DNEVNI PREGLED BR. 141 24. VII. 2001.

NJEMAČKI RADIO - RDW 23. VII. 2001. Razgovor s Rahimom Ademijem "S hrvatskim generalom Rahimom Ademijem razgovarao je Bahri Cani: - Jesu li vam poznati detalji optužnice? = Optužnicu dosad nisam dobio. Samo mi je rečeno da ona postoji. Što se tiče optužbe za ratne zločine - ja ih nisam počinio. O tim zločinima ne mogu ništa reći jer ih nisam počinio. - Pristali ste se dobrovoljno predati haaškom sudu. Kada će se to dogoditi? = Jedan general se ne predaje, on se samo može odazvati pozivu iz Haaga. - Dakle, vi ćete otići dobrovoljno? = Da, učinit ću to. Ja se osjećam potpuno nedužnim i ako bude potrebno, mogu već danas otići za Haag. Nikad se nisam namjeravao skrivati od haaškog suda. Kada je netko nevin nema razloga da se skriva. - Mediji su javili da ste optuženi za zločine u Medačkom džepu gdje je ubijeno 88 srpskih civila. = Molim vas da me ne pitate o tome... - Vi ste novinarima rekli da niste vodili tu akciju? = Mene su optužili za tu stvar, ali sada ne želim govoriti o tome. Već sam rekao da mislim da sam nedužan i da se mogu čiste savjesti staviti na raspolaganje i Haagu i bilo kojem drugom sudu. - Što je bio predmet razgovora s hrvatskim predsjednikom Mesićem prije nekoliko dana? = Vrhovni zapovjednik oružanih snaga ima pravo pozvati svoje generale na razgovor. Razgovor je bio veoma otvoren i ja sam odlučio poslušati predsjednikov savjet. - Neslužbeno se saznaje da vam je hrvatski predsjednik obećao pravnu pomoć hrvatske države. Je li to točno? = Nisam ni od koga zahtijevao pomoć. Zahtijevam samo pravičnost. Onome tko nije kriv i nije potrebna pomoć. - Držite li da vas u Haagu očekuje korektno suđenje? = Da, mislim da će biti tako. Pravda je ponekad spora, ali je dostižna. - Hrvatska vlada zagovara suradnju s haaškim sudom, a tome se protivi dio hrvatske javnosti, pa i neki poznati sportaši. Treba li Hrvatska surađivati? = Da, Hrvatska mora surađivati s Haagom. Hrvatska je potpisala dokumente koji državu obvezuju na takvu suradnju. Hrvatska Vlada je donijela odluku o suradnji i mislim da je to bila ispravna odluka. Želim se zahvaliti svima koji su mi u posljednjih nekoliko dana pružili potporu. No, mjesto gdje se optužbe moraju dokazati je sudnica. - Postoje tvrdnje da vas je hrvatska država žrtvovala. Mislite li da je vaša nacionalna pripadnost u bilo kakvoj vezi s optužnicom haaškog suda? = Ne, ovaj put to nije ni u kakvoj vezi. 1993. su protiv mene donesene izvjesne odluke koje su bile u vezi s činjenicom da imam drukčije porijeklo. Koristim priliku da se još jednom zahvalim svima koji su me podržali. Pregled tiska "Sastanak na vrhu sedam vodećih industrijskih država i Rusije održan u Genovi ili bolje rečeno u hermetički zatvorenom dijelu tog talijanskog grada središnja je tema u današnjem njemačkom tisku. 'Westfalenpost' iz Hagena piše da se bivši kancelar Helmut Schmidt nekoć našalio i rekao kako svjetski industrijski summit nikad nije pokrenuo nešto veliko, ali je često spriječio najgore. Ako je tako, ne moraju se pripremati takve mamutske manifestacije. Nakon svih godina koje su prošle bilo je očito da će se ponovno više govoriti o uličnim borbama, automobilima u plamenu, stanju koje sliči na građanski rat s brojnim ranjenima, pa čak i jednim mrtvim, nego o nekom blijedom završnom izvještaju s malo sadržaja. 'Frankfurter Rundschau' komentira da su Seattle, Goeteborg i Genova mjesta na kojima su međunarodne institucije i vlade industrijskih nacija demonstrirali nedostatnu vjerodostojnost: svoja tržišta trebale bi otvoriti samo siromašne, ne i bogate države. Oprost dugova dolazi u obzir ne za njihove strukturne reforme, nego samo kao pragmatičan otpis odavno izgubljena novca. To ne znači da su protuargumenti protivnika globalizacije bez pogrešaka, kontroverzi i drskosti. Njihovi su prosvjedi u pravom smislu te riječi često deplasirani, adresanti su brzo izabrani, a oblik sukoba kontraproduktivan. Samo ideološko, simbolično i praktično 'razoružavanje oba tabora moglo bi otvoriti put povratku dijaloga, smatra 'Frankfurter Rundschau'. 'Hannoversche Allgemeine Zeitung' konstatira kako je smrt talijanskog prosvjednika Carla Giulianija podijelila javnost. Sam je kriv, viču jedni. Ubila ga je policija, misle drugi. Istina je negdje u sredini. Simpatije za nasilnika naravno ostaju u granicama, ali bilo bi cinično kada bi najmoćnije vlade svijeta na to reagirale samo time da će se ubuduće povući na teško dostupna mjesta. (...) Telefonske veze s Genovom posebno su bile aktivne u Bonnu gdje se ministri zaštite okoliša još pokušavaju dogovoriti oko uvjeta za provedbu protokola o zaštiti klime. 