NJ 11.XII.-FAZ-EU I TURSKA

NJEMAČKA FRANKFURTER ALLGEMEINE ZEITUNG 11. XII. 2002. Mora li Europa u budućnosti graničiti s Irakom? "Pretpostavimo da povijest krene onako kako se nadaju Turska i zagovaratelji turskoga pristupa Europskoj uniji (EU): za nekoliko je godina Turska punopravan član EU-a i on ima zajedničke vanjske granice sa Sirijom, Irakom, Iranom, Armenijom i Gruzijom. Sjedinjene bi Države to zbog vojno-strategijskih razloga pozdravile. Upravo je stoga Washington, još pod predsjednikom Clintonom, tako dugo obavljao pritisak na Europljane dok na vrhu u Helsinkiju u prosincu 1999. nisu Turskoj priznali status kandidata za pristup. Ali jesu li vojno-strategijska razmišljanja dostatna kao opravdanje punopravnog turskog članstva u Europskoj uniji? EU je pred dvostrukim izazovom: on se zove proširenje i produbljivanje. Proširenje koje očito seže izvan Europe, neizbježno se sukobljava s ciljem produbljivanja jedinstva. Produbljivanje znači: daljnji razvitak EU-a u političku uniju. Politička unija zahtijeva europski zajednički osjećaj. A on pretpostavlja zajednička povijesna iskustva i obilježja. Takvo zajedništvo postojalo je u Europskoj ekonomskoj zajednici (EEZ) iz koje je proizišla Europska unija. A ono će postojati i u proširenom EU-u - sve dok bitno ne iziđe iz Europe. EU koji obuhvaća i Tursku, ne bi se više mogao pozivati na europski zajednički osjećaj. Osim toga su kulturalna obilježja Turske i Europe previše različita. Razlike imaju neke veze s kršćanstvom i islamom. Kad se ukazuje da je zamisao (koju su kršćani uvijek omalovažavali) o jednakosti svih ljudi duhovnoga porijekla, ne znači prosudbu vrijednosti, nego utvrđivanje činjenica. I samo se na kršćanskom Zapadu razdvajanje kršćanske i svjetovne sile, prvotnog oblika diobe sile, obavilo u procesu koji je trajao stoljećima. U islamski obilježenoj Turskoj to je razdvajanje obavljeno tek u XX. stoljeću i to uz jako puno državne sile. Vojska kao čimbenik sile koja sekularizaciju jamči prisilnim sredstvima: tako nešto ne postoji ni u jednoj zapadnoj demokraciji. Sve dok vojska ima političku funkciju, kao u Turskoj od Kemala Ataturka, Turska nije zapadna demokracija. Među razlike u političkoj kulturi pripada i ekstremna gospodarska i socijalna visinska razlika. Turska ostvaruje tek 22 posto prosječnog prihoda po glavi u EU-u - daleko manje nego ikoji drugi kandidat za pristup. Sukladna tomu bila bi i visina troškova EU-a za Tursku, od kojih bi Njemačka morala snositi oko jedne četvrtine. Zbog visoke stope porasta stanovništva, Turska bi za nekoliko godina postala najvećim članom EU-a. Zagovaratelji brzog prijama ukazuju da je Turska zajamčila da u slučaju prijama u EU ne bi ustrajala na punoj slobodi kretanja. No kako dugo bi to vrijedilo? I ne bi li Turska ograničenje slobode kretanja vrlo brzo morala osjetiti kao diskriminaciju? Značaj Europske unije dramatično bi se izmijenio kao posljedica prijama Turske. Možda bi EU još kao gospodarska zajednica i kao labav savez država imao budućnost. Ali projekt političke unije bio bi žrtvovan. Europska zamisao bila bi mrtva. U pogledu posljedica ne treba imati nikakvih iluzija. U Europi koja ne može isticati osjećaj vlastitog identiteta, nacionalizam bi ponovno digao glavu. Nacionalizam zadovoljava potrebe za identitetom. Ali to bi učinio na način koji bi za Europu bio razoran. Do toga ne smije doći. EU još uvijek može napustiti pogrješan put kojim je krenuo prosinca 1999. kad je Turskoj dao status kandidata. Ankari može predložiti povlašteno partnerstvo, 'pridruživanje plus', ugovorom utvrđenu usku suradnju na svim područjima gdje postoji zajednički interes, primjerice na području obrane. Takva veza ne bi preopteretila ni jednu ni drugu stranu, ni politički, ni kulturalno, ni emocionalno. Pitanje turskog pristupa EU-u predugo je pretresano samo sa stajališta tehnokratske i vojno-strategijske nužnosti. Ali to je problem od povijesnog značenja. O budućem odnosu između Turske i Europe ne može se odlučivati ne obazirući se na povijest i budućnost Europe", drži Heinrich August Winkler, profesor najnovije povijesti na sveučilištu Humboldt u Berlinu.