon Brown. 'The Daily Telegraph' ističe kako je pokušaj gospodina Browna da jasno dade do znanja svojim kolegama u vladi tko će odlučiti o pristupanju zajedničkoj valuti, zasjenila prepirka oko cenzuriranja proeuropskoga govora ministra vanjskih poslova Robina Cooka pred parlamentom. Otvarajući parlamentarnu raspravu o Europi, gospodin Cook nije pročitao četiri paragrafa koja su postojala u tekstu koji je podijeljen uoči rasprave. U toj verziji govora gospodin Cook upozoravao je kako će se Britaniji možda dogoditi da ostane jedina europska zemlja izvan euro-zone, i da će joj moći pristupiti samo ako sada načelno o tome odluči. U ministarstvu vanjskih poslova prvo su tvrdili da ih gospodin Cook nije pročitao jer su ga prekidali zastupnici, no pomoćnici ministra financija Gordona Browna tvrde kako su Cookove opaske o euru u tom govoru ublažene na inzistiranje vladina ureda da bi se u javnosti stekao dojam da je vlada jedinstvena u pitanju pristupa euru. Britanskog premijera Tonyja Blaira vrlo zabrinjava mogućnost da bi se njegova vlada mogla podijeliti u tom pitanju, a za konzervativce i euroskeptike cenzuriranje govora gospodina Cooka jasan je znak da je u vladi počeo građanski rat. 'The Guardian' na svojim međunarodnim stranicama piše o govoru koji je europski povjerenik za vanjsku politiku Chris Patten održao pred pariškim Institutom za međunarodne odnose. U tome se govoru oštro okomio na zemlje članice EU koje s jedne strane pričaju da žele biti ozbiljna protuteža SAD-u na svjetskoj sceni, a s druge strane ne čine ništa kako bi udružile snage. Gospodin Patten je rekao kako je apsurdno da europska vanjska politika bude razdvojena od institucija koje se bave trgovinom, humanitarnom pomoći i slično. 'Probajmo čvršću suradnju između zemalja članica i institucija Unije', rekao je on te istaknuo kako mu nije do toga da se nadmeće. No, njegove su opaske u Bruxellesu, a naročito kod pristaša Javiera Solane, zaduženog za vanjsku politiku Ministarskog vijeća, protumačene kao oštra kritika pomalo čudnovatog odnosa između Ministarskog vijeća i Europskog povjerenstva, čije se ingerencije vrlo često poklapaju pa se stječe dojam da je riječ o protivnicima, a ne partnerima". (BBC) GLAS AMERIKE - VOA 18. VI. 2000. Potpredsjednik hrvatske Vlade, Goran Granić, protivi se devalvaciji kune. Javlja Linda Miliša: Iako ne i jednoglasno, Vlada premijera Ivice Račana oštro je kritizirala stajalište o potrebi slabljenja tečaja kune koje su zastupali ekonomisti što ih je prošloga tjedna na Pantovčak pozvao Predsjednik države. Ekonomisti drže da bi Vlada, između ostaloga i radi povećanja izvoza, trebala dopustiti deprecijaciju, ističu, za 30 do 40 posto precijenjene kune. Potpredsjednik Vlade, Goran Granić, protivi se promjeni tečaja nacionalne valute. "Devalvacija nije politička odluka. Ona je stvar tržišta i odnosa. Mi nemamo nikakvih pritisaka." Vlada je prilično oštro reagirala na zauzimanje ekonomista za slabiju kunu. Ministar gospodarstva, stajalište ekonomista koje dijeli Predsjednikov savjetnik za gospodarstvo, nazvao je čistom glupošću i najavio jačanje kune u sljedećih nekoliko mjeseci. Odmjereniji u izjavama, potpredsjednik Vlade, izražava čuđenje što devalvaciju zagovaraju ljudi bliski sustavu vlasti. Porukom koja se tako šalje poslovnim partnerima, Hrvatska se klasificira nestabilnom zemljom koju u poslovanju treba izbjegavati, kaže Goran Granić. "Bi li vi svoje novce uložili u zemlju koja je nestabilna? Sigurno ne bi. Odnosno ako ulažete, onda bi tražili druge stope interesa nego što je to u stabilnoj zemlji. Prema tome, obveza čuvanja stabilnosti zemlje svačija je obveza i odgovornost na svakom od nas, prvenstveno političara, ali ne tako malo i svih koji participiraju u javnom životu." Ekonomski stručnjaci naknadno su pojasnili da se ne zalažu za devalvaciju nego postupnu deprecijaciju kune u okviru šire gospodarske politike nove Vlade čijim su pojedinim ministrima zamjerili na bahatoj komunikaciji i neprimjerenim kvalifikacijama. *** "Vlada se vrlo jasno odredila prema desničarskim incidentima" - razgovor s I. Dekanićem. Prilog Bojana Klime. Proteklog su tjedna Washington posjetili članovi saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost te savjetnik predsjednika države za unutarnju politiku Igor Dekanić. Glavni cilj njihova boravka bio je upoznati se s kontrolnim mehanizmima američkoga Kongresa nad službama sigurnosti, od vojske i policije do obavještajnih služba. Hrvatski su se političari također susreli s Christopherom Hillom, posebnim savjetnikom predsjednika Clintona za Balkan, koji je i direktor odjela za jugoistočnu Europu pri Vijeću nacionalne sigurnosti. O sadržaju razgovora u Vijeću nacionalne sigurnosti, kao i izazovima s kojima se susreće hrvatska vlada, za Glas Amerike govori Igor Dekanić, savjetnik predsjednika Mesića. U razgovoru s Christopherom Hillom saborske zastupnike zanimala su američka gledišta o procesu približavanja Hrvatske euroatlantskim integracijama. "Izravno smo ga o tome pitali, onda je on spomenuo tri područja. Prvo, bilo bi dobro - kako se on izrazio - da Hrvatska svoj zaokret od 3. siječnja, odnosno 7. veljače, nastavi kao normalan put prema demokratizaciji zemlje i političkog sustava. Drugim riječima, on je rekao da ne bi trebalo to shvatiti, niti se ponašati kao u nekom revolucionarnom preobražaju, nego to shvatiti kao jedan normalan put prema zrelosti i demokratizaciji. U okviru toga, posebno je važno odrediti se prema antifašizmu, odnosno biti uvijek potpuno jasan u pogledu svoje antifašističke pozicije. To se pogotovo odnosi na jasno političko određivanje prema svim pojavama nerazumnog i neumjerenog desničarenja, pogotovo s fašističkih pozicija. Drugo područje podrazumijeva poštivanje Daytona, a treće je ekonomija, pogotovo borba protiv korupcije - kako bi Hrvatska postala privlačna za strane investicije", rekao je gospodin Dekanić. Igor Dekanić smatra da je vanjskopolitički položaj Hrvatske vrlo dobar, što se osjetilo i za vrijeme sastanka s Christopherom Hillom, visokim dužnosnikom Vijeća za nacionalnu sigurnost. "Članstvo u NATO savezu moglo bi uslijediti i brže no što se nadaju najveći optimisti", rekao je savjetnik hrvatskog Predsjednika. No, posljednjih su mjeseci u Hrvatskoj zaredali desničarski incidenti: od rušenja spomenika žrtvama fašizma u Veljunu, otkrivanja spomenika Juri Francetiću u blizini Slunja, do javnih prijetnji Ante Đapića vukovarskim Srbima. Da li se vlada jasno odredila prema tim incidentima? "Ja sam siguran da jest", rekao je naš sugovornik i nastavio: "Vlada se vrlo jasno odredila prema tim incidentima, od kojih su neki bili vrlo ružni i pomalo sramotni za Hrvatsku. Ne bih ih sada spominjao, slušatelji vrlo dobro znaju o čemu se radi: primjerice, tu je skrnavljenje nadgrobnih spomenika, ma čiji oni bili. To ružno djeluje u civiliziranom svijetu. Međutim, vlada se politički vrlo jasno odredila prema tim pojavama. U slučajevima gdje je bilo rušenja spomenika poduzete su određene radnje. I Vlada i Predsjednik Republike su vrlo jasno osudili te pojave. S druge strane, to ne treba značiti otvaranje hajke na one koji to rade. Te ljude treba svim sredstvima pravne države ograničiti da ne rade ono što su radili. Ako žele protestirati, prosvjed moraju organizirati u skladu s demokratskim pravilima: da ne smetaju druge, da ne povređuju osjećaje drugih ljudi i da ne vrijeđaju uvriježena pravila civiliziranosti... Drugim riječima, smatram da se vlada pravilno postavila, takve smo ocjene ovdje dobili u neformalnim i privatnim kontaktima, dakle podržana je ta orijentacija." 