'Ostsee-Zeitung' iz Rostocka piše da je ono čega se pribojavalo sada i službeno: Amerikanci na Genovskom summitu nisu bili spremni čak ni na kompromis o protokolu iz Kyota. I to unatoč dogovoru o smanjenju stakleničkih plinova koji je prije četiri godine uz mnogo truda pripremljen u Japanu zemljama sudionicima i koji nudi već dovoljno rupa. (...) Politika je ponovno pokleknula svome fetišu: gospodarskom rastu. Konjunktura pod svaku cijenu na račun naših potomaka? Vlade se mogu mijenjati, ali naš planet ne. Što više vremena beskorisno prolazi uz političko zavaravanje, toliko su manji izgledi da se unucima može ponuditi život. (RDW) BRITANSKI RADIO - BBC 23. VII. 2001. Pregled tiska "Sastanak skupine G-8 u Genovi, zbog uličnih sukoba i nasilja u kojima se održao, i danas zaokuplja komentatore u europskim dnevnicima. Tako pariški 'Le Monde' piše da je smrću talijanskog prosvjednika nasilje, koje prati ovakve skupove nekoliko godina, dosegnulo novu razinu. To zahtijeva odgovor ne samo o uvjetima organiziranja sastanka, nego i o opsegu demonstracija protiv globalizacije", piše Le Monde. Ženevski 'Le Temps' piše kako, makar su G-8 najavili da će sastanak sljedeće godine biti u kanadskim planinama, 'nije sigurno da će tamošnja tišina biti dovoljna da utiša prosvjede od kojih strahuju. U svijesti svjetskih lidera događaji u Genovi potječu od divljanja skupine anarhista', piše list, dodajući da je većina ipak bila miroljubiva, pa je Genova 'pokazala ponor između samoproklamiranog kluba najbogatijih i onih koje iritira takav kabinetski prikaz'." Pregled tiska - emisija na srpskome jeziku "Protekli summit G-8 u Genovi i dalje je tema koja privlači golemu pozornost britanskih dnevnika. Jednodušno ocjenjujući da su rezultati i ovog skupa čelnika najbogatijih zemalja svijeta više nego mršavi, listovi ističu da su čast donekle spasili predsjednici Bush i Putin, dogovorom da počnu pregovore o smanjenju strateških nuklearnih arsenala. Sve ostalo što se dogodilo u Genovi je, prema ocjeni 'The Independenta', potpuno besmisleno i nije koristilo nikome - ni liderima, ni demonstrantima. Ulični sukobi u Genovi, smrt jednog demonstranta, ranjavanje stotina ljudi - sve bi to moglo navesti svjetske moćnike da se još više povuku u ljušture i dodatno smanje vezu sa stvarnim životom. Nasilnim prosvjedima ne postiže se ništa, ali ratoborna manjina odražava široko rasprostranjen osjećaj mučnine, izazvan fundamentalno nepravednim ustrojstvom svijeta. Političari koji taj osjećaj ignoriraju, čine to na svoju štetu, a bijeg u Stjenjak, neće riješiti baš ništa, ocjenjuje 'The Independent'. Laburistima bliski 'The Guardian' i konzervativni 'The Daily Telegraph' slažu se u kritici premijera Blaira i ocjeni da se nakon Genove priroda međunarodnih skupova mora promijeniti. 'The Guardian' kritizira ocjenu premijera Blaira da je svijet poludio kada akcije 100.000 prosvjednika postaju važnije od odluka svjetskih čelnika. Možda bi bilo bolje da se pitao zašto toliko ljudi osjeća dovoljno veliki bijes da o svom trošku prelazi velik put radi sudjelovanja u prosvjedima. Putujući cirkus ne čine anarhisti, kako to tvrdi Tony Blair, nego, dužnosnici, novinari i druge prišipetlje, koji se sele iz jednog luksuznog odredišta u drugo. Prosvjednici ne moraju sprječavati čelnike svijeta u razgovoru, ali ako mogu zatvoriti tu rasipničku, besmislenu i opasnu industriju summita, učinit će nešto dobro, ocjenjuje 'The Guardian'. Skupove svjetskih čelnika sličnim pridjevima opisuje i 'The Daily Telegraph'. Istina je, navodi taj list, da su summiti najbeskorisnija, najskuplja i najpraznija odlika moderne diplomacije. List je izračunao da, što zbog skupova Commonwealtha, G-8, NATO-a i EU, što zbog raznih konferencija, premijer Blair godišnje provodi izvan zemlje tri do četiri tjedna. Bolje bi bilo da on i ostali lideri to vrijeme provode u vlastitom parlamentu, a da diplomaciju prepuste diplomatima, ocjenjuje 'The Daily Telegraph'. U nizu tekstova iz Genove, 'The Guardian' objavljuje i napis o 'Crnom bloku' - organizaciji, navodno, najtvrdokornijih anarhista iz cijelog svijeta. Pripadnici 'Crnog bloka', tako nazvanog jer su od glave do pete odjeveni u crno, prvi put su se pojavili u Seattleu 1999. godine - riječ je o iznimno dobro organiziranoj skupini, koja akcije planira mjesecima unaprijed, neovisno o ostalim antiglobalističkim skupinama, i čiji pripadnici, koliko se zna, nikad nisu uhićeni. U Genovi su, piše list, palili vozila, razbijali izloge, demolirali trgovine. Druge anarhističke i antiglobalističke skupine sumnjaju da je riječ o policijskim provokatorima ubačenim kako bi diskreditirali ostale, uglavnom ljevičarske organizacije. Prema video-zapisima sudionika prosvjeda i nezavisnih medija, ljudi u crnom izlazili su obično iz policijskih vozila, a onda se priključivali prosvjedima. Uz to, dodaje 'The Guardian', uočeno je da nijednom nisu napali policiju, niti su jurišali na čeličnu ogradu kojom je bila opasana 'crvena zona', u kojoj su zasijedali čelnici G8". (BBC) GLAS AMERIKE - VOA 23. VII. 2001. Pregled tiska "Pod naslovom 'Zašto su Bush i Putin postigli dogovor', 'Christian Science Monitor' jutros piše da povezivanje razgovora o smanjenju strateških nuklearnih arsenala i o američkom proturaketnom štitu, i Moskva i Washington mogu proglasiti diplomatskim uspjehom, Putin pokazuje spremnost da bar razmotri proturaketni štit, dok je Bush spreman razgovarati o daljnjem smanjenju broja ofenzivnih bojevih glava, kojem se Rusija nada... Međutim, upozorava ovaj bostonski dnevnik, 'najaviti razgovore lakše je nego ih voditi i postići sporazume o tako spornim pitanjima'. 