US 10/11.6. IHT: EUROPA -FRANC.UTJECAJ

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 10./11. VI. 2000. Vedrine donekle prigušuje nepovjerenje prema SAD List objavljuje osvrt Johna Vinocura na netom objavljenu knjigu francuskog ministra vanjskih poslova Huberta Vedrina pod naslovom "Les Cartes de la France a l'Heure de la Mondialisation" ("Startna pozicija Francuske u razdoblju globalizacije"). "Da je igrom sudbine Francuska umjesto SAD ostala vodećom svjetskom državom, Francuzi bi bili nepodnošljiviji u isticanju moći od Amerikanaca, smatraju mnogi Europljani. Ta informacija potječe od istinskog autoriteta. Naime, tu ocjenu iznosi francuski ministar vanjskih poslova Hubert Vedrine u svojoj novoj knjizi koja odgovara na pitanje kako Francuska može obnoviti i pojačati svoj utjecaj u razdoblju globalnih promjena, suprotstavljenom francuskim instiktima, navikama i institucijama. Francuska se mora 'prestati u svakom trenutku ponašati kao zemlja koja je po vlastitom uvjerenju u misiji širenja svoje 'poruke' ostalim zemljama', ističe Vedrine. To zvuči kao razuman savjet, ali dvije rečenice dalje, odgovarajući na pitanje - sukladno središnjem pitanju knjige i njezinu formatu - može li manji stupanj nezavisnosti biti put prema većoj vjerodostojnosti, Vedrine odgovara 'Ne nužno jer morate imati vlastite ideje želite li biti utjecajni'. Taj odgovor, naravno, sadrži dilemu odnosa Francuske prema ostatku Europe odnosno svijeta: u osnovi Francuska neće moći pridobiti puno povjerenje mnogih partnera ne bude li njezin angažman u NATO-u dovoljno sadržajan da uvjeri saveznike kako Pariz ne slijedi isključivo vlastite interese. No, za značajan dio francuske elite ta transformacija obuhvaća zapravo jačanje posebnosti i ugodnih strana kultiviranog francuskog antagonizma prema SAD. Ako Vedrineova knjiga uopće sadrži kakvu posebnu zanimljivost ili novost, tada to nije toliko uvjerljiva Vedrineova argumentacija u dokazivanju teze da Francuska može ostati nužan igrač na međunarodnoj pozornici, koliko njegovo iskreno priznanje da ta zadaća donosi sa sobom velike teškoće. Primjerice, Vedrine prihvaća činjenicu da postoje određene francuske skupine koje žele izgraditi Europu suprotstavljenu SAD dok većina ostatka Starog Kontinenta smatra takav pristup pravom noćnom morom. Vedrine također priznaje da se globalizacija razvija na osnovi koja nije u skladu s francuskom kulturom ili tradicijom. Suočavanje sa slobodnim tržištem, nestatičnim stavovima, engleskim jezikom, univerzalnom i takozvanom neizbježnom ulogom SAD zahtijevaju 'od Francuske goleme napore u prilagodbi', napominje Vedrine. Ta je napomena prožeta razumljivim nezadovoljstvom. No, kada je riječ o ostalim sferama francuskog odgovora na proces globalizacije, novost, sadržana u iskrenom tonu knjige, kopni i Vedrine se vraća ranije pripremljenim pozicijama: 'Francuska vlada zahtijeva više pravila', ističe on. Kao što je ovaj list često prenosio, cilj je stvaranje uvjeta da sve odluke vezane uz globalizaciju ne donose samo bogati i upućeni. Očigledan podtekst sugerira pokušaj prenošenja procesa odlučivanja na tijela koja će omogućiti multilateralni odgovor na ono što Vedrine uporno smatra unilateralnim i hegemonističkim instinktima SAD. U usporedbi s njegovom izjavom od prije 18 mjeseci da je američki potencijal za unilateralno djelovanje jedan od najvećih problema u svijetu te da ostale zemlje moraju surađivati kako bi ga obuzdale, Vedrine - uz više prostora za nijanse - formulira danas stvari nešto opreznije. Iako knjiga ne sadrži nikakvu naznaku konkretnog razloga, sigurno je da nitko nije podupro Vedrineov poziv na obuzdavanje Amerike. Umjesto toga, uslijedila su prigušena ali vrlo čvrsta očitovanja američkog nezadovoljstva. Nadalje, u roku od godinu dana, Francuska je postajala sve uvjerenija u mogućnost razvijanja uzglavnom autonomnog europskog pola u NATO-u - pod uvjetom da taj prijedlog prođe američku provjeru. Što se tiče samog EU, Vedrine - ponovno vrlo otvoreno - izjavljuje da europska zajednica više nije automatski umnožavač francuskog utjecaja. Vedrine razvija stav koji općenito smatra mogućnost francuskog uspjeha u svijetu relativnim i ovisnim o pojedinom slučaju a ne apsolutnim i doktrinarnim. Ipak, kada govori o SAD, Vedrineov referentni okvir katkad je prenapuhan i sklon demoniziranju. Francuski ministar vanjskih poslova uspoređuje SAD s Rimskim Carstvom, opisujući američke kulturne proizvode kao planetarni ekvivalent Microsofta. Ta činjenica najavljuje jednu od 'najvećih bitaka sutrašnjice', tvrdi on. Želi li Francuska sačuvati svoj profil u takvim okolnostima, mora naučiti kako surađivati sa sveprisutnim Sjedinjenim Državama i istodobno uvjeravati ostale zemlje da se 'trebaju pregrupirati i povući određene poteze kako bi okupile većinu ideja ili blokirale manjine', tvrdi francuski ministar vanjskih poslova. Što se tiče Europe, Vedrine ne posjeduje ni konceptualni nacrt ni političku težinu Joschke Fischera, njemačkog ministra vanjskih poslova. Naime, dok je Fischer kao čelnik stranke-sudionice u vladajućoj koaliciji u Berlinu mogao predložiti značajan nacrt federalističke Europske unije, Vedrine, više izvršitelj nego pokrovitelj francuske vanjske politike, izbjegava u svojoj knjizi velike vizije za budućnost. Pri pretresanju europskih pitanja, francuski ministar vanjskih poslova često se ubrzano vraća na Sjedinjene Države. Vedrine ne nudi značajan izazov premisi da će širenje EU na istok ojačati prozapadne - čitaj: proameričke i pro-nato-vske osjećaje - na račun stavova više fokusiranih na Europu. No, Vedrine izražava ljutnju zbog američke potpore turskoj i kandidaturi baltičkih zemalja za ulazak u EU, izjavljujući da američka uloga u europskoj i NATO-ovoj povijesti 20. stoljeća 'ne osigurava SAD pravo 16. članice EU, bez obzira na američku nazočnost u pozadini europskih razgovora i u razmišljanju građana'", prenosi John Vinocur na kraju osvrta.