16. VI. 2000. Zakonom o zabrani fašističkih simbola Vlada potvrđuje svoje opredjeljenje moderne države ravnopravnih građana; s Goranom Granićem razgovarala Linda Miliša. Hrvatska vlada uskoro će Parlamentu poslati prijedlog zakona kojim bi se zabranila upotreba fašističkih simbola i propagande. Zakonski prijedlog vladina je reakcija na sve učestalije nacionalističke izgrede; otkrivanje obnovljenog spomenika zapovjedniku ustaške Crne legije Juri Francetiću u Slunju tek je posljednji u nizu. = Takvo bi zakonsko određenje bilo potvrda da ova vlasti želi graditi modernu državu ravnopravnih građana koji žele živjeti tolerirajući jedni druge. Za Hrvatsku su vladu fašizam, ustaški pokret i predstavnici ustaške države neprihvatljivi kao ličnosti koje zaslužuju spomenike. Radi se o ljudima koji su počinili ratne zločine i mjesto im je gdje i ostalim ratnim zločincima. Niz skandaloznih ispada hrvatske desnice započeo je prošloga mjeseca prilikom obilježavanja 59. godine od ustaškog pokolja 520 Srba u kordunskom selu Veljunu. Policijskom intervencijom izbjegnut je međunacionalni sukob, a događaj je ostao upamćen po ženi koja je urinirala po spomen kosturnici. Spomenik su nešto kasnije oštetila petorica pripadnika Hrvatske vojske. Dan nakon što je povodom Dana državnosti Vlada u Vukovaru održala sjednicu, u tom je gradu skup održao saborski zastupnik, desničar Ante Đapić i sa skupa zaprijetio Srbima - 'jao vama, kad mi dođemo na vlast'. Svoje sve učestalije ispade vođe hrvatske desnice pravdaju brigom za status hrvatskih branitelja, dostojanstvo rata za hrvatsku samostalnost i problemima povratka hrvatskih građana srpske nacionalnosti i suradnjom države s haaškim sudom. Hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni u jednom od slučajeva. Potpredsjednik Vlade drži da, gurnuta na marginu, hrvatska desnica jedino takvim ispadima osigurava prisutnost u javnom životu države. = Ne smatramo da u Hrvatskoj postoje desničarski ispadi zabrinjavajućih razmjera, više nego sto se to susreće u bilo kojoj drugoj europskoj zemlji. To je jedan folklor za koji smatramo da je štetan, ali mislimo da se moderna država Hrvatska time ne smije opterećivati i s obzirom na našu povijest vrlo bolnu i vrlo tešku. Ističući kako se u više od 50 godina, u oba totalitarna sistema, na ovim prostorima ideološki pravdalo zločine, vicepremijer kaže kako je, 'osjetljivost na tu temu ljude navodila da protiveći se jednom totalitarnom sistemu veličaju drugi'. U novijoj povijesti ostat će zabilježen pokušaj bivšega Predsjednika da pomiri ustaše i partizane. Potpredsjednik Vlade ideološka pomirenja drži neizvedivima i nepotrebnima. = Mi se kao ljudi moramo ujediniti u modernoj Hrvatskoj na vrijednostima koje zastupa hrvatski Ustav, ne možemo ujedinjavati ideologije jer su obje neprihvatljive. Potpredsjednik Vlade vjeruje da će stvaranje zakonskog okvira otvoriti mogućnost kaznene odgovornosti za ljude koji 'slavljenjem fašizma vrijeđaju dostojanstvo onih koji su trpjeli pod tim režimom'. Zakon vidi 'jednim od puteva apsolutne marginalizacije pokušaja oživljavanja bolne povijesti i vraćanja Hrvatske u prošlost'. = Vlada ima puno važnijih problema, ali mislim da je važno poslati poruku prema tim ljudima koji, ne znam iz kojih razloga, ali sasvim sigurno ne iz razloga koji trebaju hrvatskim građanima i državi, vraćaju aveti i ne znam kojim riječima bih nazvao te ljude i ideologiju, u svijet današnje Hrvatske. Današnja Hrvatska nema veze s tim. Fašizam je nespojiv s modernom Hrvatskom koja želi stvoriti uvjete kako bi sljedeće generacije bili oslobođene trauma iz prošlosti. *** Hrvatsko izaslanstvo upoznaje američki način kontrole sigurnosnih služba - s Đurđom Adlešić i Igorom Dekanićem razgovarao Bojan Klima. U Washingtonu boravi izaslanstvo saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost. Cilj mu je upoznati se s američkim iskustvima u parlamentarnom nadzoru službi sigurnosti, od policije i vojske do obavještajnih služba. O susretima s američkim dužnosnicima, kao i o problemima s kojima se u kontroli obavještajne zajednice susreće nova hrvatska vlast, za Glas Amerike govore Đurđa Adlešić, predsjednica ovoga saborskog odbora, i Igor Dekanić, savjetnik Predsjednika Republike za unutarnju politiku. Saborski zastupnici jučer su posjetili Odbor Zastupničkog doma Kongresa za kontrolu obavještajnih službi. Primio ih je njegov predsjednik, kongresmen Porter Goss. = Zanimali su nas tehnički aspekti te kontrole jer u zakonskom smislu ta je problematika u Hrvatskoj dosta dobro riješena, rekla je Đurđa Adlešić, dodajući da su stručnjaci ovog odbora ponudili da dođu u Hrvatsku i svojim znanjem pomognu u rješavanju postojećih problema. Gospođa Adlešić napominje da je to 'prvi put da se jedan obavještajni državni sistem otvorio Hrvatskoj u smislu instruktaže'. Nadzor obavještajnih službi za svako je demokratsko društvo izazovno pitanje: naime, treba uskladiti zaštitu nacionalnih interesa, čime se te službe bave, sa zaštitom ljudskih prava. Ako se vrši dobar nadzor, onda su zašićene i jedna i druga strana, rekla je Đurđa Adlešić. Kao odbor, nedavno smo proveli izmjenu Zakona o unutarnjim poslovima. Ponovno smo regulirali bivši, sada već ukinuti članak, koji se odnosio na pitanja kada se građani mogu prisluškivati, i prema njima primjenjivati ove grube mjere, kakvih je prije 3. siječnja bilo puno. O tome se još i danas pune novinski stupci. Novi Zakon je dobar jer precizno određuje kada se mjere smiju primjenjivati, tko to nadzire, kako, koja su posredna tijela... Taj dio zakona se gotovo poklapa s načinom rada i zakonima u Americi. Ali ima vrlo mnogo tehničkih stvari koje smo naučili za našeg boravka u Washingtonu. Mislim da nemamo razloga biti nezadovoljni radom našeg odbora, koji je doživio velike promjene od 3. siječnja. Do tada taj odbor nije obavljao svoj posao, to sada priznaju i predstavnici HDZ-a, rekla je gospođa Adlešić. Međutim, zna se dogoditi da često i identični zakonski tekstovi, ovaj put hrvatski i američki, u stvarnosti funkcioniraju drugačije, jer se primjenjuju u različitim sredinama. Hoće li novi hrvatski Zakon o unutarnjim poslovima biti i primijenjen, upitali smo gospođu Adlešić. = Prilično sam optimistična jer mislim da je pravna država doista počela funkcionirati na sasvim transparentan način. Od uhićenja kriminalaca za kojima se dugo tragalo i drugih akcija koje su u tijeku ili pri kraju. Mislim da sada - uz dobar zakon, dobar nadzor i dobre ljude koji se postavljaju na ključna mjesta - imamo razloga za optimizam. Naime, dosta je ljudi promijenjeno u obavještajnoj zajednici i na ključnim mjestima nisu ljudi koji su kršili zakon, odgovorila je predsjednica saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost. Igor Dekanić, savjetnik Predsjednika Republike za unutarnju politiku, smatra da je 'Hrvatskoj vjerojatno potrebna reorganizacija i racionalizacija obavještajnih službi', koje su inače - dodaje on - organizirane po američkom modelu. U vezi s njihovim funkcioniranjem, gospodin Dekanić kaže da su do 1995. one djelovale u ratnim uvjetima, pa je i režim sigurnosne kontrole bio malo drugačiji, što je - smatra on - i razumljivo. Nakon oslobađanja zemlje, kontrola nad njima nije na vrijeme uspostavljena. = Zbog toga je došlo do brojnih zloporaba i do prekomjernog pojavljivanja tih služba u javnosti. Pa i nekih pogrešnih, eklatantnih poteza, o kojima čak u ovakvim razgovorima u inozemstvu ne možemo niti govoriti, jer je to uopće i apsurdno i spomenuti. Kako će Amerikanci razumjeti da su tajne službe bile uključene u režiranje nogometnog prvenstva, i da je to bio zadatak od prvorazredne nacionalne važnosti? To je zapadnom svijetu nerazumljivo. Te su gluposti danas apsolutno nedopustive, rekao je Igor Dekanić. Predsjednikov savjetnik za unutarnju politiku kaže da su takve 'gluposti' bacile ljagu na ljude koji u tim službama pošteno obavljaju posao. = Oni se često od takvih optužba ne mogu niti obraniti zbog prirode posla, koja im ne dopušta da se previše ističu u javnosti, kaže Igor Dekanić, dodajući da cjelokupni sustav nije loš. 'On zahtijeva određenu reformu, međutim ona ne smije biti brza. Jer da bi bila uspješna, ona mora biti temeljita. Posljednjih nekoliko mjeseci, upravo radom saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, udareni su dobri temelji za pravu parlamentarnu kontrolu nad obavještajnom zajednicom koja postoji u svim zapadnim zemljama. 18. VI. 2000. Saborski zastupnik Pavle Kalinić: 'Lažni ratni vojni invalidi trebali bi i krivično odgovarati!'. Prilog Slavice Lukić. Pavle Kalinić, saborski zastupnik na listi SDP-a, član je saborskog Odbora za ratne veterane. 