'Bijela kuća u Putinu našla prijatelja', piše 'New York Times', objašnjavajući da je s političke točke gledišta lako objasniti novi entuzijazam Bushove administracije prema odnosima s Rusijom... Jedan je od ciljeva aktivnog angažiranja Washingtona prema Moskvi uvjeriti skeptičnu Europu i zakonodavce na Capitol Hillu, koji kontroliraju financiranje Pentagona, da su američko-ruski odnosi zdravi i da razvoj proturaketnog štita neće dovesti do nove utrke u naoružanju... Međutim, zaključuje 'Times', 'ključno je pitanje koliko su obje strane spremne na ustupke'. Najtiražniji američki dnevni list 'USA Today' o summitu Bush piše da su oba čelnika - 55-godišnji predsjednik Bush i 48-godišnji Vladimir Putin - ponovila su da se osobno dobro slažu. Predsjednik Bush rekao je da su 'obojica mladi čelnici zainteresirani za jačanje mira u svijetu', a ruski je predsjednik kazao da je 'summit u Genovi ojačao duh Ljubljane'. 'Washington Post' na naslovnici donosi i prve američke reakcije na summit Bush-Putin. Kako piše list, čelnici republikanaca i demokrata u Washingtonu pohvalili su postignuti dogovor o povezivanju razgovora o kontroli naoružanja i američkom proturaketnom štitu. Čelnik republikanske manjine u Senatu Trent Lott izjavio je da se radi 'o jako velikom koraku', dok je demokratski senator Joseph Biden, predsjedatelj utjecajnog senatskog Odbora za vanjsku politiku ocijenio da se predsjednik Bush ovim dogovorom obvezao da neće jednostrano odstupiti od Sporazuma o antibalističkim raketama iz 1972., već da će s Moskvom pregovarati o alternativama tom sporazumu. (VOA) SLOVENIJA DELO 24. VII. 2001. Račan traži konsenzus "Iako hrvatski premijer Ivica Račan još nema potporu Sabora, pokušat će uvjeriti javnost da je kompromis sa Slovenijom koristan. U Saboru još nema informacija o tome hoće li odbor za vanjsku politiku raspravljati o sporazumu sa Slovenijom makar su zastupnici već otišli na odmor. Kako je za 'Delo' pojasnio predsjednik odbora Zdravko Tomac, rasprava o tome sigurno neće biti u srijedu, kad o njemu pod predsjedanjem Jelka Kacina bude raspravljao slovenski vanjskopolitički odbor. Ipak, neslužbeno se saznalo da sjednica sigurno neće biti prije rujna. Kako je najavio hrvatski premijer Ivica Račan, hrvatska će vlada nakon parafiranja (koje nije obvezno za vlade ili države) sporazum dati u ocjenu Saboru. Hrvatski premijer nakon toga bi ga trebao potpisati i poslati u postupak ratifikacije, ako do te faze uopće dođe, kako je rekao. Potpredsjednik hrvatske vlade Goran Granić za nedjeljni je 'Vjesnik' pojasnio da će sporazum biti potpisan samo ako dobiju privolu Sabora. Zbog brojnih kritika kako je Hrvatska u pregovorima previše popustila Sloveniji i da je sporazum o granici štetan, hrvatska je vlada u ponedjeljak popodne organizirala susret s izabranim hrvatskim novinarima iz najutjecajnijih medija. Nakana tog sastanka bila je da se navodno novinari i javnost upoznaju sa sadržajem sporazuma sa Slovenijom i njegovim koristima za Hrvatsku budući da su izjave dužnosnika u Ljubljani o 'slovenskom trijumfu' izazvale negativne reakcije u hrvatskoj javnosti. Prema informacijama koje su došle do nas, premijer Račan je na susretu najavio da će stanovnici Hrvatske uz granicu sa Slovenijom (kad ona bude u EU) imati povoljniji status nego drugi putnici iz država-nečlanica EU. Osim toga, s 90-postotnom sigurnošću računaju da će u Sloveniju ulaziti preko posebnog pojasa. U rujnu će se navodno početi odlučivati o sudbini deviznih depozita hrvatskih štediša u nekadašnjoj zagrebačkoj filijali Ljubljanske banke. Po mišljenju Banskih dvora postignut kompromis u pregovorima s Ljubljanskom bankom dobro će utjecati na slovensku gradnju autocesta prema Hrvatskoj. Račan je prema našim informacijama ponovno rekao da za sada nema suglasnost Sabora za sporazum, ali računa na podršku javnosti. Kako bi stekao što veći stupanj suglasnosti, hrvatski će se premijer sastati s predstavnicima sedam županija koje graniče sa Slovenijom. Prema našim informacijama, u Banskim dvorima su poručili da razgraničenjem na moru Hrvatska ništa nije izgubila i da se u slovenskom koridoru sa statusom međunarodnih voda 'ništa neće moći napraviti bez njihove privole'. Uspoređivati razgraničenje sa Slovenijom i Prevlaku po njihovu je mišljenju neadekvatno jer tvrde da Prevlaka nije teritorijalno nego sigurnosno pitanje. Uvjereni smo da bi Hrvatska arbitražom dobila manje nego je sporazumom sa Slovenijom, dodali su. Inače se u hrvatskoj javnosti i politici, onako kao i zadnjih dana, redaju negativne reakcije na sporazum o granici. Zastupnik HKDU- Ante Kovačević na Račanovu je vladu uputio zahtjev da objavi tekst sporazuma sa Slovenijom i kaže da o granici može odlučivati samo narod na referendumu. A HDZ Međimurske županije u priopćenju je naveo kako pregovori sa Slovenijom dokazuju da hrvatska vlada omalovažava hrvatske nacionalne interese. 