IT-19.VIII-LA STAMPA- KISSINGER O RUSIJI

ITALIJA LA STAMPA 19. VIII. 2001. Henry Kissinger - raščlamba "Šest mjeseci nakon inauguracije, Bushova administracija već se nalazi pred novim dobom međunarodnih odnosa post-hladnoratovskog razdoblja. Unatoč ponekih taktičkih nespretnosti, ona je zgrabila tu jedinstvenu prigodu koju predstavlja činjenica da, prvi put nakon Drugog svjetskog rata, niti jedna sila nije u stanju suprotstaviti se Sjedinjenim Državama. (...) Kao i njegovi prethodnici, Putin želi obnoviti ulogu Rusije, no, za razliku od njih, on je shvatio da se radi o dugoročnom procesu. U terminima ruske povijesti Putin se najbolje može shvatiti uspoređujući ga s princem Aleksandrom Gorchakovim, koji je vodio rusku vanjsku politiku 25 godina nakon debakla u Krimskom ratu 1856.. Strpljivom i pomirljivom politikom, izbjegavajući krize, Gorchakov je na noge postavio izoliranu i teško oslabljenu zemlju, dovevši je u dominantan međunarodni položaj. I Putin kao nacionalni cilj ima ponovnu uspostavu ruske veličine, mada je svjestan malih sredstava koja su mu na raspolaganju. Njegovi su prioriteti: pokretanje gospodarstva, vraćanje Rusiji stare uloge supersile, po mogućnosti uz suradnju sa Sjedinjenim Državama ali, ako je potrebno, gradeći i alternativna središta moći, borba protiv islamskog fundamentalizma, novi sigurnosni odnosi s Europom, rješenje problema proturaketne obrane. Prvi izazov rusko- američkim odnosima je širenje NATO-a, posebice na baltičke države, koje je na rasporedu 2002.. Sovjetsku okupaciju tih država 1940. Sjedinjene Države nikada nisu priznale. I sigurno je da niti jedna druga skupina država ne zaslužuje više zapadnjačku zaštitu nego ove male zemlje koje niti jednom susjedu ne predstavljaju prijetnju. Istodobno, za Rusiju prodor NATO-a na manje od sto kilometara od San Petersburga, u zemlje koje su do prije jedva jednog desetljeća smatrane integralnim dijelom Sovjetskog Saveza neizbježno je uznemirujuće, neovisno od svih mogućih jamstava. Ulazak baltičkih zemalja u NATO izazvat će snažnu rusku reakciju, makar samo i radi održavanja unutarnjih pozicija Putinove vlade. S druge je strane moralno i politički nemoguće ignorirati ili odgađati traženje baltičkih demokracija, posebice obzirom na potporu ulasku u NATO koju im je predsjednik Bush obećao u svojem govoru u Varšavi. Postoje tri mogućnosti: 1. Dati ćušku Rusiji prihvaćajući u NATO sve baltičke države, uz poneko obećanje glede sigurnosti, primjerice sporazum o nerazmještanju postrojbi NATO-a na teritoriju Baltika (selektivan ulazak nekih, ali ne svih, baltičkih država ne bi ništa riješio, i samo bi otvorio sve političke i psihološke probleme, ostavljajući otvorenu ranu). Pošto jedina vjerojatna prijetnja baltičkoj sigurnosti dolazi od Rusije takav potez teško bi se pomirio sa stalno opetovanim izjavama Bushove administracije da se Rusija ne smatra više neprijateljem. 2. Ako Europska Unija dokaže ozbiljnost u jačanju svoje obrane, i bude spremna dati znatnu zadaću vojnoj snazi koju planira, jedno bi rješenje moglo biti ubrzani ulazak baltičkih država u Europsku Uniju, praćeno jamstvom sigurnosti od strane i EU-a i SAD-a, ali bez formalnog aparata vojne strukture NATO-a. 3. Odnositi se prema ulasku u NATO ne toliko kao prema sigurnosnom problemu koliko kao prema priznavanju političke i gospodarske evolucije. Na temelju toga bilo koja zemlja koja zadovoljava utvrđene kriterije pristupa može biti proglašena prikladnom, uključujući i Rusiju koju godinu kasnije kada napreduje njena unutarnja evolucija. To je Putin spomenuo, a toplo preporučuje priličan broj njegovih savjetnika. To je primamljiv prijedlog. No prije no što se krene tim putem treba dobro razmisliti o njegovim implikacijama. Ulazak Rusije u NATO, pošto se ne pruža zaštitu od napada od strane drugih članica saveza, dokinuo bi jamstva o zaštiti od ruske mjerodavnosti što i je najžarkija želja zemalja koje su nekada bile pod ruskom okupacijom. To bi zapravo okončalo NATO kako je do sada bio zamišljen. Bit je u tome da savez služi tome da štiti određeni teritorij, a jednom kada u NATO uđe Rusija, savez bi postao ili opći kolektivni sustav sigurnosti ili savez sjevernoatlantskih zemalja protiv Kine, što je korak koji bi imao teške dugoročne posljedice. Vrlo je poželjno da se odnosi Saveza s Rusijom poboljšaju do točke da nestane pitanje sigurnosti, kao što se dogodilo između Njemačke i Francuske nakon Drugog svjetskog rata. No ostvarivanje takvog rezultata kako bi se olakšao ulazak baltičkih zemalja preuranjeno je i ironično. Rusija bi trebala odmah biti prihvaćena u sjevernoatlantski politički sustav, ali sudjelovanje u vojnim sporazumima treba biti odgođeno. To postavlja sljedeće izazove: 1. Rusko-američki odnosi trebaju se s psihološke razine popeti na onu političku; ne mogu ovisiti o osobnim odnosima među čelnicima. To zahtijeva konkretnost ciljeva i temeljitost. Nije vjerojatno da će nam glede proturaketne obrane Rusija dati slobodne ruke, rasprave se moraju odnositi na specifične projekte, mora se stvoriti neki sporazum koji bi obvezao strane- mada se ja slažem s idejom Bushove administracije da nije prikladno dati Rusiji pravo veta, te da treba ograničiti rokove pregovora 2. Na političkoj razini potrebe sadašnjice trebaju ići u korak s nadama za budućnost. To poglavito vrijedi za odnos NATO-a s Amerikom, koji je naša jedina institucionalna veza s Europom. No to vrijedi i za odnose Amerike s Kinom, Japanom i Izraelom. 3. Kao i mi, i Rusija će nastojati održati svoj utjecaj u geopolitički i povijesno važnim zonama za nju i radit će na stvaranju novog temelja rusko-američkih odnosa, kao što je napravila pomoću nedavnih sporazuma o prijateljstvu s Kinom i Sjevernom Korejom. 4. Sve to zahtijeva od američke vanjske politike nove kreativne napore. S mudrom vanjskom politikom, u neposrednoj budućnosti Amerika bi trebala biti u stanju stvoriti takve poticaje u kojima bi Rusija i Kina mogle samo dobiti u suradnji sa Sjedinjenim Državama, za razliku od slučaja frontalnog sukoba. 5. Zamrznuti odnosi iz Hladnog rata više nisu u skladu sa svijetom u kojemu više nema snažnih protivnika, gdje se u mnogim regijama mijenjaju prijatelji i neprijatelji. U tim uvjetima Sjedinjene Države moraju razmišljati o diplomaciji koja bi sprječavala prijetnje temeljnim američkim interesima i vrijednostima, bez da se unaprijed točno određuje protivnike, i poglavito, prakticirajući politiku temeljenu na što je moguće širem međunarodnom dogovoru o pozitivnim ciljevima," piše Henry Kissinger.