41-godišnji Kalinić i sam je 1991. bio dragovoljac, a danas je 90-postotni invalid Domovinskog rata. Zamolili smo ga da za Glas Amerike prokomentira reviziju invalidnina ratnih vojnih invalida, koju provodi Državno povjerenstvo i Ministarstvo za branitelje. Zastupnik Kalinić procjenjuje da je, od 32 tisuće onih koji su službeno registrirani kao ratni vojni invalidi domovinskog rata, čak 50 posto lažnih! Što misli o otkriću Državnog povjerenstva da među lažnim ratnim vojnim invalidima ima i najviših časnika Hrvatske vojske? = Što se tiče generala, kojima su sada skinute invalidnine, ja sam uvjeren da je Komisija sigurno radila po zakonu. Mislim da je bilo određenih propusta prilikom prezentacije. Recimo, jako mi je žao što je u neugodnu situaciju doveden general Nojko Marinović iz jednostavnog razloga što on jest invalid, ali, jedino što mu je ukinuto, a to zamjenik ministra Vidović nije dobro objasnio novinarima, je dodatak za tuđu njegu i pomoć koja pripada isključivo invalidima 100 posto prve grupe. Invalidima 90 posto, koliko je navodno gospodin Nojko Marinović, a on je stvarni invalid, stvarno je ranjen u ratu - bio je zapovjednik 163. brigade, koja je bila zadužena za obranu Dubrovnika! - to ne pripada. Prema tome, mislim, to je stvarno ispalo nesretno. Što se tiče ovih drugih generala, ja mislim da mnogi generali su to stekli po babi i po stričevima. Ispričavam se svakom onom tko to nije, bilo bi mi jako krivo da netko nevin bude prozvan. Međutim, smatram da su mnogi, 50 posto svih invalida, iskoristili to preko raznih veza, podvezica i zavezica da dobiju invalidninu i to svakako treba ukinuti. I ne samo ukinuti, nego protiv onoga kome se dokaže da je lažno dobio invalidninu treba podnijeti krivičnu prijavu i zatražiti povrat svih sredstava, naravno, s pripadajućim kamatama, za ona prava koja su ostvarivali, a nikada na to nisu imali pravo. Što Pavle Kalinić misli o izjavama prozvanih generala da je riječ o pukom revanšizmu nove vlasti prema Domovinskom ratu? = Što se tiče ovih koji se sada bune da bi to bio novi Bleiburg zato što se provodi revizija invalidnina, ja smatram da je to licemjerna izjava onih koji su preko veze stigli do statusa invalida. To je uvreda za prave invalide i za sve prave borce Domovinskog rata, kao i za sve one koji su u tom ratu bili ranjeni. Mislim da upravo najviše interesa da se provede prava, totalna revizija invalidnina je na strani pravih invalida. Oni ostaju čista obraza, za razliku od onih koji su se ubacili u redove hrvatskih ratnih vojnih invalida, a koji na to nemaju nikakvo pravo. Predsjednik HVIDRA-e Marinko Liović na nedavnoj je tiskovnoj konferenciji čak zatražio ostavku ministra za branitelje Ivice Pančića. Komentar Pavla Kalinića: = Zahtjev za smjenom ministra Pančića samo pojačava njegovu poziciju. Ministar Pančić, kao i ministar prostornog uređenja, gospodin Božo Kovačević, na čelu su dva ministarstva koja pokušavaju nešto promijeniti, a ostala se nekako pokušavaju nadovezati na dosadašnju desetogodišnju praksu. Mislim da s tim treba prekinuti, jer mi se čini da je upravo to što rade gospodin Kovačević i gospodin Pančić ispravan put. (VOA) NJEMAČKI RADIO - RDW 17. VI. 2000. Iz tiska U središtu pozornosti komentara današnjega njemačkog tiska je jučer završeni dvodnevni posjet ruskog predsjednika Putina Berlinu. 'Neue Osnabruecker Zeitung' piše da Vladimir Putin i Gerhard Schroeder mogu biti zadovoljni. Obojica su profitirala od razgovora u Berlinu. Njemački kancelar je ojačao vanjskopolitički, ruski predsjednik je dobio obećanja o daljnjoj gospodarskoj pomoći. To istina, nisu senzacije, ali na tomu se solidno može graditi, smatra 'Neue Osnabruecker Zeitung'. 'Frankfurter Rundschau' kritizira sastanak zbog toga što su se Schroeder i Putin koncentrirali na neproblematične stvari. Malo koristi kad se na početku iz vida ispusti neugodne aspekte. Njegovati dobre gospodarske odnose svim mogućim državnim kreditnim jamstvima dok problemi s kršenjem ljudskih prava u Rusiji bivaju prebacivani na europsku razinu, to ne može biti dobra politika, upozorava 'Frankfurter Rundschau'. 'Stuttgarter Zeitung' sumnjičavo gleda na Putinovu politiku i piše da Kremlj u međuvremenu naređuje prepade na kritičke televizijske postaje, a kritički medijski poduzetnici bivaju uhićeni. Kako bi osigurao vlast centrale u divovskom carstvu, on je zemlju podijelio u sedam regija, a generale tajne službe i vojske imenovao paziteljima. Vladimir Putin je očito na putu da Rusiju pretvori u 'diktaturu za preodgoj'. Silom odgajati narod za demokraciju i tržišno gospodarstvo: zar se na taj način može postići priključak Zapadu, pita se 'Stuttgarter Zeitung'. (RDW) RADIO SLOBODNA EUROPA - RFE 14. VI. 2000. Luco Karacolo, direktor revije za geostrateška pitanja ?Limes? iz Rima: Ukinuti sankcije jer jačaju Miloševića. Razgovor vodio Nikola Gurović. - Gospodine Karacolo, prvi izbori u Jugoslaviji poslije NATO-ova bombardiranja, u proljeće 1999., bili su nova epizoda vječne borbe između Moma i Mila. Koji od njih dvojice ima više razloga za zadovoljstvo? Kako gledate na crnogorsku situaciju poslije izbora u Podgorici i Herceg Novom? = Zapravo nitko ne može biti potpuno zadovoljan. Mislim da je sve u svemu Momo u boljoj poziciji jer Đukanovićev položaj postaje kompleksniji. S jedne strane on je pozivao i oslanjao se na brzo stjecanje nezavisnosti Crne Gore od Beograda. S druge strane, glasovanje pokazuje da je zemlja veoma podijeljena, to posebno pokazuje izjašnjavanje u Herceg Novom pa su dakle težnje za nezavisnošću veoma složene. Ako bi Đukanović i pobijedio na referendumu s tijesnom većinom, situacija bi postala veoma teška. - Predsjednik Đukanović je dobio jamstva Zapada u slučaju da Beograd izvede puč. Sada kad nema velike pobjede prozapadne struje, Milošević ponovo osvaja politički teren i može s više pouzdanja čekati sljedeće korake Podgorice. Kakva može biti sudbina referenduma? = Čini mi se da već određeno vrijeme Đukanović ne govori više o referendumu ili bar ne govori u smislu bliskog datuma, dakle vjerujem da je svjestan da ne bi bilo oportuno da se takav referendum u ovom trenutku održi. Što se Zapada tiče, mislim da nije dao posebne garancije Đukanoviću u smislu njegove obrane vojskom. Mislim zapravo da je Zapad, uključujući Amerikance, posljednjih mjeseci savjetovao Đukanoviću da bude miran. - Posljednjih mjeseci SAD i Evropska unija su podržali crnogorsku vladu politički i ekonomski. To, čini se, nije dosta da se promijeni raspoloženje javnosti. Smatrate li da treba mijenjati nešto u strategiji Zapada. Katkad se čini da mjere Evropske unije i SAD nisu sinhronizirane? = Sasvim sigurno da gledišta Amerikanaca i Europljana nisu potpuno identična, čak i unutar Evropske unije postoje različite pozicije, nema jasne strategije Unije i Zapada u njegovoj kompleksnosti. Čekamo i držimo palčeve, nije sasvim jasno što čekamo ili, bolje reći, čekamo Miloševićev pad, ali naša politika posljednjih godina nije išla u tom smjeru jer smo učinili sve da ga ojačamo. Što se tiče opozicije unutar Jugoslavije, izgleda mi da je slaba i podijeljena uz izuzetak nove grupacije ?Otpor? koja može postati trn u oku režima. - Premjestimo se na trenutak u Srbiju, kakve su perspektive naroda koji ima inteligentnog diktatora, razjedinjenu oporbu i koji je umoran od politike i bijede? = Nažalost, situacija u Srbiji je katastrofalna i ne mislim da će iz nje zemlja izići za nekoliko godina. Naravno, što prije padne Milošević, Srbija će prije stati na noge, jer s tim padom Zapad će imati mogućnost da pomogne ekonomski Srbiji uključujući je u pakt stabilnosti. Ponavljam budućnost Srbije je nepredvidiva jer ne vjerujem da će Milošević spontano napustiti vlast. Hipoteze kreću od njegove prirodne smrti, nasilne smrti do državnog udara. - Govorite o Paktu stabilnosti? Jedan od lidera srpske opozicije kaže da je Pakt način da se poprave greške načinjene vojnom intervencijom NATO-a? = Kao sto znate, Pakt za sada isključuje Srbiju i prihvatit će je kada Milošević padne. Smatram da je Pakt stabilnosti, bar u namjerama, inteligentna operacija bazirana na ideji rekonstrukcije regiona Balkana. Imajući u vidu međuzavisnost na planu ekonomije, trgovine i politike među tim zemljama, njihova sudbina počev od Hrvatske, Albanije, Bugarske i Rumunjske je zajednička i onaj tko misli da će se sam spasiti, u svemu je pogriješio. - Jedan bivši pomoćnik jugoslavenskoga Predsjednika je napisao da Milošević treba postupiti kao Jeljcin, da nađe svog Putina prije nego napusti vlast? = Bila bi to veoma dobra ideja, izuzev što je Miloševićev problem pa i nas da mu nad glavom visi mandat za hapšenje Haaškoga suda, dakle on riskira da odbroji