'Uvjereni smo da zamjena teritorija na Muri neće biti provedena iako Račan i Drnovšek djeluju kao njihovi prethodnici Vladimir Bakarić i Edvard Kardelj', - navode još u svom priopćenju", piše Peter Žerjavič. VEČER 23. VII. 2001. Granični bečki odrezak "Stanovnicima koji po novome predstavljaju državni tehnološki višak političari će morati objasniti što su sastavljači ustava mislili s člankom da je Slovenija teritorijalno jedinstvena i nedjeljiva država. Za Italiju već odavno vrijedi poslovica da je kao bečki odrezak. Što je više tučeš, to je teritorijalno veća. Nakon svakog rata, a u pravilu je na poraženoj strani, Italija se teritorijalno proširila. Pa i na račun Slovenije koja je prava suprotnost tom pravilu. Ako za Italiju vrijedi pravilo bečkog odreska, za Sloveniju vrijedi učinak elastične vrpce. Nakon svakog rata se smanjila iako je bila na strani pobjednika i saveznika. Suvišno je spominjati Korušku, Štajersku, Trst, rijeku Mirnu i slične poznate zemljopisne pojmove koji su zadnjih stoljeća i desetljeća ostajali izvan matice. Sporazum o granici koji bi trebao definitivno postaviti državnu granicu između čarobne naše i lijepe njihove samo je nastavak tog efekta elastike. Čelni slovenski političari javljaju doduše o velebnoj diplomatskoj pobjedi, ali zapravo slave ponovni granični poraz. Novopostavljeni granični kameni na prvi pogled uistinu ostavljaju dojam da smo postigli mnogo, možda uistinu više nego bi postigli preko međunarodne arbitraže, ali se u zraku osjeća zadah poraza. U pamćenje se ponovo vraćaju zaprepaštenje koje je izazvao rezultat plebiscita u Koruškoj, pa kasnije povlačenje počasne partizanske straže pred prijestoljem slovenskih vojvoda na koruškom Gosposvetskom polju, oduševljenje uz usklike Trst je naš itd. Deset godina je prošlo otkako smo s oružjem u ruci ponovo dokazivali što je naše i što ne damo. Deset godina nakon ostvarenja tisućljetnih snova, opet smanjujemo državni teritorij. Ali, to se sada zove diplomatski i pregovarački uspjeh. Istina, osvojili smo većinu Piranskog zaljeva i čak smo dobili koridor do međunarodnih voda. To je uistinu uspjeh. Više ne bismo mogli postići ni u snovima. Zašto je dakle taj uspjeh gorak? S neizmjernom lakoćom smo izvan domovine ostavili ljude, dakle naše najveće bogatstvo i ono bez čega država i ne postoji. Ostavili smo ih vani zbog viših državnih interesa i nekoliko hektara morske vode. S utjehom da ćemo se za njih dobro pobrinuti (onako kao što se brinemo za dijasporu). I to je učinjeno samo tako, zamahom ruke jer ionako je kao riječ samo o nekoliko ljudi. Pa dobit će slovensko državljanstvo! Kad bih bio na njihovom mjestu, za slovensko državljsntvo ne bih niti molio. Jasno da je šaranje po zemljovidima bilo jednostavno za one koji su iza strogo zatvorenih vrata svojih kabineta crtali signirima, te iza linije ostavili neke Škudeline, Bužine i Mline, posjed slovenskoga Don Kihota Jožka Jorasa i Bedekovićevu kuću. Da pregovarači recimo žive u Mlinima, onda bi im ruka vjerojatno teže izvela ležeran zavoj prema sjeveru. One kojih se vlast tako lako odrekla sada će veliki pregovarači vjerojatno staviti u okvir trećeg članka ustava koji govori da je Slovenija država svih državljanki i državljana, uz novi dodatak - osim žrtvovanih iznimaka, a i odredbu istog članka koja govori da u Sloveniji vlast ima narod, s dodatkom - ako viši državni interesi ne kolidiraju sa željama i pravima naroda na graničnom području. A stanovnicima koji po novim odredbama predstavljaju državni tehnološki višak političari će objasniti što su mislili s ustavnim člankom da je Slovenija jedinstvena i nedjeljiva država. To je šala na kvadrat. Mnogo smo izgubili, a dobili smo samo ono što nam pripada po međunarodnim pravilima, kaže zločesti dečko s južne granice Jožko Joras. A time je rekao i to da mali čovjek u visokoj politici nikad nije dobio priliku da sudjeluje u stvaranju svoje domovine. Ili, da domovini uopće nešto znači. Kad dva parlamenta konačno donesu zakon o granici, moći ćemo u punom sjaju, po mogućnosti uz vatromet, slaviti dan kad smo s minimalnim ljudskim žrtvama (za granicu) jednom zauvijek sazidali naš mali Schengen. Samo što će taj osmijeh biti pomalo gorak", Rok Kajzer. NJEMAČKA DIE TAGESZEITUNG 23. VII. 2001. Tko će niže "Je li ikakav protokol iz Kyota bolji nego nikakav? To je jučer bilo pitanje kad je EU na konferenciji o klimi u Bonnu predočio svoj prijedlog: smanjenje ispuštanja plinova ne više za 5,2 nego za samo 1,8 posto? Odgovor glasi: da. Bolje niže postavljena letvica nego nikakvo natjecanje u skoku u vis. Istodobno bi se cjenkanje moglo iskoristiti kao primjer zastrašivanja: tako završava kad je središnje pitanje o budućnosti opterećeno pojedinačnim interesima. Smanjenje za 1,8 posto bilo bi loša šala. Već je 5,2 posto iz Kyota bilo smiješno kad znanstvenici traže smanjenje od 50 do 80 posto. Već je Kyoto bio papir koji nije riješio problem, nego samo izrazio želju da problem bude ozbiljno shvaćen. Utoliko se prijedlogom EU-a nije puno izgubilo. Naprotiv, važno je da su prednosti Kyota spašene: da se potpisnici međunarodnopravno obvezuju da će smanjiti ispuštanje plinova. Jer to bi moglo pokrenuti dinamiku daljnjeg spuštanja kvote. Bez sporazuma nestat će zaštita klime s dnevnog reda industrijskih zemalja sve dok njihove vlastite obale ne budu u opasnosti. Protokol o klimi je neizbježan. Ne može ga nadomjestiti pojačano traženje regenerativnih izvora energije kako predlaže otac solarne energije Hermann Scheer. Ispravno je suprotno: samo ako zaštita klime ostane tema, i regenerativni će oblici izvora energije imati budućnost kad se iscrpe fosilne i nuklearne rezerve. Ako tema nestane, nestat će i regenerativna svjetla: SAD se poslije usvajanja Kyota naposljetku ne razvija u veliku silu vjetra i sunca. Ponuda EU-a ipak je priznanje propasti. Jer industrijske zemlje su, osim Njemačke i Velike Britanije, tako dugo zanemarivale zaštitu klime da se ciljevi Kyota sada uopće više ne čine dostižnima. To ne dovodi