NJ 9.III.-FAZ- AUSTRO-UGARSKO STRATEGIJSKA PARTNERSTVA

NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 9. III. 2001. Novo stajalište austrijske vanjske politike? "U Austriji a i izvan nje pojam 'strategijsko partnerstvo' uzbuđuje duhove. Ministrica vanjskih poslova Ferrero-Waldner već ga neko vrijeme rabi u analogiji s mnogim primjerima iz politike i gospodarstva. Tako recimo Europska unija (EU) teži 'strategijskom partnerstvu s Rusijom.' Predsjednik Putin dogovorio ga je s Indijom, u Pekingu ga je učvrstio, u Hanoju je dogovorio 'novo strategijsko partnerstvo s Vijetnamom.' Zračne kompanije ušle su u 'strategijska partnerstva', računalne mreže s izdavačkim kućama, bankama i drugim kreditnim ustanovama i osiguravajućim društvima. Austrijska ministrica vanjskih poslova pojmom 'strategijsko partnerstvo' skicira sposobnu interesnu zajednicu s onim susjednim državama Austrije koje će u dogledno vrijeme u tijeku širenja postati članovima EU-a. Pri tomu ima pred očima napose Sloveniju, Mađarsku, Slovačku, Česku republiku i Poljsku. A i zemlje istočne i srednje Europe koje su u cijelosti ili djelomično do svršetka Prvog svjetskog rata pripadale Habsburškoj monarhiji. Stoga nije teško zamisliti kakve je reakcije Ferrero-Waldner morala izazvati kad je govorila o 'strategijskom partnerstvu': riječ je bila o 'ponovnom oživljavanju habsburškog kozmosa'. O pokušaju da se postigne neka vrsta premoći nad tim državama koje su osim toga obavijene (vremenu neprimjerenom) k.u.k. nostalgijom i slično. Najoštriji komentari stigli su iz Praga i Ljubljane. Nisu je napali (vladini) političari, nego u prvom redu mediji. Varšava i Bratislava držali su se suzdržano do odobravajući, dočim su iz Budimpešte došli nedvojbeno pozitivni signali, i od politike i od publicistike. Odjek u Austriji je podijeljen, razdjelna crta u biti protječe tamo gdje se shvaćanja o vladinoj koaliciji OEVP-a - kojem pripada i ministrica vanjskih poslova - i FPOE-a inače sudaraju. Prigovora ima i iz ministarstva obrane kojega vodi FPOE-ov političar Scheibner. Tamo pojam ponajprije budi sigurnosnopolitičke asocijacije a samom Scheibneru vanjskopolitičke ambicije nisu strane. FPOE (i njegova parlamentarna frakcija)'prirodno' u odnosu Beča s Pragom i Ljubljanom vidi 'povijesne terete' koje najprije treba ukloniti, ali se načelno ne okreće protiv takvog 'strategijskog partnerstva'. U diplomatskom aparatu Austrije, koji je čini se, po tom pitanju podijeljen, kritičari se, ako uopće, izjašnjavaju samo potajno. Pri tomu ministrica, kako je izjavila u razgovoru s ovim listom, ni na koji način ne želi susjede držati pod strogim nadzorom. Budući da se Austriji prigovara kako u pogledu proširenja EU-a ne ispunjava svoju europolitičku ulogu prema susjedima, zbog trajnog osiguranja blagostanja, slobode, mira i stabilnosti u istočnoj, srednjoj i južnoj Europi, treba snositi odgovornost. Zemljopisne, gospodarske, političke i kulturne činjenice regije preporučuju 'stvaranje posebnih odnosa Austrije s budućim novim članovima EU- a'. Za to su potrebna dva udarna smjera: prema van redovite regionalne konferencije u suradnji sa susjednim zemljama, prema unutra ustroj 'austrijske platforme'. Na toj podlozi uz povezivanje 'svih zainteresiranih i odnosnih snaga, političkih stranaka kao i socijalnih partnera, gospodarstva, od sveučilišta i škola, treba voditi široki unutardržavni dijalog'. Jer osobito među vlastitim stanovništvom treba ukloniti strah od posljedica širenja. Raspravu treba tako 'sadržajno predstaviti da svi ozbiljni argumenti dobiju priliku'. Prema kandidatima za pristup 'treba iskoristiti svaku mogućnost savjetovanja i potpore u pitanjima pristupa', susjedska pitanja treba 'po mogućnosti bilateralno rješavati'. Na posljetku Ferrero-Waldner