svoje dane u sudskom procesu. Mislim da jedan od razloga što je još na nogama jest da u rukama ima karte s kojima može odgovoriti svojim tužiteljima u smislu da su njegovi odnosi s nama zapadnjacima bili intenzivni posljednjih godina. Sasvim je izvjesno da bi jedan Milošević u Haagu, iza rešetaka, pokušao sve da diskreditira sile koje ga optužuju. - Godinu nakon vojne intervencije Kosovo ostaje pokrajina najvišeg rizika. Uloge su se promijenile, sada su Srbi i ostale manjine žrtve etničkog čišćenja, sve to izgleda kao zatvoren krug? = Nažalost, novija povijest tog balkanskog prostora pokazuje da je nasilje proporcionalno snazi etničke grupe ili političke grupe koji su na sceni. U ovom slučaju najjači su postali Albanci i oni dakle tretiraju Srbe na ekstreman način a često uz postupke terorističkog karaktera. Na žalost, ponašanje Zapada nije adekvatno situaciji na Kosovu jer očigledno nismo u stanju da pružimo zaštitu manjinama. U ovoj fazi govoriti o multietničkom Kosovu ne znam da li prije izaziva suze ili smijeh. - U Bosni mir postoji, ali ekonomski razvoj ostaje lijepa želja. Kakvo je vaše mišljenje o budućnosti ove zemlje? = Što se Bosne tiče, a rekao bih i što se tiče drugih država jugoistočne Europe, od esencijalne je važnosti da se uklone grupe koje imaju ekonomsku i političku moć koje su živjele na ratnoj ekonomiji i koje imaju interes za održavanje nestabilnosti i povremenih konflikata što je njihov način da ostanu na vlasti i nastaviti da zgrću novac. Dakle treba obnoviti političke grupe u tim zemljama, ali su to operacije koje se izvana mogu obavljati na ograničen način, bitno je da se narodi sami oslobode svojih tlačitelja. - Italija ima povijesne veze s Balkanom. Želio bih na kraju da vas upitam smatrate li da su talijanska diplomacija i država mogli učiniti više i kako? = Mislim da je Italija učinila mnogo više za Balkan nego mnoge europske zemlje ovih godina, jer je vjerovala u regionalnu strategiju, ne podlegavši nikad, kao neki drugi, da postane zaštitnik neke od zemalja protiv druge zemlje, dakle uvijek smo imali uravnotežen pristup, regionalni pristup koji je postao pristup Europe i međunarodne zajednice. Vjerujem da Italija može učiniti više u smislu da sudjeluje s jedne strane u suzbijanju kriminalnih i mafijaških organizacija koje su se domogle moći s one strane Jadrana, i to je za nas vitalan interes jer su se spomenute organizacije povezale s kriminalnim organizacijama. I s druge strane, može učiniti više kako bi naše saveznike uvjerila u pozitivniji politički pristup regionu da to ne bude politika puke reakcije na izvanrednu situaciju već politika na dulji rok. Što se SR Jugoslavije tiče mislim da Italija mora uvjeriti saveznike da politika sankcija ničemu ne služi, štoviše služi za jačanje Miloševićeve vlasti pa stoga što prije suspendirajmo sankcije bit će više mogućnosti da Milošević padne i da vlast preuzme bolji od njega. (RFE) INOZEMNI TISAK ITALIJA LA STAMPA 18. VI. 2000. Galerija novih političkih ličnosti priprema se upravljati planetom s nepredvidljivim posljedicama "Između posljednjih dana predsjednika Clintona i prvih koraka Putina, superpredsjednika, dvijetisućita inaugurira jednu galeriju novih politčkih ličnosti, iznenađujućih, predodređenih po dobru ili zlu obilježiti iduće godine i desetljeća. (...) Istodobno vidimo tri Europe kako sanjaju i dijele se u tri različite dimenzije. Ona zapadna još je u očekivanju monetarnog mesije, jedinstvenog i spasiteljskog novca od Bretagne do Sicilije, koji bi trebao prethoditi ili čak okruniti teorem političke unije; ona srednja i istočna, oslobodivši se od komunizma, još ne zna je li bolje integrirati se i zazidati u maastrichtske parametre ili se slobodno prepustiti nevidljivoj ruci agresivnog i autokreativnog agresivnog kapitalizma; i na kraju ona jugoistočna, ili balkanska, koja se još koleba između zastarjelih rasnih mitova i impulsa demokratskog i gospodarskog oporavka. Ako potom okrenemo pogled prema Bliskom istoku i afričkim sredozemnim obalama, uviđamo da je ovdje, možda više nego drugdje, u tijeku jedne generacijska revolucija bez povijesnih presedana po istovremenosti kojom se dogodila, i još se događa, u Izraelu, Siriji, Jordanu, Maroku, pa čak i u perifernom i vrlo bogatom Kataru. Tu možemo podijeliti galeriju u tri različite kategorije. Prvo, veliki odlazeći, među kojima se prirodno ističe William Jefferson Clinton zvani Bill, rođen 1946., za kojime slijede pedesetogodišnji D'Alema i šezdesetogodišnji Amato, nakon kojih će i Italija pretrpjeti jednu veliku smjenu, djelomice generacijsku, a velikim dijelom i ideološku i političku. Potom su tu oni koje već možemo nazvati, unatoč starosti, 'velikim starcima' ili preživjelima iz dvadesetog stoljeća: Chirac u Francuskoj, Milošević u Srbiji, Havel u Češkoj, Sadam u Iraku, Gadafi u Libiji, Arafat koji je potrošen vremenom i osporavan u svojoj Palestini u nastajanju. Potom su tu veliki koji dolaze, koje pak možemo podijeliti u potkategorije, pobjednika, gubitnika i prolaznika na listi čekanja. (...) Sve je moguće u okviru nove generacije koja preuzima zapovjedništvo na ključnim točkama svijeta. Čak je i moguće da se posljednji od tvrdih staljinista, Sjevernokorejanac Kim Jong Il, sin strašnog Kim Il Sunga, kojega nitko nije nikada dobro pogledao u lice, pojavi na sastanku s južnokoreanskim imenjakom Kimom, pokazavši prvi put televiziji jedno ironično, vedro, gotovo simpatično lice; nedvojbeno simpatičnije i življe od onoga njegova sivog sugovornika iz Seula. Crveni Kim je svoju ulogu pod planetarnim reflektorima odigrao u stilu i vještinom hollywoodskog glumca. Tko bi ikada pomislio da će se satrap iz jedne 'rogue State', 'mafijaške' ili 'zločinačke države' kako Amerikanci zovu komunističku Koreju, ikada šaliti s južnjačkim i kapitalističkim predsjednikom, začinjavajući razgovor dosjetkama u stilu Woodyja Allena? Činjenica je da su iznenađenja dvijetisućite tek počela. Možemo biti sigurni: vidjet ćemo ih lijepih i ružnih, u svim oblicima", piše Enzo Bettiza. AVVENIRE 17. VI. 2000. Ako izbije iskra između Londona i Madrida "Tony Blair i Jose Maria Aznar zajedno su potpisali jedan članak, koji se u u srijedu pojavio u londonskom 'Financial Timesu' i madridskom 'El Mundu'. To je važan članak po onome što govori. No još više po onome što naznačuje: rađanje u Europi jedne anglo- španjolske osovine, protuteže francusko-njemačkoj osovini. Ovaj članak dvojice premijera zapravo je zajednički odgovor njemačkom ministru vanjskih poslova Joschki Fischeru, koji je predložio da se EU pretvori u pravu federaciju, s pravim ustavom. Prema Fischeru, Francuska i Njemačka trebaju ići brže od ostalih europskih država i ustanoviti jezgru novog političkog entiteta. Prvo francusko-njemačka federacija, kojoj će se druge zemlje pridružiti kad budu spremne. Njemački je poziv Lionel Jospin odlično prihvatio i dočekan je pljeskom od pariške intelektualističke ljevice, i to nije čudno: to je klasičan nacrt zagovornika državnoga upravljanja, napravljen upravo kako bi oživio politiku koja je u manjku vizija budućnosti, poput one čijim se ideolozima osjećaju Schroeder i Jospin. (...) Danas se Španjolac s desnice i Englez s ljevice zajedno obraćaju Europi kako bi izbjegla 'porezna usklađivanja i velike društvene i gospodarske regulacije' zbog kojih 'kapital bježi', i koja 'uništavaju radna mjesta', a poglavito zajedno objavljuju da 'žele EU otvoren prema svijetu i pluralistički': što je očiti odgovor na Fischerov prijedlog (kojega je pozdravio Jospin) da se ukine pravo veta, koje danas države EU-a još mogu suprotstaviti eurokraciji. No to je samo naizgled čudno. Uostalom, Blair je među čelnicima ljevice najpragmatičniji i najhladniji prema Europi. A Engleska je, s nacionalnim brutto prozvodom više ili manje jednakim onom Italije, velika interkontinentalna sila, s nadeuropskim obzorima, i imperijalnim vizijama. (...) Terra, multinacionalna španjolska kompanija, upravo rođena iz privatizirane Telefonice, iznenada je kupila Lycos, jednu od glavnih internetskih tvrtka u SAD-u, španjolske banke na gomile kupuju meksičke i venecuelanske banke, otvoreno izazivajući moćnike iz SAD-a, Madrid ponovno postaje strateško i financijsko središte jedne kulturalne atlantske zajednice, utemeljene na španjolskom jeziku. To, više nego