recimo do pojačanih napora nego do nižih predujmova ili otkaza protokola. Prijedlog Europljana ispravan je put. Iako se zbog njega treba sramiti", zaključuje Bernhard Poetter. FRANKFURTER RUNDSCHAU 23. VII. 2001. Mali šefovi "To bi bilo nešto za knjigu povijesti: osam svjetskih šefova raspravljaju o najvećem ekološkom izazovu čovječanstva - i pokazuju da su nešto od toga i razumjeli. Time što zajedno uklanjaju ideologijske gromade kamenja koje blokiraju početak primjene protokola iz Kyota. No Velikih osam odletjelo je doma ne izgovorivši spasonosnu riječ. Iz konklave 'big shotsa' u Genovi proizišlo je samo nekoliko floskula. Da, da, klima je važna, moramo za nju nešto učiniti, možda već 2003. To nije ovisilo o nedostatku volje čak ni kancelara Schroedera i njegovih suboraca Blaira i Chiraca. Osobito je berlinski šef vlade nastojao dvojicu kolebljivih kandidata iz Tokija i Rusije dovesti na crtu Kyota. No ni japanski predsjednik vlade Koizumi u čijoj je zemlji 1997. izrađen sporazum putokaz, nije se usudio iz Genove poslati signal u Bonn, gdje je klima na konferenciji o klimi postala škakljivom. Pred očima Georgea W. Busha emancipirati se od stare premoćne sile SAD-a u toj mjeri, bilo je preteško čak i za 'Mistera svježi zrak' iz Tokija. Tako se borba oko klimatskih ciljeva u Bonnu nastavila kao da u Genovi osim strke nije bilo ničega. Pa ipak: suglasje u dugotrajnom klimatskom procesu nikad nije bilo tako blizu još od Ria, jer je EU tako širom otvorio skrovišta Japanu, Rusiji i ostalima kao nikad prije, da bi se bar malo napredovalo. Pa i bez šefova", piše Joachim Wille. Braća po oružju "Pola milijuna mrtvih godišnje, uglavnom žena i djece, nije dovoljno da bi se stanovite vlade pokrenule na djelotvoran nadzor izvoza ručnog vatrenog oružja. UN-ova je konferencija dakle završila - kako se strahovalo - s minimalnim rezultatima. Iznova je SAD istupio kao veliki kočničar. Kina i Rusija, čije se oružje također može pronaći u svim oružanim sukobima, mogle su se udobno skriti iza supersile. Razlozi Washingtona za obranu slobodne trgovine malog oružja ne mogu se uvidjeti. Poput većine zemalja i SAD bi morao imati interesa za isušivanje crnog tržišta. Svjetski promet pištolja, revolvera, pušaka i prenosivih bacača granata kreće se oko milijarde dolara godišnje - sitnica u usporedbi s drugim granama. No predsjednik Bush u obvezi je prema lobbyju vlasnika oružja koji je sufinancirao njegovu izbornu borbu. Tako rješenje svjetskog problema postaje taocem trećerazrednog unutarnje-političkog obračuna u SAD-u. Još opasniji od te podređenosti američke vlade lobbyju oružja ipak je zahtjev da se potporom takozvanim nedržavnim akterima miješa u inozemne građanske ratove. Rušenje neomiljenih režima uz pomoć oružanih pobunjeničkih pokreta ne krši samo međunarodno pravo nego daje primjer i drugim silama. To je presudan problem započetih pregovora", drži Pierre Simonitsch. RUSIJA IZVESTIJA 23. VII. 2001. Globalizacija - utopija 21. stoljeća "Danas se o globalizmu uglavnom sudi po antiglobalističkim prosvjedima šačice agresivnih zanesenjaka. No on ima i druga vanjska obilježja. Summiti 'velike osmorice', primjerice. Zatim, izručenje ratnog zločinca Miloševića Međunarodnom sudu u Haagu. Na redu je bosanska vlada koja će predati svoje generale. Malo-pomalo ocrtavaju se obrisi novog svjetskog poretka. Čini se da se počinje ostvarivati san Herberta Wallesa o svjetskoj vladi koja rješava sve sukobe i ušutkava totalitarne režime. Mislio je na borbu protiv fašističe Njemačke. No danas je riječ o tomu da se čitavo čovječanstvo svede na zajednički humanitarno-pravni nazivnik. Pitanje je koliko je to u načelu realno. Imamo li posla s još jednom utopijom? S druge strane, iz iskustva znamo da je san o svijetloj budućnosti dvosjekli mač. Odmah nakon Međunarodnog monetarnog fonda počela je s radom druga ustanova budućeg globalizma, Međunarodni haaški sud. Na redu je svjetska vlada i svjetski parlament. Svjetske oružane snage već imamo - to je NATO. Treba nam Stariji brat. No njegovo je ime već poznato - to su Sjedinjene Države. Preživjevši slom dviju veličanstvenih utopija u 20. stoljeću, komunističke i fašističke, čovječanstvo u 21. stoljeću iskušava nova nada u svjetski sklad. (...) Govoreći o novom svjetskom poretku, njegovi pristaše svjesni su teškoća vanjske naravi. Jedne treba prisliti na mir. Druge na tržište, treće na demokraciju. Četvrte treba iz 12. prebaciti u 21. stoljeće. Prebacivanje naroda kroz vrijeme nije manje bolna operacija od njihove seobe u prostoru. No sve su to vanjski problemi koji se rješavaju silom, ucjenom i, na koncu, kao s Miloševićem i bosanskim generalima, podmićivanjem čitavog naroda. (...) Osobitost i snaga globalističke utopije možda je u tome što ona nije plod teoretskih razmišljanja i umnih napora. Sve kao da ide samo po sebi, potpuno prirodnim tijekom. Društveni i socijalni odnosi iznjedrili su tržište koje je pak oživjelo i razvilo glavni uvjet svog bitka - demokraciju. Tržište je ujedinilo svijet pomoću sebičnih interesa. Tehnički napredak u vojnoj industriji načinio je čovječanstvo ranjivim u najvećoj mogućoj mjeri. Raketno-nuklearno oružje je globalno oružje. U istom su pravcu napredovale komunikacije: radio, filmska kronika, televizija, Internet... (...) Smisao