kani 'javnosti u inozemstvu pojasniti da treba čuvati prave nacionalne interese Austrije'. Austrijskoj ministrici vanjskih poslova stalo je ponajprije do 'konkretiziranja i intenziviranja tradicionalne susjedske politike Austrije u pripremnoj fazi pristupa u EU.' U drugoj bi se fazi po njezinu mišljenju 'u okviru strategijskog partnerstva mogli definirati oni zajednički interesi koji bi poslije prijama kandidata trebali tvoriti temelj interesne zajednice srednjeeuropskih država.' Ferrero-Waldner vidi to u 'analogiji sa zemljama Beneluxa ili nordijskim državama'. 'Strategijsko partnerstvo' ne znači 'Austriju kao središte ili vodeću silu', nego 'regionalno interesno povezivanje' kako bi uzajamno povezane a kasnije i za Hrvatsku i druge balkanske države proširene zemlje imale u Europi važnu ulogu'. U Beču će se 6. lipnja održati prva regionalna konferencija uz sudjelovanje svih istočnih i srednjih europskih susjednih zemalja. Poljake - 'naše kluturalne susjede' - želi pozvati jer između Beča i Varšave vladaju tradicionalno dobri odnosi ali i zato da proces širenja Njemačka i Francuska ne bi prekinule. Da bi se suprotstavila strahovima od 'hegemonijskih zahtjeva' Austrije, Ferrero-Waldner iznosi izglede za održavanje daljnjih regionalnih konferencija, uvijek u drugoj državi skupine. Da je Slovačka već pokazala zanimanje. Ono što ministricu u pogledu 'strategijskog partnerstva' rado zaokuplja kao 'mirovna dividenda' za Austriju otkako 'opet zauzima svoje mjesto u središtu Europe koje joj daje zemljopis', ima dakako i drugih uzroka. Austrijska je vanjska i sigurnosna politika poslije sankcija EU-a proglašenih tijekom stvaranja vlade početkom 2000. postala bolno svjesna da je jedna stvar imati prijatelje (ili vjerovati u to) a druga naprotiv, slijediti interese. 'Srednjoeuropska interesna zajednica' koja bi se trebala iznjedriti posredstvom 'strategijskog partnerstva', osjetila je presudne poticaje kad su se vlade kandidata za EU Mađarske, Slovenije i Slovačke i zbog vlastitih interesa priključile mehanizmu sankcija. Te zemlje imaju sporazuman odnos prema svojim susjedima zbog domaćih strahova da bi to moglo negativno utjecati na njihove izglede za prijam, što im je 'četrnaestorica EU-a protiv Beča' uskoro dala osjetiti. Tada se pojavila zabrinutost koja djeluje još i do danas, da bi i sami mogli doživjeti ono što je napravljeno protiv ('male') Austrije. To je pogodovalo razmišljanjima da se priključe 'strategijskom partnerstvu'. Austrijski prigovori osobito protiv 'osovine Pariz-Berlin' kojoj se zamjera da stvara 'jezgru Europe' s 'direktorijem' Velikih i da isključuje većinu 'nemoćnih' Malih, djelovali su baš u državama u kojima je tek propašću Sovjetskog saveza i Jugoslavije nacionalna svijest opet dobila (više) prostora. Osim toga, u buduće bi stvaranje interesnih partnerstava moglo dobiti veće značenje kad se preko institucionalne reforme u Vijeću unije izgradi većinski sustav. Utoliko bečka vanjska politika računa da će se susjedi već zbog vlastite koristi još prije prijama u EU okupiti oko Austrije spremne za pomoć umjesto da se tek kad postanu članovi ogledavaju za partnerima i partnerstvima. To se može shvatiti iz - iako za sada suzdržanih - izjava iz praškog i bratislavskog ministarstva vanjskih poslova, dočim se mađarski ministar vanjskih poslova Martony već bezuvjetno za to izjasnio. A slovenski ministar vanjskih poslova Rupel upravo je za posjeta Beču izjavio da se ne protivi 'ni jednoj zamisli koja jača naš srednjoeuropski identitet'. Slovenija će svim snaga pridonijeti uspjehu inicijative austrijske ministrice vanjskih poslova, jer ona dokazuje 'da je Austrija otvorena duha prema suvremenim trendovima regionalne suradnje i regionalnih povezivanja'", piše Reinhard Olt.