ideologija, ujedinjuje Aznara i Blaira. Dijele jedno 'imperijalno' gledanje, što znači, pomorsko, otvoreno svijetu; širi obzori od onih kopnenih Berlina i Pariza; kretanje prema velikim otvorenim prostorima globalizacije, umjesto bojažljivih zatvaranja kojima gleda francusko-njemačka 'ljevica'. Prihvaćanje izazova, umjesto traženja sigurnosti i obrane stečenih prava. Ako oholi i protestantski London stupa u savez s katoličkom Španjolskom, svojom neprijateljicom s Trafalgara, to znači jednu stvar: da je Španjolska sve važnija u svijetu. Glede toga, neki će upitati na kojoj je strani Italija. Odgovor je jednostavan. Francusko-njemačka osovina nije nas pozvala. Anglo- španjolska osovina nije nas pozvala. Naš je nacionalni brutto proizvod jednak engleskom, a veći od španjolskog; no ni jedna ni druga ne traže naše mišljenje. Uostalom, niti jedan od 'velikih' talijanskih dnevnih listova i televizijskih dnevnika nije dao vijest o članku kojega su zajedno potpisali Blair i Aznar. Naši su obzori uski, kao što i odgovara jednoj zemlji koja izgleda da živi bez pamćenja, bez ponosa, bez prošlosti. Hoće li jedna takva zemlja imati budućnost?", piše Maurizio Blondet. SRBIJA VEČERNJE NOVOSTI 18. VI. 2000. Armija bez mane Miroslav Lazanski piše: "(...) Agresija NATO-a protiv Jugoslavije bila je najbolji test kakvoće VJ. Pokazalo se da je zapadna vojna alijansa agresijom učinila da jugoslavenska vojska opet stekne samopoštovanje. Poslije svih godina poniženja i povlačenja JNA iz Slovenije, Hrvatske, Bosne i Makedonije, u sukobima s protivnicima koji su tek stvarali svoje oružane snage, Vojska Jugoslavije, kao nasljednik JNA, morala je prihvatiti nepravedni rat koji nam je nametnut u sudaru s najmoćnijom vojno-političkom silom u povijesti. (...) Agresija na Jugoslaviju pokazala je da su ključevi uspjeha u suprotstavljanju daleko nadmoćnijem protivniku, ponajprije nacionalno jedinstvo, jedinstveno vodstvo, apsolutna potpora naroda i pravodobno medijsko suprotstavljanje izolaciji i sotonizaciji naše zemlje. (...) Činjenica da živimo na geopolitički zanimljivu prostoru, da se sigurnosna arhitektura na Balkanu radikalno promijenila i da nijedna pametna politika ne promatra susjedne zemlje na temelju izjava, želja i obećanja, već ponajviše na osnovi mogućnosti, ne dopušta nam luksuz bilo kakvog neopreza.(..) Popis želja, naravno, nije tajna: jedna potpuno nova eskadrila lovaca MIG-29 SMT i eventualno eskadrila aviona SU-27 ili SU-30, raketni PVO sustavi S-300, 'tor' i 'buk', taktički, raketni PVO sustav 'tunguska' i'pancir', višecijevni raketni bacači tipa 'smerč', rakete zemlja-zemlja dometa do 800 km, novi projektili obala-more i more-more, mobilan sustav ranog radarskog otkrivanja i upozorenja. To sve nije jeftino i danas u svijetu nitko nikome, pa ni Rusija, ne daruje oružje, već se ono isključivo prodaje za gotov novac. Ali, Jugoslavija, ipak mora naći načina da dobije najsuvremenije oružje radi svoje odbrane..." POLITIKA 18. VI. 2000. Zamjenik jugoslavenskoga ministra unutarnjih poslova Svetozar Simović - intervju "(...) U suzbijanju terorizma bit će nužne i državna sila i državna misao. Za razliku od strategije minimalne sile u obavljanju nekih policijskih poslova, kada je terorizam u pitanju osnovnom strategijskom orijentacijom svih civiliziranih zemalja u borbi protiv terorizma smatra se strategija dovoljne sile. (...) Drugim riječima, na veliku terorističku silu odgovara se svuda u svijetu dovoljno velikom antiterorističkom silom. Odgovara se i dobro smišljenim i energičnim preventivnim i represivnim mjerama iz zakonodavne, diplomatsko-političke i policijsko-obavještajne i drugih oblasti. Mnoge zemlje stvorile su, umjesto standardnih, posebne snage za borbu protiv terorizma (...) Po riječima Svetozara Simovića, najavljeni zakon protiv terorizma treba shvatiti, uz ostalo, i kao nastojanje SRJ da još potpunije postupi po stavovima UN-a i zaključenim konvencijama o borbi protiv terorizma na unutarnjem i međunarodnom planu. Pri koncipiranju tog zakona imaju se u vidu i rješenja u zakonima zemalja koje su se znatno prije suočile s problemima terorizma, kao što su Španjolska, Velika Britanija, SAD, Italija, Njemačka, Francuska..." 16. VI. 2000. Admiral sumnjiva morala "Branko Mamula, admiral flote i savezni ministar obrane u mirovini, objavio je knjigu 'Slučaj Jugoslavija'. U uvodu ističe da je pisao s namjerom da pokaže kako su za SFRJ postojala bolja rješenja od svega što se dogodilo. Kad se knjiga pročita, nameće se drukčiji zaključak: da je još jedan dužnosnik iz tadašnjih vrhova, desetak godina na izrazito važnim položajima, pokušao skinuti svaku odgovornost sa sebe. (...) On tvrdi da je upravo 'povijesna krivnja na vojnom rukovodstvu JNA' zato što nije izvršilo državni udar kad je trebalo, jer je po tadašnjem Ustavu to moralo učiniti radi spašavanja zemlje. Ali sebe potpuno isključuje iz tako izrečene osude.(...) Iako nekoliko puta podcrtava da je ustav iz 1974. godine imao krupne promašaje, a Srbija bila onemogućena da djeluje kao država, on ipak uporno tvrdi da je srpski nacionalizam bio 'detonator političkih promjena u Srbiji i Jugoslaviji'. (...) Doduše, on piše i o odgovornosti Slovenaca, ali monstrum neostarčevićanstva, i uopće hrvatskog nacionalizma, u najvećem dijelu, spominje nekako preko volje, kao da je Tuđman pao s neba. Dok Šiptare sasvim marginalizira, sve do zaključnih razmatranja, ali i tu, takoreći u prvoj rečenici, i posle svega što se zbilo, uporno ponavlja da je 'Kosovo oličenje politike agresivnoga srpskog nacionalizma' (...) To valjda nema nikakve veze s nedavnom novinskom informacijom da mu je službeni Zagreb odlučio vratiti onu vilu kraj Rijeke." FRANCUSKA LIBERATION 17./18. VI. 2000. 'Europa mora imati prethodnicu' Nathalie Dubois i Jean Quatremer razgovarali su s bivšim predsjednikom Europskog povjerenstva Jacquesom Delorsom o proširenju Europske unije, o Fischerovu govoru i o drugom: " - Je li vam žao što francuske vlasti nisu s više oduševljenja dočekale govor Joschke Fischera? = Svi koji su žalili što se više ne razmišlja o krajnjem cilju Europe, mogu samo biti zadovoljni što se rasprava napokon pokrenula. Poželimo sada da potraje. No Francuska, uoči predsjedanja Unijom, mora dati prednost konsenzusu među petnaestoricom. Tražiti od nje da zajedno s Njemačkom potpiše dokument o budućnosti europskih ustanova, značilo bi paralizirati ju. Zato shvaćam da su francuske vlasti, unatoč odobravanju Fischerova govora, htjele razlučiti ono što se može provesti na susretu na vrhu u Nici i ono što se mora prenijeti u buduću raspravu. - Ipak, ne razočarava li pomalo pragmatizam koji je pokazao Lionel Jospin, prema ambicijama koje ima Njemačka? = Kohabitacija ne olakšava francusko vođenje europske politike. Najviše što možemo primijetiti jest da u Fischera ima malo previše idealizma, a da Francuzi malo previše ističu suradnju između vlada. - Dijelite li mišljenje njemačkog ministra da Unija s trideset članova neće moći djelovati? = Nitko ne može vjerovati da si Europa s trideset i više članova može kao vjerodostojan cilj postaviti bezuvjetnu provedbu ugovora iz Maastrichta i iz Amsterdama. Toga moramo već sada biti svjesni. U protivnom će to biti razočaranje za neke, a slabljenje za sve. Ne tražim odgodu proširenja. Uostalom, zalažem se da se u Nici prosinac 2001. utvrdi kao krajnji rok za završetak pregovora za zemlje koje su već jako napredovale u pregovorima s Europskom unijom. Europljani do tada moraju otvoreno raspravljati o tome što žele zajedno učiniti. Ako se ta rasprava pokaže preuranjenom, onda treba stvoriti prethodnicu koja će biti otvorena svima koji to budu htjeli i mogli. Taj će savez država-nacija biti jedini način da se pomiri proširenje i produbljenje. - Po čemu se vaša zamisao o prethodnici razlikuje od Fischerove zamisli? = Fischer se najprije bavi mogućim ustanovama, a onda onime što zove 'gravitacijsko središte'. Ja razmišljam sasvim drugačije. K tome, njemački ministar vanjskih poslova ne kaže točno vrijede li njegovi institucijski prijedlozi za Europu s trideset članova ili samo za njezinu ograničenu jezgru. Mislim da velika Europa mora imati pokretljivije ustanove. Zamisao o savezu država-nacija ograničio bih na prethodnicu. Ona bi imala vlastite ustanove. Povjerenstvo bi bilo isto, jer ono ide za dobrom