boljševičke revolucije (kako su tumačili sami boljševici) je u tomu da je ona posljednja revolucija. Pušta se duh iracionalizma i masovne psihoze, kako bi ga zauvijek uništili (tako je bilo u Rusiji 1917., tako je bilo u Njemačkoj 1933.). (...) Humanističke se vrijednosti nameću, kao u doba pokrštavanja naroda. Načela gospodarenja se uvjetuju. Pravni se propisi uvoze. Sve se to radi iz najboljih pobuda, ali pod pritiskom, uz grube ultimatume i blage sankcije. Pri svemu tome ne vodi se računa o unutrašnjem i prirodnom tijeku života. O njegovoj raznolikosti. Globalizacija se u stanovitom trenutku (recimo sada) stavlja pod nadzor. Ona jednostavno više nije utopija, nego učenje. Svemoćna, jer je istinita. Ona je donekle i praksa. Već su uspostavljeni dijelovi vertikale vlasti svjetske uprave. Ostvario se još jedan san idiota: na pragu smo izgradnje svjetske države na pojedinačno promatranom planetu...", piše Jurij Bogomolov. SJEDINJENE DRŽAVE THE NEW YORK TIMES 23. VII. 2001. Dok čitam Putinove misli... "Jasno mi je da netko može zauzeti stajalište samo zato da ga se poslije može odreći kako bi se činilo da je posrijedi ustupak. Zato je moj prijatelj George, čija je oštroumnost izrazita i duboka (to stalno moram naglašavati), prošle godine kazao kako će jednostrano smanjiti američki nuklearni arsenal. Moji su se stratezi pitali - ako SAD smanjuje raketni arsenal sa 7000 na manje od pola, zašto to čini ne tražeći istodobno od Rusije da se i ona nečega odrekne? (...) Ja sam znao zašto. Bushovi savjetnici, koji su pametniji od mojih, željeli su pokazati kako im nije bitno što Rusija želi. Znali su da si ne možemo priuštiti da zadržimo svoju golemu raketnu silu. Jeljcin je od Clintona zatražio da se složi sa smanjenjem na 1500 raketa u svakoj zemalji. Clinton je želio potpisati taj sporazum, no njegova vojska nije mu dopustila smanjenje na manje od 2500 raketa. Onda je stigao Bush koji je javno rekao da uopće neće pregovarati o smanjenjima - da će smanjiti zalihe na razinu za koju njegova vojska tvrdi da je dovoljna Americi da uništi Rusiju. Vrlo oštroumno. Bush tvrdi kako neće pregovarati o smanjivanju napadačkih raketa i to povezuje sa svojim odbijanjem pregovora o ABM Sporazumu. Odnosno, Amerika, svjetski vođa, djelovat će unilateralno u interesu svoje nacionalne obrane od terorista poput Sadam, a on tvrdi da ruska reakcija na odbacivanje ograničenja ABM- a nije bitna. No nitko nije primijetio da je Bush, dvostruko nas oštetivši - i kad je riječ o sporazumu START i kad je riječ o ABM sporazumu - omogućio provedbu velikog kompromisa. Odričući se naše uloge u pregovorima o ograničenju broja raketa, omogućio mi je da mu dopustim izgradnju ograničene raketne obrane. Na našem prvom sastanku, držao se svojih principa: SAD će odlučivati i o smanjenju nuklearnog arsenala i razvoja antiraketnog sistema. Oštro sam reagirao podržavajući Sadama u UN-u i prijeteći da ću dodati još pet ili više nukleranih bojevih glava našem postojećem arsenalu. (...) Na našem drugom sastanku, Bush 'neočekivano' pokazuje svoje posve drukčije lice. Pristajem na ponovnu raspravu o starom sporazumu o zabrani raketnih sustava, što bi Bush inače odbio, pa ne mogu ništa izgubiti. Zauzvrat, Bush će pregovarati s Rusijom o smanjenju raketnih snaga na obje strane, što bismo ionako učinili, pa ni on ništa ne gubi. Umjesto da sam provede oboje, kao što je to u početku namjeravao, zajedno provodimo oboje. O napadačkom i obrambenom oružju sada će se raspravljati povezano. Kao što je moj mudri prijatelj George to jučer kazao, 'to ide jedno uz drugo'. Sačuvao sam obraz. Američki predsjednik kima dok izjavljujem da smo, u četiri oka, raspravljali o 'arhitekturi svijeta u 21. stoljeću.' Europa je zahvalna Rusiji jer je unilateralistički raspoložene Amerikance prisilila na bilateralizam. Obojica ćemo dobiti ono što nam treba. Za nekoliko godina, moći će rušiti Sadamove rakete (moji znanstvenici čudili su se i više nego američki kad su doznali koliko su nedavna ispitivanja proturaketne tehnologije bila uspješna), a ja ću imati koristi od snižavanja praga sporazuma Start na 2000 raketa. Šećer dolazi na kraju: obećanje gospodarske pomoći i novih ulaganju. Bush u javnosti može pričati o tome kako se brine zbog zvjerstava u Čečeniji i činjenice da sam preuzeo kontrolu nad ruskim medijima, no ja još hvalim njegovu dubokoumnost dok ga sunarodnjaci nazivaju nesposobnim. Mislite li da ovaj sentimentalni hegemonist razumije moj plan za ponovnu uspostavu ruske moći? Prihvatit ću kineski model: centralizirati političku kontrolu gušeći oporbu i demokraciju. Istodobno ću razviti kontrolirani kapitalizam kako bi se stvarao profit kojem država može nametati porez, kako bi jačala vojska. Ja igram na udruživanje Rusije s Kinom protiv SAD-a i Japana. Prodaja našeg najnovijeg oružja Pekingu može stvoriti supersilu sa stanovništvom 10 puta brojnijim od našeg, na ruskoj istočnoj granici. Prihvaćam rizik. To će sljedeći sastanak s novim prijateljem Georgeom učiniti zanimljivijim. U Šangaju ću ga upoznati sa svojim novim najboljim prijateljem Jiangom Zeminom", piše William Safire. ASSOCIATED PRESS 23. VII. 2001. Stručnjaci objavili načela međunarodne jurisdikcije za ratne zločine "Bez obzira na to gdje je zločin počinjen, bjeguncima optuženim za ratne zločine, mučenje ili genocid moralo bi se suditi u onoj zemlji u kojoj su uhićeni, po novim načelima koja je osmislila skupina stručnjaka za međunarodno pravosuđe. Princetonska načela univerzalne jurisdikcije (The Princeton Principles on Universal Jurisdiction) rezultat su 18 mjeseci rada, a cilj im je pojasniti sve važnije područje međunarodnoga prava, odnosno područje univerzalne jurisdikcije. 