IT-diplomati-krize IT-9.V.LA STAMPA-TALIJANSKA DIPLOMACIJA ITALIJALA STAMPA9. V. 2000.Doživljaji talijanske diplomacije nakon svršetka hladnoga rata"Odnos s NATO-om, dakle vojnim savezom sa Sjedinjenim Državama, tijekom Prodijeve i
D'Alemine vlade bio je lakmusov papir za razlike između idealističke i pragmatične ljevice, između onih koji dolazak na vlast smatraju povijesnom mogućnošću pretvaranja antiameričkih ideala iz šezdesetih i sedamdesetih godina u konkretne pravce vanjske politike i onih koji to, međutim, odbijaju u ime priznavanja postojanja nacionalnog interesa koji, kao takav, ne može biti stranački. Idealistička ljevica- Rifondazione, Zeleni, stranka talijanskih komunista Armanda Cossutte i neki dijelovi Lijevih demokrata - ne propuštaju priliku izazvati Washingotn svrstavajući se uz Ocalana, Sadama Huseina, zapovjednika Marcosa, protiv jednog NATO-a kojega se smatra izrazom svijeta podijeljenoga na blokove a koji je već nestao. Pragmatična ljevica - čelništvo Demokratske ljevice, čija usmjerenja predstavljaju Veltroni, Prodi i D'Alema - prihvaća, međutim, svaku priliku da se sve više emancipira od tabua Amerike, naslijeđenog iz hladnog rata, te da se tako u Washington akreditira
ITALIJA
LA STAMPA
9. V. 2000.
Doživljaji talijanske diplomacije nakon svršetka hladnoga rata
"Odnos s NATO-om, dakle vojnim savezom sa Sjedinjenim Državama,
tijekom Prodijeve i D'Alemine vlade bio je lakmusov papir za
razlike između idealističke i pragmatične ljevice, između onih
koji dolazak na vlast smatraju povijesnom mogućnošću pretvaranja
antiameričkih ideala iz šezdesetih i sedamdesetih godina u
konkretne pravce vanjske politike i onih koji to, međutim, odbijaju
u ime priznavanja postojanja nacionalnog interesa koji, kao takav,
ne može biti stranački. Idealistička ljevica- Rifondazione,
Zeleni, stranka talijanskih komunista Armanda Cossutte i neki
dijelovi Lijevih demokrata - ne propuštaju priliku izazvati
Washingotn svrstavajući se uz Ocalana, Sadama Huseina,
zapovjednika Marcosa, protiv jednog NATO-a kojega se smatra
izrazom svijeta podijeljenoga na blokove a koji je već nestao.
Pragmatična ljevica - čelništvo Demokratske ljevice, čija
usmjerenja predstavljaju Veltroni, Prodi i D'Alema - prihvaća,
međutim, svaku priliku da se sve više emancipira od tabua Amerike,
naslijeđenog iz hladnog rata, te da se tako u Washington akreditira
kao vodstvo od povjerenja jedne zemlje koja više nije nestabilna na
međunarodnoj pozornici. (...) Nakon što je završio hladni rat ono
što zanima State Department nije boja stranke ili ime premijera,
nego vjerodostojnost koju oni mogu jamčiti unutar Saveza. To je
pragmatična dodirna točka između lijevih vlada i Bijele kuće Billa
Clintona: u vezi s mirovnom intervencijom u Albaniji, udaljavanja
Ocalana, vojnog sukoba za Kosovo, širenja NATO-a na istok kao i
premještanja Silvie Baraldini u Italiju. No istina je da se Prodi i
D'Alema ne bi mogli pokazati vjerodostojnim za Washington da u u
skupštinama nisu imali potporu glasova desnog centra. Prirodna
težnja 'Pola' istom cilju (osim otpora nekih dijelova
tradicionalno antiameričke desnice) glede odluka vanjske politike
u vezi s vjernosti NATO-u i održavanja čvrste bilateralne političke
veze sa Sjedinjenim Državama bila je odlučujuća stvar, koja je
Italiju dovela do preuzimanja važnih međunarodnih odgovornosti i
afirmacije nacionalnih interesa koje je opisala vlada. Proces
stvaranja jedne vanjske politike obiju političkih strana spram
NATO-a i Washingtona počinje operacijom 'Alba', a na Kosovu je
dobila važnu potvrdu, no daleko je od toga da je postala
nepovratnom, jer ostaje svakodenvno taocem složenih i
nepredvidljivih političkih ravnoteža u našoj zemlji (...)", piše
Maurizio Molinari.