Europe, ali bi federacija imala svoje ministarsko vijeće i svoj parlament kojega bi polovicu činili parlamentarni zastupnici iz pojedinih država, a polovicu zastupnici koji bi se birali na općim izborima. Moguće je čak da će zemlje u prethodnici jednom imati samo jednog zastupnika u EU-u s trideset članova, s kvotom glasova koja im pripada. - Zemljama kandidatima možda se neće svidjeti što nisu dio prethodnice... = To će doista biti zamršeno, osobito kada čujemo kako jedna među njima (Poljska, op. ur.) odmah traži povlastice zajedničke agrarne politike i slobodnog kretanja ljudi. No s državama kandidatima još nije potpisan nikakav sporazum. Bilo je pogrešno, na što je Povjerenstvo upozoravalo još na sjednici Europskog vijeća u Lisabonu 1992., misliti da će buduća proširenja ujedinjavati više nego prethodna. Ta je pogrješka načinjena još 1995. kada smo s dvanaest prešli na petnaest članova. Trebalo je najprije načiniti reda u kući i utvrditi kamo želimo ići. Prekinimo s tim ispadima nudeći odmah zemljama kandidatima mjesto u europskoj kući. Tako bi Europska konferencija koja dvaput na godinu okuplja šefove država i vlada velike Europe, mogla biti stalan okvir za dogovaranje o vanjskoj i nutarnjoj sigurnosti. One bi također mogle ući na jedinstveno tržište, barem u njegovim osnovnim oblicima, pokušavajući izbjeći preduga prijelazna razdoblja koja izazivaju paralizu. - Mogu li građani pratiti tako zamršen projekt? = Da, ako im kažemo: ovo želimo načiniti zajedno, a ovo ćemo i dalje raditi sami, u državnim okvirima. A zašto to činimo zajedno? Zato što je snaga u jedinstvu, zato što ne želimo da nas povijest odbaci." L'EXPRESS 15. VI. 2000. 'Ne uniformirajmo europsku obranu' Blandine Milcent razgovarala je s njemačkim ministrom obrane Rudolfom Scharpingom: " - Rat na Kosovu pokazao je nedostatke europskih vojska. Na susretu na vrhu u Mayenceu, Francuska i Njemačka su odlučile da će zajedno raditi na izgradnji europskog sustava vojnih satelita za promatranje. Može li se iz toga zaključiti da su NATO-ovi izvori obavješćivanja na Kosovu Europljanima bili nedovoljni? = Ubuduće ćemo imati vlastiti izvor podataka. Riječ je o tome da se ojačaju europske snage u sklopu NATO-a. Rat na Kosovu pokazao je da se naš potencijal na polju obavješćivanja, prijevoza, pokretljivosti postrojba i zapovjednih tehnika, mora povećati i da su reforme žurno potrebne. (...) - Što ste iz kosovskog rata doznali o stanju Bundeswehra? = Naše 'snage za svladavanje kriza' imaju premalo ljudstva - zato smo povećali broj vojnika - presporo reagiramo, nemamo mogućnosti za preventivno djelovanje - zato s našim francuskim prijateljima jačamo obavještajne snage - napokon, potrebna nam je suvremenija oprema. Bundeswehr je stvoren kako bi se sučeljavao s kopnenom najezdom u srcu Europe. Imemo previše oklopnih vozila, naše mogućnosti komuniciranja nisu na visini, napose na većim udaljenostima, nedostaje nam oprema za prijevoz postrojba i za logistiku. Ulaskom Poljske, Mađarske i Republike Češke u NATO prilike se mijenjaju. Naša će kopnena obrana ubuduće biti saveznička obrana. Zato su nam potrebne drugačije mogućnosti od onih koje su odgovarale podijeljenoj Europi u kojoj su crte bojišnice prolazile Njemačkom. (...) - Weizsaeckerovo povjerenstvo predlaže da se ljudstvo u Bundeswehru za deset godina smanji na 240 tisuća i da se zadrži samo 30 tisuća ročnika. Vi želite zadržati sto tisuća ročnika na godinu, za vojsku od 270 tisuća ljudi, dok ih je danas 340 tisuća. Zašto se nisu poštovali zaključci tog povjerenstva? = Weizsaeckerovo povjerenstvo se zauzima da se zadrži novačenje, što ja pozdravljam. Također sam poštovao preporuke 95 posto: reforma logističkog sustava, partnerstvo s poduzećima, nabava suvremene opreme za promatranje i za prijevoz... Pitanje ljudstva čini mi se manje važno sve dok ne riješimo pitanje snaga i opreme. (...) - Kada se govori o europskoj obrani u budućonosti, ne misli se toliko na obranu teritorija koliko na zadaće očuvanja mira u kojima bi se primjenjivale sofisticirane tehnike. Mogu li njemački ročnici biti tako uspješni kao francuski ili talijanski profesionalni vojnici? = Mogu. I ako mi dopustite, ja sam protiv te sklonosti uniformiranju. Kada bi netko u Francuskoj rekao 'Ugledajte se na našu vojsku', mogli bismo mu odgovoriti 'Ugledajte se na našu javnu službu.' - Ipak je potrebno usklađivanje kako bi se stvorio identitet europske obrane. I sami ste prije govorili o 'mjerilima za usklađivanje' na području obrane... = Što se tiče opreme, zapovijedanja, logistike... Ali ne na svim područjima. - Vi doista mislite da će novaci moći obavljati vojne zadaće koje će, silom prilika, biti sve stručnije? = Mislim da hoće. (...) - Trebaju li se pitanja u svezi s europskom obranom rješavati u sklopu Europske unije kvalificiranom većinom ili treba zadržati pravilo jednoglasnog odlučivanja? = Mislim da će to još dugo biti u ovlasti suverenih država. - Što mislite o američkom prijedlogu proturaketne obrane. = Jako smo zabrinuti zbog posljedica tog prijedloga na politiku razoružanja. Jednostrano poništenje ugovora ABM Šo zaštiti od balističkih raketaĆ od strane Amerikanaca, imalo bi nepovoljne posljedice na međunarodno razoružanje. - Možemo li ih spriječiti? = Ne možemo zamjerati Amerikancima što žele braniti svoju zemlju. No možemo zahtijevati da traže naše mišljenje o političkim posljedicama odluke koja se tiče svih nas u NATO-u." NJEMAČKA DIE WELT 17. VI. 2000. Putin je bio tu. I što sada? "Razumljivo je da je ruski predsjednik poslije svojeg posjeta Berlinu pokazao veliko zadovoljstvo. Bolna tema dugova nije imala nikakvu ulogu: njemačka vlada želi državno jamstvo Hermesa za Rusiju ponovno uspostaviti i bez načelnog novog uređenja pitanja dugova. Iako Predsjednik još nije predočio opširan gospodarski program, njemačko je gospodarstvo njime više nego očarano: u svim je ustima riječ 'strategijsko partnerstvo'. Vjeruju da su u Putinu našli čovjeka koji će se napokon uhvatiti u koštac s velikim strukturnim reformama ruskog gospodarstva bez kojih se ne može ni pomišljati na trajno ozdravljanje zemlje. No Putin je i u političkom pogledu skupio mnogo pozitivnih bodova. Spretno je uspio potisnuti u pozadinu osjetljiva pitanja poput primjerice Čečenije. Zato se više pozornosti posvetilo temama s human touch. Tako je primjerice podsjetio na jedanaest milijuna Rusa koji su u doba bivšeg DDR-a tamo živjeli od 1945. do 1989. i koji se 'sjećaju Njemačke s toplim osjećajima'. No građanima bivšeg DDR-a mogle su ostati i mnoge druge uspomene. Putinovo izjašnjavanje za 'posebnost' njemačko-ruskog odnosa doživjelo je vrhunac u riječima: 'Njemačka je za nas vodeći partner u Europi i u svijetu'. S tom će rečenicom Berlin u buduće ipak morati oprezno postupati. Ona će kod svih susjeda izazvati stare strahove od njemačko-ruskog posebnog odnosa do čijeg nastanka inače baš Saveznoj Republici iz dobro shvaćenih vlastitih interesa ne smije biti stalo. Savezni kancelar Schroeder imao je pravo kad je upozorio na to da 'bez upletanja' Rusije trajno neće biti mirnog razvitka u Europi. Bit će dakako važno kako će se to 'upletanje' oblikovati. Bit će važno da pri tomu ne dođe odvajanja od Sjedinjenih Država, ni na koji način. Pomoći Rusiji da gospodarski stane na noge već je dovoljno teško. Podupirati ju savjetom i djelom još je teže. Stoga bi se u Berlinu morali čuvati predodžbe da bi to mogli obavljati sami" - zaključuje komentatorica lista Hildegard Stausberg. DIE TAGESZEITUNG 17. VI. 2000. Prijatelji na ti "Kad je Mihael Gorbačov još bio Gorbi, u Njemačkoj je bio vrlo omiljen, iako nije govorio njemački. Vladimir Putin govori i voli njemački jezik. Osim toga ruski Predsjednik i Gerhard Schroeder pripadaju istom naraštaju političara. Oba državnika imaju dakle najbolje pretpostavke nastaviti povijest velikih njemačko-ruskih prijateljstava koja su započela posebnim odnosom između Helmuta Schmidta i Leonida Brežnjeva, a nastavila se bliskim prijateljstvom Jeljcina i Kohla. Vladimir Putin i Gerhard Schroeder donedavno su međusobno samo telefonirali i na razdaljinu među njima očito nije baš pravo zaiskrilo. Sada je uspostavljen osobni kontakt i pokazalo se, kaže ministar vanjskih poslova Fischer, da su njemačko-ruski odnosi za obje strane 'ipak vrlo važni'. No stvarna bliskost između dva