'Univerzalna jurisdikcija snažno je sredstvo', kazao je profesor sa sveučilišta Princeton Stephen Macedo, voditelj projekta u sklopu kojeg su osmišljene objavljene smjernice. 'Ona bi povezala sve svjetske sudove u mrežu za hvatanje osoba osumnjičenih za teške zločine.' No istodobno, načela uzimaju u obzir i potrebu za postavljanjem razumnih granica u pokretanju postupka protiv državljana druge zemlje, rekao je sudionik projekta Cherif Bassiouni, predsjednik Međunarodnoga instituta za ljudska prava. Znanstvenici su se, primjerice, složili s tim kako bi najbolje bilo da se zločincima sudi u zemlji u kojoj su počinili zločin. Ali su priznali i to da će se 'često javljati nedostatak želje i mogućnosti za pokretanje sudskog procesa', kazao je Macedo. Zločini koje pokriva 14 načela uključuju pljačku, ratne zločine, mučenje, genocid, ropstvo, zločine protiv mira i zločine protiv čovječnosti. Trenutačno ne postoje mjere koje mogu osigurati da se privede ljude odgovorne za zvjerstva, kazao je Macedo. Međunarodni sudovi poput onih koje je osnovao UN radi suđenja za genocid u Ruandi i etničko čišćenje u Bosni imaju ograničene ovlasti. Novi Međunarodni kazneni sud, koji je osnovan sporazumom iz 1998. godine kao prvi stalni sud za ratne zločine, počet će s radom početkom sljedeće godine i pomoći će ovakvoj vrsti suđenja. No i on će na raspolaganju imati ograničena sredstva. 'Nacionalni sudovi uvijek će imati važnu ulogu', kazao je Macedo. (...) Autori Princetonskih načela nadaju se da će potaknuti druge zemlje da prihvate slične zakone. Načela su 'dosad najozbiljniji pokušaj međunarodnih sudova da se suprotstave zločinima neke države', kazao je Richard Falk, umirovljeni sveučilišni profesor i sudionik projekta. Univerzalna jurisdikcija ima i svojih mana. Ključno pitanje postavio je predsjednik Bush kad se usprotivio ratifikaciji sporazuma za osnivanje Međunarodnog kaznenog suda - strah da bi da bi američkim vojnicima i dužnosnicima prijetio rizik od politički motiviranih suđenja. Čak je i predsjednik Clinton, koji je potpisao sporazum, kazao kako ga ne bi trebalo slati Senatu na ratifikaciju dok god se SAD-u ne zajamči da američkim građanima neće prijetiti ishitrena suđenja. Takva je zloraba 'vrlo realna mogućnost', zaključio je Bassiouni. 'Zato mislimo kako je bolje da postoje smjernice kojima će korištenje univerzalne jurisdikcije biti postavljeno u određene granice.' 'Ne želimo biti svjedocima situacije u kojoj će između Sadama Huseina i Georgea W. Busha postojati utrka u kojoj će jedan nastojati prvi optužiti onog drugog', kazao je Bassiouni". FRANCUSKA LE FIGARO 21. VII. 2001. Bosna boluje od svoje prošlosti "Predavši Slobodana Miloševića Međunarodnom sudu u Den Haagu (TPI), srbijanska je vlada htjela okrenuti stranicu desetljeća obilježenog četirima izgubljenim ratovima, međunarodnom izolacijom i neviđenim siromašenjem zemlje. Sada, kada je breme Kosova prebačeno na NATO i UN, pravac nove demokratske Srbije je jasan: obnova, gospodarski razvoj i integracija u europski prostor. Isti optimizam ne prevladava kada je riječ o susjednoj Bosni i Hercegovini, unatoč petogodišnjem međunarodnom kvaziprotektoratu. Naravno, mir je tu zavladao, strah je nestao, uspostavljena je sloboda kretanja, infrastrukture su obnovljene i zemlja je dobila jaku valutu (konvertibilnu marku). Pet milijarda dolara koje je međunarodna zajednica potrošila od 1996., nije potrošeno uzalud. No, na povratak povjerenja između Muslimana, Srba i Hrvata - kojih ima 2 milijuna, 1,3 milijuna i 700.000 - još se čeka. To potkrjepljuje činjenica da su povratkom prognanika i izbjeglica zbog građanskog rata (travanj 1992.-listopad 1995.) obuhvaćene samo starije osobe. Mladi, radno sposobni ljudi svoju poslovnu budućnost za sada vide samo unutar zajednice u kojoj su živjeli u trenutku prekida neprijateljstva koji su potvrdili Daytonski mirovni sporazumi iz 1995. Bosna i Hercegovina jedinstvena je država samo na papiru. Iznimno zamršen Ustav, rezultat daytonskih nagodba, ne funkcionira. Demokratsko djelovanje ustanova koje su zajedničke za sva tri naroda, koči opstruktivna strategija različitih izabranih predstavnika koje se još temelje na nacionalizmu u najužem smislu. Kada se moraju donijeti važne odluke od zajedničkog interesa - primjerice o donošenju zakonskog sustava za poticanje stranih ulaganja - to je uvijek po diktatu visokog predstavnika međunarodne zajednice, sada austrijskog diplomata Wolfganga Petritscha. Ne samo da ne funkcionira suradnja između Republike Srpske (samostalni entitet bosanskih Srba, 49 posto područja) i drugog entiteta, hrvatsko-muslimanske Federacije, već je unutar same Federacije došlo do blokade - Hrvati (demografski u manjini i u opadanju) nepovjerljivi su prema Muslimanima koje optužuju za hegemonizam. U stvarnosti, Mostar, glavni hercegovački grad, još je podijeljen na istočni, muslimanski, i na