"Raspad srpsko-hrvatskog na tri do četiri jezika, hrvatski, srpski, bosanski i, možda, crnogorski, koji su u samo desetak godina krenuli prema međusobnoj nerazumljivosti bez presedana je u povijesti lingvistike," rekao je Greenberg, profesor slavenskih jezika na Yaleu.
Podnaslov njegove knjige je "Srpsko-hrvatski i njegov raspad".
Prema Greenbergovu mišljenju, do razdvajanja srpsko-hrvatskog na nekoliko jezika došlo je zahvaljujući "jezičnom inženjeringu" koji je političke naravi i koji je u regiji bio prisutan daleko prije raspada bivše Jugoslavije.
On ocjenjuje da se ti jezici brzo udaljavaju što pokazuje da inženjering jača i tvrdi da se tu radi o "lingvističkom nacionalizmu", kojim se stvaraju prepreke u komuniciranju.
Jezično stanje u pojedinim zemljama bivše Jugoslavije odražava opće stanje u toj zemlji, ocjenjuje Greenberg.
"Među tim državama, najstabilnija je Hrvatska, u kojoj 96 posto stanovnika u anketama odgovara da govori hrvatski. Dakle, upravo je u toj zemlji došlo do najveće homogenizacije, što se odražava i u njenoj stabilnosti", rekao je on.
Profesorica političkih znanosti sa sveučilišta City University of New York, Susan Woodward je zanijekala da je jezik osnova etničkog identiteta te da je srpsko-hrvatski jezik bio nametnut njegovim govornicima.
Za Hrvate Woodward tvrdi da im je jezik odigrao ulogu kao sredstvo ujedinjavanja. Ona tvrdi da postoji sukob između onih koji zagovaraju "čisti hrvatski" i onih koji podržavaju jezičnu toleranciju. "Za sada nije jasno tko će pobijediti", rekla je ona.
Woodward kaže da su za razliku od srpskih, hrvatski lingvisti bili spremni za raspad Jugoslavije i da su strateški pristupili ostvarenju svojih ciljeva.
Greenberg je za Srbiju rekao da se njezina nespremnost na raspad bivše Jugoslavije pokazuje u njezinoj jezičnoj politici koja nastoji zadovoljiti sve Srbe i održati akademski status quo.
Glede Bosne i Hercegovine on smatra da uopće nema lingivističkog razloga za uspostavu posebnog jezika pa su napori za stvaranje novog standarda doveli do "jezičnog apartheida" i odbacivanja, kako kaže, tradicionalne bosanske tolerancije i raznovrsnosti.
U Crnoj Gori on detektira jačanje ideje o odvajanju crnogorskog od srpskog.
To opće jezično udaljavanje, smatra Woodward, destabilizirajuće je, jer jezici sada dijele, umjesto da ujedinjavaju ljude, te otežavaju položaj manjina, koje su svojedobno imale srpsko-hrvatski kao zajednički jezik komunikacije.