naroda nastaje tek kada se vrhunski političari oslovljaju imenima. Barem je to u doba Gorbačova i Kohla bilo znak izvanrednih odnosa između Njemačke i Sovjetskoga saveza. Vladimir Putin doduše tvrdi da je Savezna Republika najvažniji gopodarski partner Rusije u Europi, no međudržavni odnosi su sve drugo doli izvanredni. S britanskim premijerom Tonyjem Blairom ruski je Predsjednik odavno na ti. Putinov osobni odnos prema Njemačkoj jako je ambivalentan. S jedne je strane njemački uveo u svoju obitelj kao jezik komuniciranja, s druge je strane svoju petogodišnju djelatnost špijuna - što je samo po sebi dvoznačni položaj - u ovoj zemlji završio katastrofom. No ono što je Putina najviše mučilo, bila je kritika njegova ratnog pohoda na Čečeniju. Ali u međuvremenu, Njemačka je u svezi s tim postala suzdržana poput Velike Britanije. Gerhard Schroeder pokazao je da ga se njegov gost posebno dojmio, bio je spreman na veliko isključiti problematiku ljudskih prava. Ali postoji nešto što i dalje opterećuje skladan prijateljski odnos: rusko brdo dugova. Oprost dugova koji Putin želi, za saveznoga kancelara ne dolazi u obzir, a tamo gdje se radi o novcu, prijateljstvo prestaje. Ipak nastaje pragmatični odnos koji ne počiva na sentimentalnom nego čvrstom temelju. Posve prema geslu 'Ne treba dužnik vjerovnika, nego vjerovnik dužnika'" - piše Boris Schumatsky. SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 17. VI. 2000. Beograd u smrtnoj borbi "Već drugi put obavljen je atentat na srpskog oporbenog vođu Vuka Draškovića. Poslije inscenirane prometene nesreće pokraj Beograda u listopadu, sada je u Crnoj Gori pucano na vođu Srpskog pokreta obnove. Na području srpske vladavine jugoslavenskoga predsjednika Slobodana Miloševića ubojstva u političkom miljeu gotovo su stalno na dnevnom redu. U republici Crnoj Gori to se prvi put dogodilo u svibnju kad je ubijen savjetnik za sigurnost tamošnjeg prozapadno usmjerenog predsjednika i Miloševićeva protivnika Mila Đukanovića. Nije jasno tko je sada u Crnoj Gori i po čijem nalogu pucao na Draškovića. Cilj pucnjeva mogao bi biti dvostruk: trebao je pogoditi najvažnijeg srpskog oporbenog vođu, a istodobno i neomiljenog šefa crnogorske republike. Beogradski režim brz je na jeziku i govori o 'terorističkim djelima' po nalogu Zapada, koji bi trebali 'destabilizirati' Jugoslaviju. Bez ikakva uporišta optužuje i oporbenjake da su plaćenici. No galerija žrtava ubojice vrlo je šarena: vođe banda, profiteri, jedan šef policije, prijatelji Miloševićeve žene i sina, jedan ministar obrane te odmetnički novinar Slavko Ćuruvija. Stoga se ljudi u Beogradu pitaju: likvidiraju li one koji previše znaju, koji se previše ističu ili one koji trebaju poslužiti kao zastrašujući primjer? Ili unutar režima postoje razna središta urota? Nasilna država u vlastitoj smrtnoj borbi udara sve oko sebe" - zaključuje komentator lista Kue. BELGIJA LE SOIR 17. VI. 2000. Srbija: Drašković je meta, a tko je pucao? "Čovjek kojeg treba ubiti, ili suputnik? Između Vuka Draškovića i jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića odnosi su uvijek bili nejasni, zamršeni, neodređeni. I premda su im se u deset godina balkanskih ratova putovi malo presijecali, njihova su ideološka razmišljanja ne jednom dovela do sličnih interesa. Sjajan pisac koji se u poodmakloj životnoj dobi zarazio političkim virusom, vatren kako za mikrofonom, tako i s perom u ruci, koji lirski zanos vješto začinja dozom populizma, Vuk Drašković je jedinstven, netipičan, dakle prijeporan lik na srpskoj pozornici. Neprijatelji su mi prilijepili svakojake etikete: četnički monarhist, hegemonistički nacionalist, oportunistički demokrat, ali mene nije briga, rekao je jednom ushićenim pristašama; borim se za svoj narod, a ne za osobni ugled. U očima vlasti, predsjednik Srpskog pokreta obnove (SPO) očito je još opasan takmac. Uzastopno mijenjanje pravca i nepredvidljivo okolišanje nisu nikada okrnjili njegov zamršen i prijeporan ugled, niti su utjecali na njegovu biračku bazu: u istraživanju javnog mišljenja njegovoj se stranci daje najviše izgleda među oporbenim strankama, a on je jedini koji se u anketama može mjeriti s predsjednikom Miloševićem. On je središnji, nezaobilazan lik u svakom možebitnom okupljanju snaga koje se protive sadašnjoj vlasti. Zapad je sklon da više vjeruje liberalnoj inteligenciji i 'jednoličnijim' dužnosnicima poput Zorana Đinđića, kaže europski diplomat; no NATO-ovo je upletanje oslabilo njegove protivnike. Mnogi Srbi misle da je samo Drašković na vrijeme uzmakao u doba sukoba. Zahvaljujući svojim manevarskim sposobnostima. (...) Zna li on previše? Svakako zna dovoljno o nakanama i načinu rada režima koji je upoznao 'iznutra' i tako postao, ako ne neugodan svjedok, ono više nego nezgodan protivnik. Tomu se mogu dodati neka jaka osobna neprijateljstva. Primjerice između Draškovića i radikalnog dopredsjednika vlade Vojislava Šešelja koji se međusobno nazivaju nevažnim patuljkom i fanatičnim fašistom. (...) Nedavno je njegova strategija približavanja Moskvi jako razbjesnila vlast. Rusija, jedna među rijetkim saveznicama Jugoslavije, još je 'lovište koje se čuva', a g. Milošević je, kažu, naložio svom bratu, veleposlaniku u Rusiji, da poduzme sve kako bi spriječio posjet izaslanstva srpske oporbe koju predvodi... Vuk Drašković. U Predsjednikovu okružju, između bezočnosti i podmuklosti, kažu kako je riječ o manipulaciji, insceniranju. Čudno je, kaže beogradski časnik, da on preživljava u tolikim atentatima, dok drugi gube život. Ipak, bez obzira tko je žrtva, val obračuna s političkim značajkama širi se Jugoslavijom. U Srbiji, već mjesecima, u lovu na ljude nisu pošteđene osobe bliske vlasti. A Crna Gora koja je dugo bila pošteđena, ali u otvorenom sukobu s Beogradom zbog svoje sklonosti reformizmu, bilježi drugi atentat u petnaest dana. Zastrašivanjem Draškovića, želi 'se' također zastrašiti javnost i odvratiti ju od bilo kakvih prosvjeda, zaključuje pesimistično novinar neovisnog tjednika 'Vreme'; no prijašnje sudbene istrage ne daju razloga za optimizam. Sumnjam da će se ikada doznati tko se zapravo skriva iza te neodređene zamjenice...", piše Edouard van Velthem. SLOVENIJA DELO 17. VI. 2000. Pozadina Predsjednikovih riječi "S Bruxellesom slovenska vlada naoko samo igra činovničku igru koja sa stajališta eurobirokrata uopće nije važna, a sa stajališta prosječnog Slovenca dobiva sve više znakove gubitka suverenosti i nacionalnoga poniženja. U toj igri koju vlada drži jedino bitnom, Bruxelles rabi jake argumente koje je nemoguće poricati sa stajališta pravne tehnike, ali su upereni protiv samostalnosti i ravnopravnosti. Dok Slovenija nije članica EU-a, nije joj moguće natovariti obveze koje izazivaju financijski i komercijalni gubitak koji nije poravnan s pogodnostima koje donosi tek članstvo. Naravno da je Vlada dr. Drnovšeka ohrabrivala one koji su ju podupirali argumentima; zagovornici zatvaranja slobodnih carinskih trgovina oslikavaju strašne posljedice ako to ne prihvati: trgovačke pritiske, ukidanje nekih pogodnosti ili općeniti moralni gubitak povjerenja moćnog EU-a koji bi po tomu prosuđivao spremnost Slovenije da se uopće prilagođava. Ti argumenti nisu pogrešni niti dokazivi ako ne stojimo na stajalištu obostranih koristi. To je obična transakcija u kojoj se svaka strana po pravilima igre okoristi nultim iznosom - koristi i gubici se izravnaju. Slovenija je napravila već previše popusta. Prekoračila je prag nacionalnog ponosa i integriteta s kojega se teško vratiti. Više ili manje svjesno se odrekla tradicionalnih simbola suverenosti i nacionalnosti - od stvarne suverenosti odlučivanja o nekim pitanjima koja će prepustiti europskim saveznim vlastima, do simbola suverenosti koji su usidreni u svijesti slovenskih građana kao nacionalno vlasništvo. EU utjeruje od Slovenije mjere koje su povezane s financijskim gubicima, ali joj ne jamči datum ulaska u EU. Zato je to iznuda jačeg partnera. Slovenija je prihvatila španjolski kompromis koji je otvorio prodaju njezina područja državljanima EU-a barem 10 godina prije nego što će postići članstvo u EU - ako ga uopće postigne. Izgubila je deset godina. S obzirom na nesporazume u samom EU o obliku federacije, gdje po zamisli njemačkoga ministra vanjskih poslova Joschke Fischera o EU-u više koncentričnih