zapadni, hrvatski dio. Velika većina puka u Bosni i Hercegovini svjesna je prednosti međunarodnog protektorata. U očima stanovnika, pravu vlast ne obnašaju mjesni političari koje su izabrali, već četiri tuđinca: visoki predstavnik koji je podložan kontaktnoj skupini za bivšu Jugoslaviju (SAD, Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Italija i Rusija); glavni zapovjednik NATO-ovih stabilizacijskih snaga (SFOR, trenutačno s dvadeset tisuća vojnika); posebni izaslanik glavnog tajnika UN-a (upravlja nenaoružanim međunarodnim redarstvenim snagama od tisuću i osamsto ljudi) i voditelj mjesne ispostave Svjetske banke. Međutim, međunarodni protektorat, iznimno skup za zapadne sile, ne može trajati vječno. Problem je što je za sada nezamjenjiv, jer bosanske ustanove, zamišljene u Daytonu, još ne rade dobro. A one neće moći uspješno raditi sve dok se ne vrati minimalno povjerenje između zajednica. Povjerenja nema bez pomirbe koje pak nema bez pravde. I baš je u tome stvar. Premda je međunarodna zajednica uspjela u zadaći obnove, pokazala se nesposobnom da omogući uspostavu prava u Bosni. U toj vrlo mladoj zemlji pomirba neće biti moguća sve dok međunarodno povjerenstvo sačinjeno od neovisnih povjesničara ne utvrdi političku odgovornost za početak građanskog rata i dok se ne kazne glavni ratni zločinci na svim trima stranama. Carla del Ponte, glavna tužiteljica TPI-ja, nedavno je rekla da je 'sramota' da Radovana Karadžića i Ratka Mladića, političkog i vojnog vođu bosanskih Srba u građanskom ratu, SFOR još nije pronašao i uhitio. No, s kaznenopravnog gledišta, slučaj dvojice najglasovitijih bosanskih osumnjičenika je jasan. Njih dvojica izravno su odgovorni za pokolj više tisuća muslimanskih zatočenika sredinom srpnja 1995., nakon pada Srbrenice, enklave koja je tada teoretski bila UN-ovo 'zaštićeno područje'. 'Zapitate li me zašto Karadžić još nije uhićen, ne mogu vam dati razložan odgovor. Činjenica da je na slobodi, prešutan je poticaj najradikalnijim Srbima i osuda većinom nedužnog puka koji mora nositi teret ratnih zločina što ih je počinila šačica ekstremista i zločinačkih ratnih profitera', kaže za 'Le Figaro' američki diplomat Jacques Klein, UN-ov izaslanik u Bosni. Taj Alzašanin rođen u Saint-Hyppoliteu koji se u Sjedinjene Države doselio kao dijete, drži da je 'potrebna politička odluka s najvišeg NATO-ova vrha. Ako ministri vanjskih poslova SAD-a, Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva i Njemačke zajednički daju SFOR-u službeni nalog za uhićenje, on će to i učiniti. Vojnici se više ne mogu zaklanjati iza lažnih izlika o opasnosti od destabilizacije. Ponašaju se kao vatrogasci koji ne žele gasiti vatru; na dulji rok to je neodrživo stajalište.' Ustvari, klima se promijenila otkako je vlada u Beogradu izručila Miloševića Haagu. Premda to nisu otvoreno priznale NATO-ovu glavnom stožeru u Sarajevu, tajne službe triju velikih vojnih sila nazočnih na terenu (SAD, Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo) počele su utrku za prestiž tko će prvi otkriti gdje se krije Karadžić. Amerikanci, koji imaju najviše novca - i koji su javno obećali nagradu od pet milijuna dolara onome tko omogući da se uhite Karadžić i Mladić - najviše su, kako se čini, odmakli u utrci. (...) Pragmatični TPI zatražio je od UN-ova Vijeća sigurnosti da u proračunu predvidi novac za osnutak međunarodne skupine za potragu ('tracking team') od desetak profesionalnih policajaca. Zadaća ovog posebnog izvidničkog voda nije da uhite zločince 'manu militari', nego samo da otkrije njihovo skrovište. Zadaća uhićenja past će kasnije na vojnike SFOR-a. (...) Djelatnost TPI-ja u Bosni ima, dakako, potporu dijela naobraženog puka koji je do rata odbacivao programe triju nacionalističkih stranaka (muslimanskog SDA-a, srpskog SDS-a i hrvatskog HDZ-a) i glasovao za 'građanske' stranke (30 posto biračkog tijela 1991.). (...) Na drukčiju vrstu govora nailazimo kada, petnaest kilometara dalje, postavljamo pitanje zamjeniku gradonačelnikak Pala iz SDS- a. 'Kada izbije rat na Balkanu, svi su više ili manje zločinci, kaže Goran Kosorić. Amerika je mogla spriječiti rat, a nije to učinila! Mi, bosanski Srbi pokusni smo kunići za Amerikance. Suđenje Mladiću i Karadžiću neće nimalo pridonijeti pomirbi u Bosni, gdje ljudi, uostalom, žive u miru. Umjesto da nam šalje vojnike, međunarodnoj bi zajednici bilo bolje da pošalje ulagače. Kada ljudi imaju posla, odustaju od rušilačkog ponašanja!' Zaključak zamjenika gradonačelnika Pala nije jako realan. Zgodno je vjerovati u veliku američku urotu: tako ne moraš razmišljati o vlastitoj odgovornosti. K tome, g. Kosorić zaboravlja obitelji žrtava: zašto one ne bi zatražile da se položi račun za njihove mrtve? 'Zaboravit ćemo sve i početi iznova' ne može se primijeniti na društvo koje je toliko ranjeno kao što je bosansko. Što se tiče stranih ulagača, njihov je preduvjet dekriminalizirano društvo. A bosanski sukob nikad nije bio častan rat između dviju vojska. Bosna je zapravo zemlja prepuštena grabežljivim ambicijama kriminaliziranih paravojnih banda koje su najviše progonile civile. Bosna će se, kao i Srbija, potpuno uključiti u europski prostor tek kad njezina elita bude dovoljno odvažna da iz vlastitih redova ukloni očito zločinačke skupine", piše Renaud Girard.