IT21.II.LA STAMPA - INTERVENCIJE U IRAKU

ITALIJA LA STAMPA 21. II. 2001. Bez strategije ?Angloamerički napadaji na Irak uzdrmali su čak i talijansku politiku koja je, na trenutak, prestala kontemplirati o valstitom pupku, i podigla pogled prema onome što se događa u velikom svijetu. Na žalost, ono što vidi nije lijepo. Nitko, što se tiče Iraka, izgleda ne slijedi jednu vjerodostojnu i djelotvornu strategiju. Ne slijede je Sjedinjene Države koje ponovno koriste snažnu politiku protiv Saddama više kao zastrašivanje nego kao sredstvo za postizanje konkretnih rezultata. Nikada nećemo saznati jesu li zrakoplovi koji vrše nadlijetanja ?no fly zone? bili prijeteći uhvaćeni u radare bagdadaske protuzračne obrane. Amerikanci kažu da jesu, Iračani da nisu. Bio bih skloniji više vjerovati prvima nego drugima, no pošto nismo bili nazočni ne možemo više o tome znati. No je li politika obuzdavanja Saddama, sa svim rezolucijama UN-a koje joj daju legitimitet, još uvijek aktualna nakon deset godina? Opravdano je dvojiti. No i oni koji negoduju radi bombardiranja, kao što negoduju i nad gospodarskim sankcijama koje pogađaju stanovništvo ne slabeći vlast u Bagdadu, u stvarnosti nikada nisu formulirali nikakvu vjerodostojnu alternativnu strategiju. Tko može zanijekati da je Saddam hulja spreman ponovno početi s agresivnom politikom čije su žrtve već bile Kuvajt i Iran, s ambicijom da sruši ravnoteže jednog područja koje je od kritične važnosti za svjetsko gospodarstvo? Ili postoji li itko tako naivan da misli kako će u Iraku bez vanjskih intervencija dozrjeti jedan proces demokratizacije, poput onoga kojega smo na sreću, i gotovo neočekivano, vidjeli u Srbiji? Zapadni se svijet dijeli u vezi Iraka, islamski se svijet zbija u vezi Iraka, i nitko nema neki nacrt koji bi gledao dalje od skore budućnosti. Paradoksalno, čini mi se da su jedini koji imaju neki realističan cilj Englezi. Koji se pridružuju Amerikancima ne samo stoga što se ne boje ratova (obično, ih zapravo i dobivaju) nego poglavito stoga kako bi Washingotnu pokazali da su jedini vjerni i na vojnom planu djelotvoran saveznik. To je ono što su rekli Bushu ocu, i što su potom potvrdili Clintonu, te sada snažno ponovno potvrđuju Bushu sinu. To što to proturječi, makar duhu europskog identiteta u pitanju sigurnosti i obrane, čiji je Blair pobornik na riječima, nije toliko važno. Pitanje Iraka bi zaslužilo jedno ozbiljno dogovaranje poglavito među Europljanima, potom između Europljana i Amerikanaca, i na kraju u Ujedinjenim narodima. Besmisleno je nastaviti povremenim sporadičnim udarima, izazivajući optuživanja u osjetljivijim javnim mišljenjima, bez ostvarivanja rezultata. Isto je tako besmisleno pustiti Saddama da se slobodno ponovno naoruža i ponovno pokrene svoja omiljena nuklearna i bakteriološka istraživanja. Europi ne nedostaje mašte ako bi odredila smjer djelovanja koji bi poglavito uključivao zemlje koje okružuju Irak, i koje ga se opravdano boje više od nas. Potrebno je, očito, da se s bilo kakvom strategijom slaže i Amerika: no prije no što kažemo da će je Amerika odbaciti, pokušajmo je formulirati.?, piše Boris Biancheri.