krugova, možemo završiti u nekom rubnom vanjskom krugu bez subvencija i prava povlaštenih europskih nacija. Bruxelles preuzima sve što neka članica EU-a želi iznuditi od Slovenije. Ako želi u EU, mora prihvatiti sve. Ta će se igra nastaviti u beskraj, jer petnaestorica neće biti sposobna dogovoriti se o svojem budućem sastavu i organizaciji njihovih ustanova - barem ne tako brzo kako planiraju kandidati: do 2003. godine. EU može biti zadovoljan, jer je od Slovenije već dobio sve a da ju nije primio u svoje redove i da nije potrošio nijedan euro subvencija: dobio je posve otvoreno tržište za svoje proizvode i za svoj kapital, dobio je mogućnost kupnje zemljišta za svoje privatnike, mogućnost ulaganja svojih poduzetnika u bilo koju djelatnost, na posljetku dobio je i političku podređenost, jer vlada radi sve što Bruxelles od nje poželi: pokaje se ako ju kori, požuri ako ju potaknu. EU Sloveniju i ne treba kao svoju članicu, jer bi time preuzeo i obveze. Daleko je lakše imati tako poslušnu državu s kojom može raditi sve što poželi i koja će prihvatiti sve što od nje zatraži. Ako Slovenci na referendumu i glasuju protiv priključenja, za EU se ništa neće promijeniti, jer Slovenija je već kapitalom, politički, trgovački i upravno dio EU-a. Pogodnosti je već iskoristila i za njih platila. Financijska bilanca prihvaćanja zahtjeva EU-a pokazuje gubitak Slovenije i veliki dobitak EU-a i susjednih država. U zadnje vrijeme stižu zahtjevi EU-a koji se ne tiču samo glasovitog acquisa. Zahtjeve za promjenu politike poljoprivrede poslušno je prihvatila i odrekla se zaštite jedinstvenih životinja i proizvoda (lipicanci, pčele itd.) koje su intelektualci međunarodno zaštitili s toliko spretnosti, a za to neće dobiti nikakve subvencije. Potrošila je jedino što Slovenci imaju: znanje i agilnost. S time bismo morali kovati svoju prednost. U svojoj servilnosti vlada to zanemaruje. Sada čekamo kako će se odazvati na zahtjev za promjenu odluke koja od menadžera zahtijeva znanje slovenskog jezika i odluke da se poslovanje poduzeća mora odvijati na slovenskom jeziku. To nije bilo obznanjeno javno, jer se vlada boji odziva javnosti. Ti zahtjevi o ukidanju slovenskoga jezika kao jezika kojim moraju vladati oni koji upravljaju slovenskom radnom snagom, prelaze dopušteni prag. To će biti prijelomna točka. Prosječan Slovenac govori naime samo slovenski. Uvođenje drugih jezika kao jedinih znači ugrožavanje njegova položaja kao ravnopravnog pripadnika države. Oni koji prate razvitak svoje okolice, primjećuju otuđivanje gradova ne samo djelomično nego već iznad 80 posto. Oko glavne pošte u Ljubljani vidimo natpise i svijetleće oglase na engleskom i njemačkom i zamalo nijednog na slovenskom jeziku: Dairy Queen je prvi.... Slovenci su morali prihvatiti niz stvari, bilo zbog nemara, neosviješćenosti, bilo svjesno i zlurado (činovnici protiv ogorčene inteligencije!) bilo zbog karijerizma (koji postaje sve značajniji u činovničkom mentalitetu!) koji nudi servilnost Bruxellesu. Otkrit ćemo stvari na koje smo dugo sumnjali, a što narod koji ima dugu povijest gotovo neprekinutog lanca nacionalnih ponižavanja i kršenja suverenosti, nikada neće prihvatiti. Ta je povijest počela gubitkom krajeva naseljenih narodom koji je govorio slovenski, venetski ili vendski, Primož Trubar je prvu slovensku knjigu 1550. godine naslovio kao 'Katekismus in der windischen Sprach', u vendskom jeziku koji je od tada bio jedinstveni jezik slovenstva. Slovenci su u 75 do 90 postotnoj većini naseljavali krajeve oko Vrbskog jezera u Koruškoj, kako svjedoči zemljovid popisa stanovništva iz 1910. Rezultat austronacističkog iseljavanja i progona Slovenaca od 1937. do 1945. godine te poslijeratni pritisak njemačko-nacionalnih stranaka doveli su do gubitka svega slovenstva u Koruškoj, talijanskog nacionalizma u Tržaškoj i Goriškoj. Slovenski ponos, ukorijenjen u stoljećima civilizacije, stvaralaštva i nastajajuće jasne istovjetnosti bio je udaran, ali je ustajao i sada se ustalio. Ako država neće moći zaštititi jezik dosljedno i bez mogućnosti podzemnog potkopavanja prava građana da komuniciraju na radnom mjestu i u javnosti na svojem jeziku, neće biti moguće uspostaviti osjećaj povjerenja i samostalnosti Slovenaca. Slovence bi umirila samo dosljedna provedba načela reciprociteta u međusobnim odnosima. To načelo je uvijek zanemarivano. Što znače slobodne carinske trgovine u usporedbi s pravima slovenske manjine u Italiji koja se na sramotu demokratskih načela odgađaju već pola stoljeća? Dobro: zatvorit ćemo trgovine onoga časa kad ozakonite zaštitu naše manjine. Ali: prijelaz preko države bit će zatvoren toliko vremena dok to ne ostvarite. Financijski se to uopće ne može izjednačavati - onih nekoliko milijuna američkih dolara trgovine koje izgube susjedne države, prema životnom interesu velike skupine obitelji kojega se uopće ne može procjenjivati novcem. To je porazni dokaz stvarne demokracije EU-a, kad se radi o diskriminaciji čitave manjine. Iato vrijedi za Austriju koja to drži sređenim a kad su manjinu spalili u krematorijima ili je desetkovali na druge načine, nikad se za to nije pokajala, i to drži svršenom stvari. Svi su sretni da su nacisti to za njih obavili. Zato ih Haider i slavi, ili možda ne? Slovenci se grade velikim demokratima, za što njihov rođak Kardelj ima neprijeporne zasluge i svojim su manjinama dali prava koja u EU- u pokazuju kao uzor. Što Slovenija ima od toga? Koja država u EU ima TV postaju za stranu manjinu na njezinu jeziku i bez domaćih podnaslova, nerazumljivu vlastitim državljanima, a njezina vlastita manjina u inozemstvu koja je sto puta veća, nema nikakve mogućnosti takvog reciprociteta i upućena je samo na strani jezik na TV? Tim Slovencima ni ne pada na pamet da bi u navali nacionalne zainteresiranosti proglasili moratorij na ta prava dok slovenske manjine u susjednim državama ne dobiju na dlaku ista prava i pogodnosti. Je li stvar jezika na radnim mjestima u poduzećima i dužnost direktora da taj jezik svladaju tako važna da se na tomu lome neovisnost države i nacionalna samobitnost? Možda previše vidimo u događajima kao što je taj, iako se čine vrlo ozbiljnima, još prije nego što su se u cijelosti razvili. Kao, i druge države prihvaćaju takve uvjete i nije kraj svijeta. Moramo poštovati dvoje: prvo, u drugim je državama veličina takva da nekih sto slučajeva ne znači ništa, dočim u najmanjoj europskoj državi (poslije Luksemburga) to već predstavlja većinu. Ako opravdano računamo prijelaz polovice poduzeća pod stranu upravu, gospodarstvo će govoriti stranim jezikom. Drugo, radi se o diskriminaciji velike većine zaposlenih, jer pojedinac se uvijek mora prilagoditi većini, a ne obratno. Makar bio po rangu najviši. Argument da se radi o diskriminaciji državljana EU-a zato je demagoški, jer radi se o diskriminaciji sto put i više puta stoput veće skupine. Zato moramo odvagnuti težinu obaju diskriminacija i odlučiti se za značajniju. Ipak je moguće prijelazno razdoblje u kojem će naučiti slovenski, o čemu svjedoče primjeri, ili će raditi s prevoditeljima. Radi se o načelu i oprezu računajući na budućnost. Vlada ne smije računati na to da je niz udaraca posljednjih godina otkako teku pregovori o pristupu u EU tako cijepio slovensko društvo da je sposobno podnijeti teže udarce. Taj bi udarac mogao biti manji i popustit će, mogao bi potonuti ispod površine i djelovati kao crv na učinak u budućnosti, a može biti i poslovični udarac po niti koja je već rastegnuta do kraja, pa će se prekinuti bez upozorenja i s nepoznatim posljedicama. Je li potreban rizik da bismo to ustanovili? Točno je to stanje duha izrazio predsjednik Kučan u svojem govoru u parlamentu EU-a u Strasbourgu. Na pravom mjestu! Nema nikakvoga smisla to poricati ni uljepšavati. Bilo bi to podmuklo! Predsjednik je to morao izgovoriti. I trenutak je odabrao ispravno. Svi drugi političari padaju na koljena pred EU-om i ne brinu se za osjećaje ljudi niti za mišljenje većine inteligencije. Takve bismo riječi morali govoriti više puta i u svakoj prigodi. To bi moralo postati naše geslo. Jedanput će nas već poslušati. Zamisao o moratoriju na prava manjina treba ostvariti. Do tada budimo barem tako ponosni kao što smo bili samo jedanput: u osamostaljenju protiv savjeta cijeloga Zapada" - piše dr. Marko Kos.